Potresenost krhkošću

U našu je krhkost ušao krhak. Potresno krhak.
U svijet prepun dvoraca, prijestolja, oklopa, mačeva i štitova, ušao je posve bezazlen.
U svijet prepun nadmetanja i podmetanja, u svijet oholosti i ispraznosti, ušao je s poniznom namjerom da služi.
Svoju je sigurnost položio u krhkost. U najkrhkije od ljudi.
U one koji se nikome ne mogu oduprijeti.
Jer ljubav ni nema potrebe odupirati se.
Ona ima samo jednu potrebu: čitava se predati.

Krhak izmicao je svima koji su ga progonili, svima koji su ga htjeli slomiti.
Sve dok ga nisu slomili na Golgoti.
Sve dok nisu pomislili da su krhkost uspjeli slomiti.
Ali i slomljena, krhkost nadjačava svaku grubost.

Otada, od Betlehema, od Golgote – isto je – svakom se čovjeku postavlja samo jedno pitanje:
Imaš li hrabrosti stajati uz Dijete, odlučiti se za krhkost bez uzmaka, ili ti je bliže sigurnost tražiti u plesu sjena koje – to više što više umiju zaslijepiti – iščezavaju pred svakom mijenom vremena?
Jer nije moguće zastati na pola puta između Djeteta i plesa sjena.
I nije moguće odmaknuti se od krhkosti, a biti uz Dijete.

U našu je krhkost ušao krhak.
Da nas poslužuje.
Da nam otkrije da živimo samo poslužujući ljubav.
Ljubav – najkrhkiju sigurnost naših dana.

Stjepan Lice