Puno čitam. I volim čitati. Ponekad čitam čak i godinama bez prestanka. Sreća da sam slučajno pronašao ulaz u dimenziju, u svijet gdje vrijeme stoji, a za svaki ulazak i izlazak potrebno mi je samo pet minuta. Ionako, kad izađem van, vrijeme se ponovo vrati gdje i treba biti. Mislim, ne vrati se, samo tako kažem. U toj dimenziji, da malo pojasnim, ima jedna jedina stolica, ali nema gužve jer nitko nikad ne uđe u isto vrijeme s drugim tako da svatko ima stolicu i sve ostalo samo za sebe. Tako je riješen problem oko mjesta i oko knjiga koje su uvijek sve na mjestu. Osim stolice tu je i jedan žuto-plavi tigar i maleni grmić trave, sasvim dovoljno za stvaranje potrebne atmosfere. Ako ogladnite, a još ste i vegetarijanac, sretni ste jer je trava namijenjena upravo za to. Tigar pak provjerava čitate li ili ne. Ako ne čitate morate biti oprezni jer bi vas mogao pojesti, no ne pamtim takav slučaj. Tigar je tu da bi spriječio da itko krade vrijeme i koristi ga kako bi profitirao u stvarnom svijetu. On pazi na red, da sve bude kako treba. U toj se dimenziji, naime, pohranjuju sve knjige i svi tekstovi uopće ikad napisani u svim svojim redakcijama, prijevodima i fotokopijama.
Jedini problem je taj što nikad nisam naučio čitati i svako slovo mi izgleda isto. Najčešće čitam jednostavno po prilici pogađajući slova iščitavajući ono što želim pročitati, a ponekad blijedo zurim u knjigu pokušavajući proniknuti u njeno dublje značenje i smisao.
Jednom sam tako susreo mudraca sa sjevera koji me je pokušao naučiti pokoji strani jezik citirajući književna djela, kojima sam se hvalio da sam ih pročitao, u originalu, ali nikad se nismo našli na zelenoj grani jer nisam mogao ništa pravilno prevesti, iako sam bio uvjeren da znam odgovore na sva pitanja. Na kraju je doveo u sumnju moje tvrdnje da sam pročitao tolike knjige iako sam mu mogao ispričati radnju svake od njih. Problem je bio što sam ih ja pročitao potpuno drugačije od njega budući da nisam baš na 'ti' sa slovima i smislom. On je, na primjer, tvrdio da u knjizi 'Romeo i Julija', dvoje ljudi, Romeo i Julija, vole jedno drugog ali su njihove obitelji u svađi i ne dopuštaju im ostvarenje njihove ljubavne veze. Ja sam, međutim, smatrao da je Romeo i Julija obiteljsko ime jedne osobe koja ima dvije sestre zaljubljene svaka u sebe i da je taj koji se preziva Romeo i Julija, radi dramatike se ne spominje njegovo osobno ime, neki doktor koji će im reći da trebaju voljeti druge kao sebe, a ne sebe kako bi trebali voljeti druge. Na kraju priče s neba silazi Bog i govori im da je sve u redu tako da priča može završiti sretno i u najboljem mogućem redu.
Tako i sada, zazovimo Deus ex machina!
Post je objavljen 16.04.2005. u 10:58 sati.