45 minuta
Sat je kanonskog prava. Profesor maše rukom dok u drugoj drži knjigu iz koje citira crkvene kanone koji se trebaju znati napamet. Podigao je kažiprst i spomenuo nešto kao shvaćanje. Nemoguće ga je pratiti. Gledam ga kao hipnotiziran, svjestan da ne razumijem niti jednu riječ koju izgovara. Do kraja sata još 40 minuta i već je jasno da još jedan sat dosade tek počinje.Ne radim ništa. Sjedim na neudobnoj stolici i namještam se osjećajući blagu bol u nogama. Tek je ponedjeljak. Prvi je sat predavanja novog radnog tjedna, a meni je već dosta predavanja i svega skupa. Pokušavam se barem nakratko skoncentrirati na profesora kako bih ubrzao vrijeme. Stisnuo je ruku, spomenuo je slobodu i cjelovitost, a onda ponovno rastegnuo ruku ne trudeći se objasniti kontekst predavanja. Sad nešto nabraja i rukom, ritmičkim pokretima, pokazuje na knjigu u drugoj ruci. Glas mu je dubok i nejasan i nemam blagog pojma o čemu priča. Uključio je i grafoskop. Folija koju je stavio puna je teksta. Uopće me ne zanima što je na njoj. Nadam se da ta materija neće biti na ispitu jer danas sigurno neću ništa prepisivati u bilježnicu. Tekst na foliji je sitan i nečitak. Počinjem šarati po bilježnici. Sjećam se da sam nekad mogao odlično crtati onog Huga s velikim očima i još većim smiješnim ušima koji je imao svoju emisiju na televiziji. Danas mi nije ispao nešto naročito. Nisam ga dugo crtao. Pokušat ću Djeda Božićnjaka. Evo ga, to mi uvijek dobro uspije. Još uvijek nisam zadovoljan. Stvarno ne znam što da radim. Da vidimo, npr. koliko je studenata na današnjem predavanju. Zakasnio sam na sat i zato sam se smjestio u zadnju klupu od kuda imam sve na oku. Na godini nas je 140, a u učionici sam trenutačno izbrojao 89 studenata od kojih je čak 74 muškog roda. Hm, sad razmišljam je li to puno ili malo, razmišljam ima li to smisla i je li život loš ili samo težak. Profesor je uzeo u ruke neki dokument, a ruku za mahanje i objašnjavanje je sakrio naslonivši je na leđa. Preporuča nam da pročitamo dotični dokument dok ga on čita. Spominje nekakve posebne slučajeve i psihološku pomoć koja je nužna i preporučljiva. Tu sam se uspio prepoznati. Nastavio je pričati o psihičkim patologijama što mi se ne sviđa i zato ponovno prestajem slušat. Kopam nos. U zadnjoj sam klupi i nitko me ne može smetati. Promišljam kako bih iz zadnje klupe mogao pobjeći na zadnja vrata i tako se osloboditi ove dosade. Usput gledam na sat. Još 20 minuta do kraja sata. Previše. Profesora sam potpuno isključio i sad se pokušavam skoncentrirati na sat i odbrojavati minute i sekunde do kraja – možda ma tako vrijeme prođe brže. Kod nekih profesora uspijeva. Ipak odustajem, mislim, stvarno sam se trudio, ali još je 15 minuta do kraja i više mi niti digitalne sekunde ne pomažu da lakše preživim predavanje. Ja sam jednostavan čovjek. Sve što želim je da zvono odzvoni kraj sata. Dosjetio sam se. Zamolit ću Boga da učini čudo, da pokvari zvono ili ubrza vrijeme pa da zazvoni upravo sad. … Ništa. Još jedna neuslišana molitva. Čekaj, što je to sad profesor rekao. Aha, znači ispovjedna tajna ako, …, bla, …, bla, …, dopušteno ili nije, … DRIIIINNG!!! Zvonilo je, ali baš mi je postalo zanimljivo. Sat je završio baš u trenutku kad je profesor želio dati odgovor na jedno bitno pitanje. Što ću sad? Profesor izjavljuje da će odgovoriti drugi sat. Izgleda da ću morati ostati i na sljedećem predavanju kako bih čuo odgovor. |
