Glupan Maly
To mu je bilo ime; bio je on bistar klinac. Znao je kako peći palačinke, loviti zmije, secirati žabe, zaraditi džeparac, uživati u sladoledu od jagode, igrati špekule i još svašta. Imao je jednog prijatelja, zvao se je Glupan Maly, tata mu ga je poklonio kad mu je bilo šest godina i od tada su nerazdvojni. Neugledan je to i ružan pas, ali Glupanov najbolji prijatelj. Glupan Maly dao mu je svoje ime kako bi dijelili dobro i loše, kako bi se kad bi netko pozvao jednog od njih, obojica odazvali. Bio je Glupan Maly bistar klinac, a Glupan Maly pametan pas.U čemu se sastoji njihova priča. U nićčemu posebno. Određeni pisac bi možda uspio opisati njihovu usamljenost dodavši koji redak ispunjen emocijama i možda izazvati koju suzu u očima čitatelja. Drugi će pak pisac još pojačati dramu i natjerati kolege Glupana Malog da mu ubiju psa, a na kraju će nesretno poginuti i sam dječak. Malo ležerniji pisac pretvorit će priču u parodiju ismijavajući zajedno s prijateljima Glupana zbog njegovo glupog imena, a mogao bi i smisliti happyend gdje će Glupana prestati zvati pravim imenom nego, recimo Petar i on će naučiti što to znači živjeti normalno. Istina je zapravo da su Dječak Glupan Maly i pas Glupan Maly bili sretni i ništa im nije nedostajalo kad su bili zajedno. Ovdje prisutan samozvani pisac može potvrditi da je čak i nebo mijenjalo boju naglašavajući povezanost i zajedništvo njih dvojice kad su zajedno promatrali jezero i tračali po pokošenim livadama. Možda najviše od svega voljeli su se penjati na drva ili sakrivati u lisičjim jazbinama, voljeli su pobjeći od drugih pogleda i biti sami jer im nitko drugi nije bio važan proporcionalno važnosti koju su drugi pridavali njima. Nisu pričali istim jezikom, ali su se razumjeli, nekad su čak zajedno plakali; ali od sreće što imaju jedan drugog. To je priča o Glupanu Malom, to je njezin početak, a ujedno i kraj. |
Vratih se iz škole, izvadih ključ iz džepa usmjeren prema vratima moje sobe, kad odjednom, začujem nekakvo režanje unutra. Bože dragi! Ovo ne može biti prvoaprilska šala jer još nije prvi travanj. Kakvo je to režanje?
Sat je kanonskog prava. Profesor maše rukom dok u drugoj drži knjigu iz koje citira crkvene kanone koji se trebaju znati napamet. Podigao je kažiprst i spomenuo nešto kao shvaćanje. Nemoguće ga je pratiti. Gledam ga kao hipnotiziran, svjestan da ne razumijem niti jednu riječ koju izgovara. Do kraja sata još 40 minuta i već je jasno da još jedan sat dosade tek počinje.
- Nisam ja provalio u sobu nego se je medvjedić pokraj mojeg kreveta dok sam ja spavao, išuljao iz moje sobe i ukrao ti tih nekoliko dinara koji su ti nestali. To je pravi i jedini razlog zašto si te novce našao u mojoj sobi. Ja s tim nisam imao ništa. Ja ih nikad ne bih uzeo.
Ove godine za Božić nije pao snijeg i zato su sva djeca bila razočarana. Svi osim Božidara. On je imao većih briga, umrla mu je baka. On je isto kao i druga djeca gledao kroz prozor svoje sobe no nije tražio bijele točkice koje bi lepršale po nebu i prekrivale smrznutu zemlju, on je tražio svoju baku, tražio je i Boga. U tim trenucima po prvi put u životu počeo se pitati postoji li Bog razmišljajući o svojoj baki koja je u susjednoj sobi ležala nepomično i blijedo.
Padala je kiša. (Tako obično započinju svoje novele loši pisci, naučio me je jedan mudar čovjek.) I ja svoju priču započinjem s istom scenom. Zašto se pretvarati kad je očito da ne mogu izmisliti ništa bolje i dinamičnije za početak moje priče?
U subotu sam išao igrati nogomet s mojim prijateljem. Moj prijatelj me je naučio što znači prijateljstvo. Rekao je da se prijatelja ne smije nikad napustiti i tako me je skoro svakodnevno zvao na nogomet, a kad bih se htio opravdati da imam obaveza, rekao bi da mu nisam dobar prijatelj. On mi je bio jedan od rijetkih prijatelja i jer ga nisam želio izgubiti, pobjegao bih od kuće, makar imao posla ili mi mama ne bi dala i igrao nogomet s njim. Tako to ide već godinu dana.
Tamo negdje u nekom gradu bio neki čovjek i još mnogo njih koji su tu živjeli. Oni su svi bili poljoprivrednici. Gledali su svoja posla, a ne nekog tamo čovjeka koji je živio među njima. On je bio isti kao i drugi, samo što on nije gledao svoja posla, a niti tuđa već ničija. Taj neki čovjek nikad nije ništa radio. Da su se ljudi brinuli i pitali jedan za drugoga sigurno bi se pitali od čega je taj čovjek živio. Ali budući da ih nije bilo briga i jer su gledali samo ono što se tiče njih samih i eventualno njihovog bračnog partnera s kojim su nerazdruženo vezani, nitko se nije pitao ništa. Činilo se da niti ne znaju da takav čovjek postoji među njima – čovjek koji nije gledao svoga posla. Taj tu neki grad, u kojem svatko gleda samo svoj kućni prag, bio je i ostao nepoznat ostatku svijeta. 
Već je tjedan dana prošlo od zločina. Tamna mrlja koja više nije niti podsjećala na krv skoro je izblijedjela. Više nitko nije niti razgovarao o tragičnom događaju. Naravno, sve su novine vijest objavile na naslovnim stranicama, ali dan nakon toga svi su prestali govoriti o ubojstvu koje se dogodilo točno ispred moje kuće, meni na očigled dok sam se igrao u sobi i gledao nešto na televiziji. Crni auto naglo se zaustavio na kolniku. Zvuk kočnice je bio glasan pa sam odmah znatiželjno dotrčao do prozora kako bih vidio što se to vani događa. Vrata automobila su se otvorila, a iznutra su neki ljudi izbacili jednog drugog van na ulicu. Zatvorili su vrata i otvorili prozore. Drugi je čovjek ležao na zemlji pokušavajući se dignuti na noge. Onda su ovi iz auta izvadili pištolje, i počeli pucati. Zvuk je bio glasan i cijelo ga je mjesto čulo. Čovjek na kolniku legao je pogođen mecima i počeo krvariti, a auto je jednostavno otišao. Zločinci su nestali i nitko ih nije uspio identificirati premda ih je pola ljudi vidjelo. Onda je došla bolnica i odveli su čovjeka koji je bio već sat i pol mrtav. Ja se nisam usudio izlaziti. Još su dva sata policajci držali osigurano područja, a onda su još samo novinari ostali ispitivati mještane kao da je na njima da riješe slučaj.
On je legenda i nemojte me pitati treba li to ponavljati jer treba, sve dok stvarno ne postane prava legenda. Ime mu je ovako i onako, tko bi ga znao, i pozdravljamo ga ovdje s nama. Dobar dan Legendo.
Jedan od daleko najvećih misterija koji neotkriveni leže u najdubljim dubinama dubinskih udubina svijeta je onaj o životu jednog novinara. Zanimljivo; jer novinari su uvijek svugdje, uvijek prisutni i u centru zbivanja i svakome dostupni. A opet, nitko ne zna kako jedan novinar živi svoje dane. Što jede, kako se odmara, voli li kestene više od banana ili pak još uvijek poskrivečki jede slatkiše, prevodi li svoje članke ili ih piše u ponosnom zanosu nadajući se kako će njegov izvještaj s školske svečanosti povodom 'Dana kruha' postati nacionalni – ma što nacionalni – internacionalni bestseler?
Jedno ljeto.
