U ruke Lončareve predajemo duh svoj
nedjelja , 24.04.2011.
U ruke Očeve predao si duh svoj.
Smireno. Jer sve je bilo ispunjeno.
S ljubavlju.
I s povjerenjem da tvoju povijest s čovjekom više nitko neće moći zaustaviti.
Jer je po tebi Otac posve prišao čovjeku.
I u ruke naše predao si duh svoj.
Ništa ne pitajući. Ne provjeravajući ih.
Ne tražeći ruke koje će tvoga duha biti dostojne.
U ruke svakog čovjeka predao si duh svoj.
Ljubeći.
Svojim duhom oživio si naše ruke.
Po njemu su naše ruke žive.
Po njemu mogu rađati, obnavljati svijet.
Po njemu mogu prihvatiti u zagrljaj.
Po njemu mogu otrti suzu, pohraniti ju u njegove dubine.
Po njemu mogu u osmijeh raskriliti.
I kada duh tvoj u našim rukama stradava, ti ne odustaješ od svog povjerenja.
Ne opozivaš svoju blagonaklonost.
Ničim te ne možemo obeshrabriti.
Svoj si duh – i njime ruke Očeve – zauvijek udomio u nama.
I mi iz dana u dan – s tobom zajedno – u ruke Očeve predajemo duh svoj.
Prah svog bića, prah svoje povijesti, prah svojih odnosa vraćamo u ruke Lončareve.
Njemu koji nas je sazdao od praha.
Njemu koji je svojom neiscrpnom ljubavlju u zemljane posude naših tijela ulio naše duše, oblikovao ih po svojoj slici.
Po tebi.
Lončaru vječni, ljubitelju čovjekov, ti i naš prah preobražavaš u svjetlo.
Od svjetla oblikuješ posude naših snova, naših traženja, naših susreta.
I ondje gdje se tmine zgušnjavaju, ti – nimalo se ne uznemirujući – uzimaš svjetlo u svoje ruke, uzimaš križ svoga sina i sve naše križeve – i križeve patnje i križeve ljubavi – i oblikuješ novi svijet. Novost života.
Lončaru dobri, umijesi u nas strpljivost svoju.
Umijesi u nas gorljivost svoga sina.
Umijesi u nas djetinje povjerenje u tvoju mudrost, u svaki tvoj naum, da uvijek budemo obzirni prema posudama naših duša, prema posudama duša onih s kojima živimo, i kad ih doživljavamo kao krhotine i kad iskusimo da su žrtvom tvoga sina iscijeljene.
Stjepan Lice
Sretan i blagoslovljen Uskrs! Aleluja!
komentiraj (3) * ispiši * #
Moja korizma
ponedjeljak , 11.04.2011.
Na Cistu srijedu isla sam poslije posla u crkvu primiti znak kriza pepelom na celo, podsjetnik da smo tek smrtnici, da se u prah pretvaramo i razmisljala sam kasnije kako iza nas ljudi nista drugo ne ostaje osim ljubavi koju smo dali ovom svijetu. Ona nam je i jedina popudbina za Nebo, nista drugo ne mozemo sa sobom ponijeti.
Sutradan ujutro mama mi je javila da je tata preminuo, preselio se u Vjecnost. Dragi moj tata! Posljednjih mjeseci jako se namucio, trpio bolove, gubio se, pao u postelju i vise nije mogao hodati. On, koji je bio tako brz, uvijek u poslu i pokretu... Nedokuciv mi je misterij patnje kroz koju je tata morao proci, a i mama s njim. Hrabro je izdrzala, ispunila do kraja zavjet vjernosti u dobru i u zlu. Toliko sam zeljela biti uz njih fizicki, podijeliti njihov kriz, konkreno pomoci... Nadala sam se da cu stici, ali kriz daljine bolno mi je, kao nikad prije, pritisnuo leda.
Tatin sprovod bio je sljedeci dan, bas na unukov 10. rodendan i na dan katastrofalnog potresa u Japanu. Tuga sto mi preplavljuje cijelo bice samo je kap u oceanu boli svijeta.
Razmisljam kako je sestru i mene, obje tako privrzene roditeljima, zivot odveo daleko od njih. Ipak, u svemu sto se desavalo nazirem tragove milosti. Nisu bili sami.Spoznala sam da je povezanost u duhu ljubavi neunistiva i da joj fizicka udaljenost ne moze nauditi. I da nas Gospodin nosi kad nam je teret najtezi. Tada se pojavio jedan Cirenac koji je dobio dar od Boga da se brine o takvim bolesnicima kakav je bio tata i koji je bodrio i tatin i mamin duh. I jos jedan drugi Cirenac, koji je takode pomogao dusom i srcem. Bili su tu i prijatelji, rodbina, susjedi... Neka ih sve Gospodin blagoslovi.
Mnoge uspomene, prepune ljubavi i njeznosti, ozivljuju pred mojim ocima. Zahvaljujem Bogu za tatin zivot, zivot kojim je zivio, jednostavan, posten zivot posvecen drugima. Uvijek je svima htio pomoci. Ponosna sam na njegovu ljudskost i srce. Zahvaljujem Bogu na iskustvu ljubljenosti kojom su i sestru i mene od prvog trenutka obdarili roditelji, i mama i tata. Znam da to iskustvo nije svima dano i da je s njim lakse i prihvatiti ljubav Nebeskog Oca, koji nas sviju bezuvjetno ljubi. Vjerujem svim srcem da je tata sad na boljem mjestu, gdje boli i patnje vise nema, u zagrljaju Trojedinog Boga.
"Ja sam uskrsnuce i zivot. Tko vjeruje u mene, ako i umre zivjet ce. Tko god zivi i vjeruje u me, sigurno nece nigda umrijeti. Vjerujes li u ovo?"
Vjerujem Ti, Isuse. S tom vjerom, sigurno, jaram je zivota sladi i breme lakse. I dok koracam putem kriza ove korizme u oblaku tuge sto zamracuje dan, bliska svima koji tuguju i pate, osjecam, blizi se zora Uskrsnuca i znam, Ljubav je pobjedila smrt.
komentiraj (1) * ispiši * #
