Sve najlepse u Novoj godini
Zao mi je, ali..
Na razinu sapata spusti glas
te sjenilom usana prosaraj put,
brisi tragove i
sa zaljenjem spokoj,
pokretom zvijeri, necujno
zatvori prozor.
Navuci zavjese zeljama
i preboli suzom u ocima,
na dan odlaska zalij dan
pijanim nocima.
Jer ja pronadjoh na periferiji grada
jedan dio izgubljena osmjeha,
te ga ugravirah u pozadinu
svoga pogleda,
pa i ako ne mogu reci
gdje se nalazi,
ja je vidim, nasmijanu
ulicom kako prolazi.
Zeljko Djakovic
Dos
Lezacemo jedno pored drugog u nekom polumraku i pricati.
Jako tiho i blisko.
Dodirivacu te dok budes govorila.
Nezno.
Samo jagodicama prstiju.
Ispitivacu njima tvoje lice.
Usne.
Ocne kapke.
Vrhove usiju i onaj deo tacno iza njih.
Na svakom delu tvog lica zadrzacu se citavu vecnost da bih kasnije kad
ne budes pored mene i kad zatvorim oci
mogao tacno da te docaram.
Vrat.
Ramena.
Prelazicu rukama preko celog tvog tela.
Blago.
Polako.
Nevino.
Decije.
Ispitivacemo i otkrivati jedno drugo.
Ljubicemo se samo vrhovima usana.
Dacu ti svu neznost ovog sveta.
Dacu ti svu nevinost koju imam.
I kad budem spustio ruku na tvoje grudi i kad ona klizne izmedju tvojih
nogu, opet ce sve biti potpuno nevino.
Otvaracu te kao najnezniji cvetic koji postoji.
Ti i jesi cvet.
Vreme ce stajati.
Postojace samo neznost.
Bliskost.
Toplina.
Ispunjenost.
Zatvoricu oci i tako zatvorenih ociju videcu te isto onako jasno
kao da te
gledam.
Samo vrhovima prstiju.
I pricaces mi sta zelis.
Sta volis.
Ko si.
Gde si.
Zasto si.
Govorices recima, pokretima, mirisima, slutnjama.
Otkricu tada na tebi neki deo tvog tela koji ce zauvek ostati moj.
Bez obzira na sve, nosicu ga u sebi i kad secanje na nas bude samo
slatka
izmaglica.
Mozda ce to biti tvoj bok, mozda deo ledja, mozda deo butine.
Ili sake, stopala.
Ali taj deo ce uvek biti samo moj ma sa koliko muskaraca budes bila.
I kad budes resila da odes iz mog zivota...
Hrabrija,
Jaca,
Samouverenija,
Neranjiva,
Pomirena,
Svoja,
Slobodna,
... bicu srecan.
Tebe vise niko nikad nece imati.
Ja ne zelim da te imam.
Ja hocu da ti se dam.
I tada ces znati sta je ljubav.
Shvatices da mogu da se vole samo oni koji su slobodni.
Shvatit ces da nema ljubavi tamo gde postoji zavisnost.
I kad nekom budes rekla da ga volis, govorices mu to puna i jaka
(autor nepoznat)
Budjenje sa tobom...
- Koji je danas dan?
- Dan kada te volim više nego juče.
- Koliko je sati?
- Sati je onoliko koliko sam te ljubio dok si spavala.
- Zašto je još mrak?
- Zato što žmiriš i uživaš u mom zagrljaju....
tnx kindergirl
Porqué
XIV
Igras se svakog dana svetloscu svemira.
Posetiteljice nezna, stizes u cvetu i vodi.
Vise si nego ta bela glava koju stezem
rukama, poput grozda, svakog dana.
Nikome nisi slicna otkako te volim.
Dopusti da te prostrem izmedju zutih venaca.
Ko pise tvoje ime slovima od dima izmedju
juznih zvezda?
Ah, pusti me da se setim kakva si bila tada
kada jos nisi postojala.
Odjednom vetar urla i udara o moj zatvoren prozor.
Nebo je mreza skamenjena od senovitih riba.
Ovde zamiru svi vetrovi, svi.
I svlaci se kisa.
Ptice bezeci prolaze.
Vetar. Vetar.
Mogu se boriti samo protiv ljudske snage.
Nevreme skuplja tamno lisce
i odvezuje sve barke vezane nocas o nebo.
Ti si ovde. Ah ti ne bezis.
Odgovaraces mi sve do poslednjeg krika.
Privi se uza me, kao da se plasis.
Ipak ti ponekad cudna sena dira oci.
Sada i sada, malena, donosis mi kozju krv
i grudi su ti mirisne kao i ona.
Dok tuzan vetar juri ubijajuce leptire
ljubim te i moja radost grize ti usta od sljive.
Mora da te bolelo da se na me priviknes,
na dusu mi divlju i samotnu,
na ime od koga svi beze.
Toliko smo puta videli zvijezdu kako gori
ljubeci nam oci i sumrak sto se nad nama gubi
u lepezi sto se vrti.
Milujuci te kisile su na te moje reci.
Odavno voleh tvoje telo od osuncana sedefa.
Cak verujem da si vladarica svemira.
Donecu ti copihue, radosno cvece s planina,
tamne lesnike i sumske kosare celova.
Hteo bih s tobom uciniti sto prolece cini sa tresnjama.
Neruda
U zimski dan
Celoga je dana sneg lagano pado
kao s vocki cvet,
o, kako veceras, o kako bih rado
odletela nekud daleko u svet,
nekuda daleko kroz svetove snezne
kao leptir lak,
i nekome htela reci reci nezne,
tople, lepe, nove kakve ne zna svak.
I sutona celog sneg je tiho pado,
umoran i gust.
Veceras bih nekog ugledala rado
ali njega nema. Put je davno pust.
Samo s bledog neba beloj zemlji slecu
pahulje kroz zrak.
O, kako je bolno kad ti doci nece
neko koga cekas a spusta se mrak.
D. Maksimovic
Oči sna
Čežnja veća od neba
umilnom pesmom
ruže uspavljuje bele.
U rečima ne rečenim
kupaju se zvezde
nesvesne svog sjaja.
Vetrom beskrajnim nošene
plove usnule ladje
na talasima kojih nema.
Pogledajmo se
i pocepajmo nebo uzdasima.
Bogdanka Rakić
Eterno
Jedino mi se ne zaklinjemo na večnu ljubav
Čamac od mojih usana
ljulja se na talasima tvoje kože
Staro vino tvojih reči
opija moj um
Najlepše pučinu sečem kad jedra napunim
sa to malo osmeha i mesa
sa sokovima rascvetalosti i drhtaja
Pa ipak, nikad se na večnu ljubav zakleli nismo
Uvek me ljubiš
mekoćom sumnje i vere
dok vetru poklanjamo šapat
Da li je ovo ljubav
Da li je ljubav ili samo ugriz
tela telom
sna snom
iluzije iluzijom
krika krikom
Pitanje ne postavljamo
samo zardjalim satovima
i razuzdanim daljinama
jer kad su oni tu
onda znamo
Grof
Uspavanka za Gospodjicu N.
...
Oprosti sto nemam rijeci tisih od pcelinjeg zuja,
dok mjesec sledjenim srebrom zasipa jesenje vrbake.
Srce se najlakse opije ranjenim korakom,
leluja prtinjajuci nebesku stazu kroz sunce i kroz oblake.
Oprosti sto su mi oci prepune zlatnih svitanja,
pa su mi breze, princeze, umotane u marame od lana.
Na koplju ti nosim dusu umornu od samoce i skitanja,
da kisne pot tvojim balkonom bez kaputa i kisobrana.
Umiven suzama neba sto prijeti da se u slapu prospe
sapucem ti uspavanku rimama iscezlih trubadura,
a u srcu nosim medaljon sa ikonom presvijetle Gospe.
Moje su pjesme nocas umolitvene u labirint od nada,
pracene muzikom kise, svirane iz neznanog dur-a,
pa nek ti budu jastuk na koji... mjesecina pada...
Rekla je samo nemoj...
i stado crnih leptira je sakrilo stotinjak svijeca u staklu...
i ne znajuci da igraju posljednju noc...
...
Ovdje u zatvoru sobe, u kraljevstvu koje te sluti
u svakom zovu trube napravljene od vrbovih kora...
Ovdje gdje jednako traju i vijekovi i minuti
i gdje bijeli jedrenjaci deru pucinu mrtvog mora...
dani disu na skrge i u ponoc bi da se udave
u rijeci sto ispod zemlje svoje korito guta,
u ciju sjenku je bacen kljuc od trostruke brave
sudbonosnih vrata, na papirusu pisanog puta.
...
Lagan sam kao perce iz krila divljeg gusana
kome su lovacke puske otkinule pola kljuna.
I doci cu ti kao sjenka da pokupim secer sa usana
koji ce pospanim okom da osvijetli jesenja luna.
Ne trazi me na trepavici nocne lampe
gdje se sijenka ukrsti sa kazaljkom nocnog sata.
Ja imam dvorac od macuhica i ako podignes ruku
dodirnut ce nam se prsti
za malu nocnu muziku... kidanih srebrnih zica...
I da znas... kad noc napukne i kroz pukotinu proviri,
stidljivo kao puz pred obrisom nezvanog gosta...
... ja lelujam kroz vrbake sa smjeskom sto se siri.
I ne znam gdje pobjeci osim sna,
koji boji u lila ...mjesecevu dugu sto se zlati povrh mosta
gdje ces biti zauvjek
i gdje si oduvjek bila.
Miladin Beric
Cuando tengas tiempo
"Kada se zaljubim
ocisticu kucu,
opracu prozore,
i tako to..
Pozvacu nju,
skuvacu kafu,
i cekacu.
Cekacu da njena prasina
padne po svemu."
I tako sanjam te
"Sanjam da imas zamak u moru..
i pokisle ptice u svome dvoru
sanjam da ljubis na oltaru kise
i da te ljudi ne pohode vise...
I tako sanjam te
Sanjam da imas hiljadu boja...
sanjam planete kako pjevaju tebi..
i kako zvezde stavljas po sebi...
I tako sanjam te"
Mariposa
Imao je jedan dan
i jednu noć
u praskozorje je počela kiša
i šta da leptir uradi
za jedan kišni dan
i za jednu kišnu noć
Miladin Berić
Želja
Želim da sam s tobom stopljena u ćutnji,
rasplamsalom dahu il' podnevnoj šetnji...
Probudjena želja talasa u slutnji
koja se kroz nemir iscrta u pretnji.
Šta ako je sve to samo igra čula,
samo treptaj rose, kratki ples leptira...?
Ako s prvim daškom vetrometnih frula
sve ovo u nama počne da se spira...
Zagledam u sebe, tražim tvoje oči,
i plaši me pogled s tim osmehom smelim.
Obojena slutnjom strahujem da kročim
i ne mogu ništa osim da te želim...
D. Konstantinovic
I poslije svega
I poslije svega
stajat ću tu, na stijeni,
uspravna
bijela će pjena dopirati do mojih nogu
stajat ću tu tisuću godina
nasmijana
u čistom zlatu nakon olujnih noći
ponovo iskrsla iz pepela
usprkos bogovima i njima za ljubav
ne čekajući ništa, osim možda tebe,
a ni tebe ne čekajući.
Stajat ću tu
Vječna
Nasmijana
Božja
Da, s iskonom stopljena
kad nestanu vrijeme i prostor
patnja i bol
kad nestanu čak i sjećanja.
Reci mi, dušo, po ćemu ću te poznati
u budućoj vječnosti?
Po očima možda.
Oh, nadam se da ću te poznati,
jedini na svijetu,
barem na trenutak
prije nego što sasvim potonem
ili se sasvim uzdignem.
Svejedno,
i more i nebo su plavi.
Raspršena u milijarde kapljica
udarajući u stijene
šumit ću, možda, tvoje ime
osim ako mi bogovi i to ne uskrate
i daruju tamu zaborava.
Hoće li i u vječnosti biti, dušo,
od svih imena
tvoje jedino ime?
Ne sjećati se ničeg,
a u svemu biti
milost ili kazna, što je?
Jagoda Munić
Satenski stihovi
Ne volim je
Daleku i nepoznatu
Skrivenu
U očima neuhvatljivih boja.
Ne volim je
Plahu i ustreptalu
Skrivenu
U svakom mom nemiru.
Ne volim je
Svijetlu i nedodirljivu
Skrivenu
U svakoj uzavreloj riječi.
Jedino više
Na svijetu mrzim sebe
Što noćas
Lažem
Bezočnije nego ikad.
Jovica Letic
Treba umeti videti nebo
U svakom septembru ima necega nalik na tihe rastanke. Primetis to po igrama koje polako pocinju da se saplicu. Primetis to po iskracalom odelu, koje ostavljas mladjem bratu.
Primetis i po bajkama, koje smo dosad tako lepo izmisljali. Primetis kako nam i bajke sve manje veruju.
Ustvari, velika je to varka. Bas kao sto je i svet sa one strane svoga oka.
Onome koga posmatras u ogledalu s nadom. Ti si nada koju on gleda iz svog sveta. Ne veruj nicemu sto se moze primetiti samo sa jedne strane vida.
Trci i sastani se sam sa sobom. I izgubi se u daljinama sebe kao kap ciste svetlosti.
Retki su oni koji shvataju granicu slobode. Jos redji oni koji shvataju slobodu granice. »Ne zidaj vrata veca od kuce «, kazu Eskimi. To isto znaci sto i zidati prozore manje od ociju.
Stvarno videti, znaci: umeti videti kisu kako pada uvis. Videti kako padaju uvis krovovi kuca i reke u kojima se taloze vrhovi planina.
Ovako sam to cuo: »Ko nije nebo ugledao u vodi, taj nema pojma sta su ribe na drvecu"
Pa ako se i okliznes, nekada, u zivotu, ne gledaj to kao pad u sunovrat nego kao pad uvis.
I uvek, uvek se seti Aleksandra Makedonskog: »Niko me na svetu nije pokori sem mene «.
Treba umeti videti nebo, puno zrnevlja svetlosti kako se uspravlja nad zemljom i razgranava u svome padu. Cveta.
I videti pad vetra kako raste duboko u doline, u ponornice blagosti, sine moj.
I snove valja videti kako rastu dok tones polagano u njih i paras se, bas kao sto i ove reci cutanja, tude i moje, tonu nocas, a nadvisuju krov i oblake, i nadvisuju nebo i rastu u jednu predivnu vasionu koju smo izmislili sebi u visovima opalog septembra.
M. Antic
Nema vise tajni..
Teret grehova nosis sa sobom
pogled sumoran
previse dugova
al korak je tvoj i dalje uporan
Svejedno je kome ces sebe da ponudis
u cijem krevetu sledeceg jutra da se probudis
Sve je to lazno postalo je jasno
i pocinje da boli ali sad je kasno
Nema vise tajni u srcu mom
svaku od njih ti odala
Nema vise snova ni neznosti
u tvome pogledu
sve si prodala
Mnogo ulica a svaka cuva tvoje tragove
savest nemirna jer poznaje mnoge strane pragove
Svi su oni lazni postalo je jasno
i pocinju da bole ali sad je kasno..
Puls
Download
Ti si moj "naslov"
Zarobio si me u tebi
jednim osmehom,
jedinim stiskom ruke
pun nežnosti i topline.
I od tada,
ja sam tvoja mekinja
ti ,
besćutni strah u meni.
Čarobnom slašću
crpiš moju inspiraciju...
Vrtim se oko tvoje ose
u meni izazivaš ushit,
svićeš isto svakog dana
srce mi lupa
kao da se mesec kotrlja
u tvom liku...
Zaplićem se u tvoju senku
zgrušavam na tvojim usnama
ukrao si mi slobodu...
Ja podmuklo ćutim,
stidim se,
ne smem,
tvoje ime da zakačim
na mojim trepavicama.
Nećeš saznati
da skupljam snove o tebi
i slazem ih u reči...
Uzalud cu i ja
tragati za odgovorom
'kako si postao stvarnost
u mojim fantazijama'
Ostaćeš zauvek lep
u mojoj tišini.
i mraz na mojim usnama...
Lepa Simic
Uputstvo za rukovanje
Postupaj njezno samnom
Drzi me rukama kao dragu malu stvar
i pazi da ne zadrhte
Ako zelis da lupis samnom o pod
od sakupljenih komadica
nikad me vise neces slijepiti u mene
Odmakni tvrdu ljusku iza koje stojim,
pogledaj me stvarnu:
vjetrovima isaranu
suncima isprzenu
kako treperim na tvom dlanu kao svijeca
Pazi da ne dodju kise... i ugase me...
Silvia Balija
Selice
"Kroz noc i vlagu
divlje se guske sele jugu
i bolno kricu.
Osecam zelju da mutnu neku
napisem pricu:
kako odnose one sobom
na krila svoja bela dva
iz duse moje drago nesto,
a ne znam kuda,
i ne znam sta."
Stablo i cvet
U zoru je pod dno stabla iznikao malen Cvijet. I tek što je otvorio oči, ugledao je stablo.
- Ti si, sigurno, veliki Cvijet - reče mu.
- Ne, ja nisam Cvijet. Ja sam stablo - odgovori stablo.
- Kakva je razlika između stabla i cvijeta? - upita Cvijet.
- Cvijet živi nekoliko dana, a stablo mnogo godina - reče stablo.
- I to je sve?
- Ne - odgovori stablo. - Mi stabla izdržimo i najjače vjetrove, a vi, cvjetovi, prehladite se i od najblažeg lahora.
- To je sve? - ponovno upita Cvijet.
- Vi se možete ubrati i darovati. Vi se možete staviti u vazu i njegovati. Vas ljudi vole, a i vi volite ljude. A s nama stablima je drukčije. Nas ne mogu ubrati i pokloniti. Ni ne mogu staviti u vazu i njegovati. Mi uvijek ostajemo po strani.
- Zar smo mi cvjetovi na putu?
- Ne, uglavnom niste. Ali ljudi vas primijete i kada ste daleko od puta. Često vas i pogaze. Uostalom, lako je pogaziti one koji vole, jer oni nisu zaštićeni.
- Što se dogodi kada netko pogazi Cvijet?
- To se uvijek sazna. I zbog toga se može mnogo plakati. Neki i nakon mnogo vremena spominju pregažen cvijet. Nas stabla nitko ne može pregaziti, ali nas i ne vole kao što vole cvjetove.
- Onda si ti - reče mu cvijet - izuzetak medu stablima, jer tebe voli jedan mali cvijet.
Kada je oko podneva pripeklo sunce, stablo je svojom sjenom zaštitilo cvjetić.
S. Lice
Lago
Jurim stihove prave
za tvoje nezno bitisanje
A uvek samo trcim
po vodi
laka kao zvezdana prasina
i nema poput mraza.
Iako ne znam reci hvala
odace me poklonjen ti dah..
Zrtva cutanja
Neretko davljenici udave spasioce,
zato i ne pokusavam...
Mozda se oci udave suzama?
Zato i ne smem da placem.
F.S.
Punjena ptica
Izmedju vrhova mojih krila
nicega nema.
Zato ne zelim da se zaustavim.
Provlacim se kroz oblike
kao da trazim pravi.
Tecem kroz srce izmaglice.
Licim na zoru
u tvome prozoru.
Ali to nisam ja.
Ptica sam bez kaveza
i ne znam odakle da pobjegnem.
Ja sam kamen za ljudsku ruku
kog nemaju na sta da bace.
Ja sam sunce bez putanje -
nicim vezana.
Iskacem iz same sebe
a pune me slamom.
Fjodor Fedcesin
