Maloj PRINCEZI

I reče Bog:
„Nek' jesen godine ove
kasnije dođe…
Prvo mora kolona ljudi
da prođe…“

A kamo idu svi ti ljudi ?

„Tiho, tiho – da se ne probudi…
Za sve je kriva jedna PRINCEZA
koja je zaspala ispod breza…“

I ode jesen u krajeve druge,
jer znala je ona:
PRINCEZA umorna bila nije,
ona se samo od nas – malo krije.
Al' vidi jesen gdje Otac ju čuva
i gdje su joj puti;
ona već sada igra se s njom,
al' žao joj – ljudi.
U onoj koloni.

Jer Bog im još ne da
trenutak taj mio
kada će opet gledati sretni
tu igru svoje male PRINCEZE,

daleko, daleko……od one breze.

23/24.9.2009.g.G.

Verica


I onima koji ostaju - putokazima na putu kući - bit će teško... Ali povezanima u ljubavi, u prijateljstvu, nema više rastanka. Dosjetljivost prijateljske ljubavi uvijek nalazi načina da ostavi poneki znak, sponu, sakrament trajne povezanosti...

Marija Kunic, iz Zapisa o "MALOM PRINCU"

Lea

Juce ujutro Lea je dosla medu andele, tamo gdje boli i patnje vise nema.

Pocivala u miru, u Bozjem krilu, djevojcice mila!

Živo zvono

Sveti Franjo Asiški svoju oporuku započinje riječima: 'Gospodin je dao meni, bratu Franji, da ovako započnem činiti pokoru: dok bijah u grijesima bilo mi je odveć odurno gledati gubavce; i sam Gospodin me dovede među njih i bijah milosrdan prema njima. I dok se vraćah od njih, ono što mi se činjaše odurnim pretvori mi se u duševnu i tjelesnu slast; i malo nakon toga napustih svijet.'

Susret s gubavcem – poljubac gubavcu – bio je ključ kojim je Franjo Asiški otvorio vrata posred svog svijeta. Otvorivši ta vrata, otkrio je da ne postoje moj i tvoj svijet, moj i tvoj osmijeh, moja i tvoja suza. Ne postoje moja i tvoja patnja, moja i tvoja nada, moja i tvoja snaga. Sve što postoji – naše je. Jednako i tvoje i moje. Sva stradanja i sva uzdignuća. Ako ti to ne razumiješ, zar da zbog toga ja ne živim zbilju te istine? Ako ja to ne razumijem, zar da je zbog toga ti ne živiš? Premda, i sva naša razumijevanja i nerazumijevanja, suzdržanosti i predanja, jednako su i tvoja i moja.

I sve je Božje. Svijet, osmijeh i suza. Patnja, nada i snaga. Sve. Nije li tako, i molitva Očenaša tek je zvono bez klatna. Mrtvo zvono.

Od susreta s gubavcem Franji Asiškom više nije bilo dovoljno biti Franjo. Imao je potrebu biti brat Franjo, čak toliko da je za njega biti značilo biti brat. Jedino tako bilo mu je moguće živjeti. Kroz to je doticao Boga.

Ondje gdje ljudi zastanu iz potrebe da se zaštite, i tako sami sebe okradu, brat Franjo je pošao dalje: u zemlju blaženstava: Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! (Mt 5,3) Blago mudrima srcem! Blago onima čije je srce bratsko!

Jer se brat Franjo odrekao svoje zaslijepljenosti, Bog mu je darovao smione oči. I smiono srce. I jer se rasteretio svoje volje, svojih predrasuda i umišljaja, svoje sigurnosti, on ga je osposobio za život svetog Franje Asiškog.

Stjepan Lice



Kao prije 800 godina, tako i danas, primjer života asiškog Siromaška živo je zvono koje poziva Crkvu i svakoga od njenih udova na preispitivanje i ponovno otkrivanja srži svoga poslanja, koje je sadržano u autentičnom življenju, sa svom zahtjevnošću i jednostavnošću, Evanđelja Gospodina našega Isusa Krista. Zato sam istinski sretna sto sam dio velike franjevačke obitelji, koja nikoga ne isključuje, jer je sveti Franjo bio brat svima, svakom stvorenju, manji brat najmanjima ovoga svijeta.

Kako reče Stjepan, jedan od mojih učitelja franjevaštva : "Doslovnost Evanđelja i Očenaša zasjala je posred Umbrije. I sve do danas ne prestaje svijetliti svakome. I tvojoj i mojoj duši. I ruci."

Mali dar tebi