Moja priča ima mnogo početaka, a niti jedan završetak. Zamislite kako je to, započinjati novu priču svaki dan, a niti jednu dovršiti. Zamislite kako je to svaki dan živjeti i bojati se sutrašnjeg dana koji će nas prekinuti u stvaranju i natjerati da počnemo ponovo. Često sanjam jedan san. Nekakav čudan san u kojem lutam svijetom tražeći nekoga. Da, tražim izgubljenu djecu. Svake večeri san se ponavlja i svake večeri odlazim korak dalje. Noćas sam stigao do zelene zvijezde, ali me ona nije pustila preko svojih livada.
Danas rano ujutro, kao i svakog drugog jutra započeo sam pisati novu priču. Započeo sam novu jer sam izgubio papire na kojima sam jučer počeo pisati. A znate, svaki dan započinjem novu priču jer svako jutro izgubim staru. Danas sam se stvarno žurio. Nisam se trudio pisati uredno ni smisleno već, pod svaku cijenu, dovršiti priču. Samo je dovršiti. No već kod samog početka, prekinula me mama i morao sam doručkovati, pa ići na fakultet, pa na ručak, pa na kavu s djevojkom, pa na trening košarke, a navečer sam otišao u kino pogledati novi film nekog slavnog glumca. Sa sobom sam cijelo vrijeme nosio bilježnicu i svaki trenutak slobodnog vremena koristio sam užurbano pišući svojom zelenom penkalom kako bih završio priču. Vjerujem da, kad bih uspio završiti priču, ne samo da je sutradan ne bih izgubio već da bih i u svojem snu uspio pronaći i vratiti roditeljima izgubljenu djecu. No možda je i obrnuto, kad pronađem djecu, naći ću i kraj svoje priče. No već je kasno i jedva držim svoju zelenu olovku u ruci. No bez obzira na sve, danas želim završiti svoju priču. Ruka mi je utrnula i počinjem vući samo ravne crte. I baš u trenutku kad sam htio staviti točku i napisati 'kraj!', zaspao sam.
A noćas ću sanjati kako sam zasvirao zvijezdi lijepu pjesmu na gitari i kako me je ona pustila preko svoje zemlje i svojih zelenih livada. A sad bez brige, već sam zaspao, samo se pravim da sam budan kako bih vam zaželio laku noć. Laku noć!
Post je objavljen 25.04.2005. u 22:07 sati.