I poslije svega
I poslije svega
stajat ću tu, na stijeni,
uspravna
bijela će pjena dopirati do mojih nogu
stajat ću tu tisuću godina
nasmijana
u čistom zlatu nakon olujnih noći
ponovo iskrsla iz pepela
usprkos bogovima i njima za ljubav
ne čekajući ništa, osim možda tebe,
a ni tebe ne čekajući.
Stajat ću tu
Vječna
Nasmijana
Božja
Da, s iskonom stopljena
kad nestanu vrijeme i prostor
patnja i bol
kad nestanu čak i sjećanja.
Reci mi, dušo, po ćemu ću te poznati
u budućoj vječnosti?
Po očima možda.
Oh, nadam se da ću te poznati,
jedini na svijetu,
barem na trenutak
prije nego što sasvim potonem
ili se sasvim uzdignem.
Svejedno,
i more i nebo su plavi.
Raspršena u milijarde kapljica
udarajući u stijene
šumit ću, možda, tvoje ime
osim ako mi bogovi i to ne uskrate
i daruju tamu zaborava.
Hoće li i u vječnosti biti, dušo,
od svih imena
tvoje jedino ime?
Ne sjećati se ničeg,
a u svemu biti
milost ili kazna, što je?
Jagoda Munić
