To mu je bilo ime; bio je on bistar klinac. Znao je kako peći palačinke, loviti zmije, secirati žabe, zaraditi džeparac, uživati u sladoledu od jagode, igrati špekule i još svašta. Imao je jednog prijatelja, zvao se je Glupan Maly, tata mu ga je poklonio kad mu je bilo šest godina i od tada su nerazdvojni. Neugledan je to i ružan pas, ali Glupanov najbolji prijatelj. Glupan Maly dao mu je svoje ime kako bi dijelili dobro i loše, kako bi se kad bi netko pozvao jednog od njih, obojica odazvali. Bio je Glupan Maly bistar klinac, a Glupan Maly pametan pas.
U čemu se sastoji njihova priča. U nićčemu posebno. Određeni pisac bi možda uspio opisati njihovu usamljenost dodavši koji redak ispunjen emocijama i možda izazvati koju suzu u očima čitatelja. Drugi će pak pisac još pojačati dramu i natjerati kolege Glupana Malog da mu ubiju psa, a na kraju će nesretno poginuti i sam dječak. Malo ležerniji pisac pretvorit će priču u parodiju ismijavajući zajedno s prijateljima Glupana zbog njegovo glupog imena, a mogao bi i smisliti happyend gdje će Glupana prestati zvati pravim imenom nego, recimo Petar i on će naučiti što to znači živjeti normalno.
Istina je zapravo da su Dječak Glupan Maly i pas Glupan Maly bili sretni i ništa im nije nedostajalo kad su bili zajedno. Ovdje prisutan samozvani pisac može potvrditi da je čak i nebo mijenjalo boju naglašavajući povezanost i zajedništvo njih dvojice kad su zajedno promatrali jezero i tračali po pokošenim livadama. Možda najviše od svega voljeli su se penjati na drva ili sakrivati u lisičjim jazbinama, voljeli su pobjeći od drugih pogleda i biti sami jer im nitko drugi nije bio važan proporcionalno važnosti koju su drugi pridavali njima. Nisu pričali istim jezikom, ali su se razumjeli, nekad su čak zajedno plakali; ali od sreće što imaju jedan drugog. To je priča o Glupanu Malom, to je njezin početak, a ujedno i kraj.
Post je objavljen 29.04.2006. u 11:31 sati.