Potterova družina

Ljudi, oprostite, molim vas...
Stvarno nemam vremena pisati...
Kada napišem novi post, ovaj ću pobrisati...
(Jao si ga meni, imam 70 komentara za odgovarati..)

Imam obitelj! Hm, ponovno.... Ne znam kada će prestati nova saznanja o mojoj obitelji...
Kada sam se neki dan probudila dobila sam neki veliki smeđi paket. Pričekala sam da doručak završi i otišla u sobu. Otvorila sam paket i ispao je neki plašt. Odmah sam prepoznala da je to plašt nevidljivosti. Bio je i jedan papirić. Nabrzaka sam ga otvorila i pročitala

MOLIM?! Tko? Tražila sam Leonoru, ali je nisam našla. Više me ništa nije zanimalo, potražila sam Siriusa i bacila mu se oko vrata.
"Miranda..."
"Ej!"
"Što ti je?"
"Ajde me sutra odvedi u Hogsmade.... Moooolim teeeee...."
"Čekaj... Sporije malo..."
"Pa bila sam dosta spora!"
"Onda probaj malo tiše..."
"Sutra. Ti. Ja. Hogsmade. Ujutro. Tri metle."
"Ja imam Mayu..."
"Ma tuko, moram se naći s rođakinjom a ne znam sama doći do Hogsmadea! To što ti se bivša objesi oko vrata odmah shvaćaš... Tako..."
"Rođakinju?! Šta Leonora nije u dvorcu?!"
"Čuj, imam ja i ostale rođake! Pogledaj poruku!"
"Moooolim?! Ti? Imaš plašt nevidljivosti?!"
"Da..."
Drugi dan me odveo. Bila sam tako nestrpljiva... Ušla sam u Tri metle i vidjela crnokosu ženu samu za stolom. Polako sam joj prišla. Podigla je pogled.
"Ti si Miranda, pretpostavljam?"
"Da... A vi?"
"Obraćaj mi se s ti. Ja sam Agatha Smith."
"Pa... Agatha, odakle znaš za mene?"
"Imam svoje izvore... Što ćeš popiti?"
I tako smo neko vrijeme pričale. Otišla sam kod nje doma. Ima prekrasnu kuću. Razgledavala sam slike i neke pehare kada sam vidjela poznato lice.
"Agatha... Tko je ovo?"
"Ovaj na slici? To je Vincent, Tomov rođak."
"On... On ide u Hogwarts?"
"Da... Vidjela si ga? Zadnjih par dana je pazio na tebe..."
"On? Bio je upleten u one nestanke?!"
"Pa, provjeravala sam jesmo li rođakinje..."
"Valjda cilj opravdava sredstva..."
"Slušaj, Miranda. Želim te upoznati s obitelji. Mi smo potomci Helge Hufflepuff!"
"Molim? Ali ja sam bezjakinja..."
"Ne prava, i to znaš. Hepzibah Smith je naša rođakinja! Ona je Helgin potomak!"
Ovo je bilo malo previše za mene. I tko je Tom?! Priča se da je Vincent u rodu s Salzarom Slytherinom, a koliko ja znam (jer mi je Sirius rekao) i Vodemort je. Znači... Moja rođakinja hoda s Voldemortom?!

Ponovno. ne znam kako započeti. Sada se nalazim pod nadzorim.
Ponovno sam nestala.
Sve je bilo kao i prošli puta... Pitala sam Cmizdru što je bilo zadnji puta, našla se u mračnoj prostoriji i odjednom se stvorila u svom krevetu.
Onaku, u pidžami sam odrtčala Dumbledoru.
"Profesore! Profesore....."
"Sjednite, gospođice Smith."
"Ummm... Hvala...."
"Recite, što je bilo?"
"Cmizdra, ovaj, Severus...."
"Što je napravio? Nije valjda ponovno..."
"Molim?"
"Ništa, ništa... Nastavite."
"Išla sam mu vratiti knjigu. On je jako nadaren. Znate?"
"Da, upoznat sam s time."
"I onda... Ne sjećam se.... Našla sam se u mračnoj prostoriji, a Severus me zagrlio."
"Je li vam što napravio? Da zovem Madame Pomfry?"
"Profesore, nije on sposoban za takvo što... Uglavnom, onda sam se našla u svom krevetu..."
"I zatim?"
"Otišla sam ga pitati što je bilo.... I ponovno se ponovilo..."
"Što?"
"Pa opet sam nestala... I ničega se ne sjećam."
"Porazgovarati ću s njime."
Molim?! Tek tako, smireno?! Pa ja sam bila oteta! Od tada čim izađem iz kule dva kućna vilenjaka idu iza mene. Grozno. Nastavu ne mogu pratiti, a za Čarolije trebamo napisati esej od tri stranice (s dvostrukim proredom) o greškama čarolije prizivana. To smo učili prošle godine, odakle da se sada sjetim?!
Ništa, idem do knjižnice...

NAPOKON! Nisam vidjela ovaj dnevnik još od kada sam posljednji puta pisala u nj. Ne, nije bio ukraden, nego sam ja bila!
Otišla sam Cmizdri vratiti knjigu.
„Cmizdrić....“
Okrenuo se.
„Imam nešto tvoje...“
Upitno me pogledao a masna kosa mu je padala preko lica.
„Je li ovo tvoje?“
„Da!“ munjevito je odgovorio.
„Ne vjerujem...“
„Daj mi to!“
„Znači, ti si Half Blood Prince?“
„Miranda, daj mi tu knjigu i sve će biti uredu.“
„Zašto ne pokazuješ svoj dar? Stvarno si nadaren...“
Ostatka se ne sjećam. Probudila sam se u nekoj tamnoj prostoriji. Severus se nagnuo nad mene.
„Miranda...“
Željela sam ga pitati što je bilo, kako sam se našla tamo... Nisam mogla. Nisam mogla ispustiti ni glasa.
„Žao mi je što se ovo moralo dogoditi... Pokušao sam ih spriječiti...“
Što se dogodilo?! Počela sam lamatati rukama i nogama... Nije se obazirao.
„Sve će biti uredu... Sve ću popraviti...“ rekao je i zagrlio me.
Ponovno sam se probudila u Griffindorskoj kuli, u svom krevetu. Lily je došla do mene i pitala me gdje sam bila... U tom trenutku nisam znala. Pričala mi je da je čak i Benjamina pitala za mene, da su se zabrinuli...
Samo sam je blijedo gledala.
Ne znam što se desilo. Moram otići kod Dumbledora, ovo je previše.

Danas se dogodilo nešto jako zanimljivo.... Kada su Maurdresi po običaju mučili Cmizdru njemu je iz pelerine ispala neka knjižica. Uzeli smo je i vidjeli da je to udžbenik za čarobne napitke. Ja sam se ponudila da mu ga vratim, mene još najmanje mrzi....
Otvorila sam je i odmah na početku vidjela napisano
Kao i svake godine... Original Princa mješane krvi
Molim? Listala sam dalje. Uz gotovo svaki napitak bio je dodan neki recept, neki savjet. Čini se da je Cmizdra to sam izmišljao. Čovjek je stvarno nadaren, za neke od ovih stvari niti Lily nije znala...
Čitala sam dalje. Na jednom malom kutu bio je našaran već viđen znak, samo drugim rukopisom. Pisalo je L. E. okvireno srcem.
On je stvarno zaljubljen u nju? Pa zašto je onda naziva mutnjakušom....?
Prepisala sam neke od savjeta i sutra ću mu vratiti knjigu... Povesti ću još nekoga, za slučaj da nam Cmizdrić poludi....

Poslala sam Marku obje verzije... I to uopće nije važno, vidjeti ću kako ću se izvuči kada stigne...
Išla sam veslati po jezeru sa Keerom, jednom curom s četvrte godine. Nešto smo razgovarale kada je hobotnoca prevrnula čamac i mi završile u jezeru. Iskreno, niti pod tušem nisam toliko mokra! Brzo smo otplivale, i, budući da su nam štapići ostali u dvorcu, onako mokre išle u dvorac.
"Gdje ste krenule, mlade dame?" pretekao nas je profesor Flitwick.
"U kulu, osušiti se..."
Brzim pokretom štapića nas je osušio, a zatim znakovito pogigao obrvu.
"Profesore, što ne valja?" reče Keera.
"Ništa, ništa.... Sljedeći puta pazite kako plovite..."
Čim je otišao počele smo se smijati, ali je onda došao Benjamin pa sam ja odlelujala na drugi kraj dvorca.
"Ti si se kupala?"
"Naravno, pravo je doba godine, nije li?"
"Ne, stvarno..."
"Da, skočila sam u jezero!"
"Na zezaj....."
Pokazala sam mu pismo.
"Koji Mark? Koji poljubac?"
"Jedan moj frend iz djetinjstva... Znaš, dan nakon što si mi se našao u kaminu...."
Rekao je da pošaljem prvu verziju. Počeli smo se smijati, a portret operne pjevačice je počeo na glas čitati pismo.... To je bilo zabavno....

Napokon i moj život liči na nešto! Vjerovala sam u to dok nisam dobila pismo od Marka.

I tako dalje.... Sljedeći puta ću ga ureći. Definitivno. Ali sada je dovoljan odgovor.

Divno. Stvarno se ponosim ovim pismom. Šteta što ga nisam poslala. Krenula sam prema sovinjaku i srela Laru (onu polujapanku) pa me pitala kome pišem. Uzela sam svoje pismo, ponovno ga pročitala i shvatila da nije normalno. Tako da ga nisam poslala. Pitati ću Benjamina trebam li ga poslati. Naravno, pripremila sam i slabiju verziju.

Hmmm... Možda je prva ipak bolja...

Uvijek. Uvijek mi ono što tražim stoji pred očima. Kako sam bila glupa.... Nisam vidjela... Nisam znala da me ljubav gleda.. Uh, koje ja gluposti pišem.... Ne, nije bilo Amortentie u ruži, jednostavno sam se zaljubila u Benjamina. Leonora me zezala da je znala od početka. Mislim, duh me zadirkuje! Pa kako da ostanem normalna?!!!
Evo što sam željela napisati... Mislim, zašto me danima nije bilo... Pobjegli smo iz dvorca. Prokrijumučarila sam Benjamina i otišli smo u Bextabunos. Brzo smo se sakrili, a zatim izašli iz dvorca. Bilo je sunčano, ali su svi bili na nastavi. Izašli smo s područja škole i otišli u obližnji gradić. Na prometnom znaku je pisalo da smo 250 kilometara udaljeni od Monaka. To je ona kraljevina čiji se kralj oženio glumicom... Ili tako nešto... Uglavnom, sjeli smo na klupicu i razgovarali.
"I tako... U Francusku..."
"Da..."
"Nekada mi se činilo da je nemoguće tako brzo doći u Francusku. Onda sam postala vještica..."
"Znaš... Nisi ti prava vještica..."
"Molim?!"
"Prave su ružne... I imaju bradavicu na nosu..."
"Znači... Ja sam zgodna i imam prišt na čelu?"
"Pa... Tako nešto..."
Nasmijala sam se....
Vratili smo se u Hogwarts tek sljedeći dan. Gdje smo prespavali? Nismo spavali! Šetali smo Francuskom... Kada smo se vratili u Hogwarts najprije smo naišli na Lily. Bila je u spavaonici, a ostale cure su već bile na doručku.
"Aaaa! Pa vi niste normalni! Gdje ste bili?"
"U Monaku?" rekla sam joj.
"Molim?!"
"Ispričati ću ti..."
"I bolje ti je... Pokrivala sam te jučer. A tebe je Jan Karl..." obratila se i Benjaminu.
"Hvala." rekao je.
"Nema na čemu. Pa gdje ste prespavali?!"
Ispričala sam joj, pričekala sa Benjaminom da svi odu na nastavu i kada je otišao, zavukla se u krevet... To je bilo jučer... A danas...
Izašla sam iz sobe i krenula na nastavu. Na drugom katu smo se sudarili.
"Dođi da ti nešto pokažem." rekao je. Bez riječi sam otišla za njime. Posjeo me kod prozora u istočnoj kuli. Poljubio me. I od tada je službeno.... Čak sam zahvalila Siriusu što je prekinuo samnom...

Ja sam zaljubljena! Trebam li više pisati? Danas sam cijeli dan učila, željela sam poludjeti. Otišla sam u knjižnicu, stisnula se kod prozora i gledala jezero. Bio je tamo. Željela sam pojuriti dolje...
"Miranda, tko je bio vođa pobune protiv Glupog Glavanskog?"
"...i poljubiti..."
"Miranda?! Daj, moramo ovo naučiti..." rekla je Mary i odvukla me za drugi stol.
"Pa što vidiš u njemu?" pitala me.
"Ne znam... Jednostavno..."
"Možda je u ruži bila Amortentia!" uzviknula je!
Madame Prince nas je potjerala nešto se derući pa smo otišle u Griffindorsku kulu učiti. opet sam se priljepila za prozor...
Iskreno sumnjam da je bila Amortentia jer nisam jako poludjela.... Samo malo... Idem ja... Gledati kroz prozor...

Narukvica djeluje! I stvarno sam sretna... Istina, nakon kiše dolazi sunce...
Kako je danas bilo dobro... Umjesto zadaća i učenja ja sam izašla... I duuugo se zadržala....
Bila sam kod jezera, kao i obično... Netko mi je prišao i poklopio oči... Nasmijala sam se, primila te ruke i pogledala tko je.
"Hej... Što ti ovdje radiš?"
"Šećem... Kao i obično..."
Nasmijala sam se.
"Jesi li za šetnju?"
"Naravno..."
Krenuli smo prema vrtu. To je dio odmah iza Južne kule, ali malo ljudi zna za njega. Tamo rastu najljepše ruže....
"Saznala sam odakle mi narukvica..."
"I?"
"Nasljedna je..." ispričala sam mu priču o narukvici...
"Znači, trebala bi ti pomoći da nađeš dečka?"
"Da..."
"Jesi li sigurna da trebaš daleko tražiti?"
"Da, iako ti ponekada ono što trebaš stoji ispred tebe..."
Ubrao je jednu ružu i stao s njom pred mene.
"Sigurno?"
Nasmijala sam se, uzela ružu i krenula prema dvorcu. Sunce je već zalazilo.
Došla sam u kulu i počela razmišljati... Zaljubila sam se... Da, zaljubila sam se u "lice iz vatre"!!! Idem sanjariti...

Jučer sam saznala tko mi je poslao narukvicu! Tako sam uzbuđena... Znači, ječer, dok sam odlazila sa ručka osjetila sam neku hladnoću, kao da je nešto u meni. Ubrzo sam primjetila Leonoru.
"To si bila ti?"
"Miranda, moramo razgovarati."
"O čemu?"
"O narukvici."
"Ti... Ti znaš tko mi ju je poslao."
"Ne. Ali znam tko je trebao."
"Molim?"
Ispričala mi je povijest narukvice. Još u začetku magije tu narukvicu je ručno iskovao zlatar McSmith za svoju zaručnicu. On nije znao da ima magične moći, baš kao niti ona. Kada je stavila narukvicu narukvica je zasvjetlila, a hrpa nedoumica se rasčistila. Ta narukvica se od tada predaje po ženskoj liniji obitelji. Sada je red na meni.
"A kakve bi to nedoumice ja trebala riješiti?"
"Zlatar i ona si se potajno voljeli. S narukvicom je sve postalo savršeno. Kada je trebala odabrati ime djeteta narukvica je sama dala znak... davno mi je to majka pričala, baš se i ne sjećam..."
Ostala sam bez riječi. Mogu li pomoću narukvice nači dečka? Hmm...