Najljepši dar

Poznajem mnoge ljude i tajne mnogih ljudi.

Ali ni dva čovjeka nisu ista. Svatko je svijet za sebe i njegova najdublja jezgra ostaje drugima strana. Zato između ljudi nastaju gotovo neizbježna trvenja, napetosti, sukobi. Samo ako sam shvatio da je drugi drukčiji, i ako sam spreman oprostiti, zajednički život je moguć.

Želim te zamoliti za nešto što je jako teško.

Daruj oproštenje! Nemoj reći: »To je nemoguće. Sve sam učinio za druge i sve sam dao. Sada je dosta.« Ah, nisi dao sve. Sve ćeš dati tek kad daruješ oproštenje. Oproštenje je najljepši dar. Ono je božanski dar. I tebi je potrebno oproštenje.

Oproštenjem zarastaju rane i procvjetava ljubav. Ono što najteže mogu dati, moram dati kao prvo: oprostiti. Uvijek iznova oprostiti.

Ima tako povoljnih prilika da se zaključi mir, da se ukloni svađu. Jako često imam prilike nešto darovati, napisati jednu kartu, nekoga pozvati kao znak da mu ponovo želim biti dobar. Ako je učinjen prvi - najteži - korak, ostatak je blagdan.

Vidim na horizontu kako dolaze ljudi, ljudi iz svih zemalja i socijalnih slojeva. Ustaju. Oni će svjetlom svoga srca dati ljudima orijentaciju i nadu. Oni će snagom svoje riječi i svoga života obraniti ljude od nepravde. Brižnim će rukama dovesti ljude u spasonosnu oazu.


Ljudi vode ljude k svjetlu,

k novomu stilu života,

u kojem nema gramzivosti,

mržnje i nasilja.

Kad kriza

sve zamrači,

djeca svjetla

upale zvijezde.


Phil Bosmans

Jedan od ovih ljudi po meni je svakako Jean Vanier. Njegova knjiga "Pronaći mir" jedna je od ovih upaljenih zvijezda.

Dan planete Zemlje

Pismo indijanskog poglavice Seattle-a
(iz 1854. godine, upućeno američkome predsjedniku u Washington kao odgovor na ponudu da bijelci kupe indijansku zemlju)

Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti?

Svaki dio te zemlje svet je za moj narod. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac, sveti su
u pamćenju i iskustvu moga naroda. Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje na crvenoga čovjeka.

Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svoga rođenja kada odu u šetnju među zvijezdama. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisavo cvijeće naše su sestre, jelen, konj, veliki orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji.

Tako, kad Veliki poglavica iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto tako da ćemo mi sami moći živjeti udobno. On će nam biti otac i mi ćemo biti njegova djeca. Mi ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti tako lako. Jer ta zemlja je sveta za nas. Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate se sjetiti da je to sveto i morate učiti vašu djecu da je to sveto i da svaki odraz u bistroj vodi jezera priča događaje i sjećanja moga naroda. Žubor vode glas je oca moga oca. Rijeke su naša braća, one nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti i učiti našu djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate od sada dati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakome bratu.

Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je isti kao i drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov neprijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Odnosi se prema majci-zemlji i prema bratu-nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegov apetit prožderat će zemlju i ostaviti samo pustoš.

Ne znam. Naš način je drugačiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog čovjeka. A možda je to jer crveni čovjek je divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca kukaca. A možda je to jer sam divlji i ne razumijem. Buka jedino djeluje kao uvreda za uši. I što je to život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom.

Zrak je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednaki dah - životinja, drvo, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad. Ali ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti da je zrak skupocjen za nas, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi dah također će prihvatiti i njegov posljednji uzdah. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će i bijeli čovjek moći doći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća.

Tako ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo da prihvatimo, postavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek mora se odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći.

Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka. Ja sam divljak i ne razumijem kako dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon koga mi ubijamo samo da ostanemo živi. Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se dogodilo životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane.

Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Tako da bi oni poštivali zemlju, recite vašoj djeci da je zemlja s nama u srodstvu. Učite vašu djecu kao što činimo mi s našom da je zemlja naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga.

To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari povezane su kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane.

Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo struk u tome. Što god čini tkanju čini i sebi samome.

Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća poslije svega. Vidjet ćemo. Jednu stvar znamo, koju će bijeli čovjek jednog dana otkriti - naš Bog je isti Bog. Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju; ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenoga čovjeka kao i za bijeloga. Ta zemlja je draga Njemu i škoditi zemlji jest prezirati njezinog Stvoritelja. Bijeli također trebaju prolaz; možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte vaš krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću.

Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i divlji konji prirpitomljeni, tajni kutovi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke zamrljan brbljajućom žicom. Gdje je guštara? Otišla je. Gdje je orao? Otišao je. To je konac življenja i početak borbe za preživljavanje.


Dar zemlje

Kad kažemo zemlja, onda mislimo na višestruku stvarnost. Pomišljamo na planet koji je jedinstven u čovjeku poznatim galaksijama svemira. Nama je ipak još bliži pojam zemlje vezan uz ovo konkretno tlo po kojem hodamo, na kojem gradimo kuće i putove, to je zemlja koju dodirujemo i od koje živimo. To je zemlja koja nam rađa plodovima od kojih živimo. To je bogata slavonska zemlja koja bi mogla hraniti i više ljudi od onih koje Hrvatska ima; to je crvena zemlja južnih dijelova Hrvatske koja daje manje obilno, ali zato redovito. To je humus recikliranog prirodnog bogatstva i travnjaci naših livada. To je prostor našeg života i izvor naših namirnica. To je dar zemlje.

Ta zemlja bi nam trebala biti sveta. Isus je došao na našu zemlju, prolazio njome i zamjećivao darove Božje. Vidio je ptice koje ne siju i ne žanju, a hrani ih nebeski Otac. Vidio je ljiljane u polju, spada u red kratkoročnih biljaka, a ljepši su od sve naše pomodne tekstilne raskoši. Zamijetio je sijača koji sije sjeme i komentirao sudbinu pojedinog sjemena, već prema tome na kakvo je tlo sjeme palo. Primijetio je kuću na stijeni i kuću na pijesku. Isus je bio istinski čovjek i hodao je ovom našom zemljom. Znao je sjesti na to blagoslovljeno tlo i tražio da na taj način i drugi koji su ga slušali jednako osjete pod sobom zemlju. Htio je u potpunosti ići do kraja i po svojoj smrti bio je pokopan u utrobu zemlje, u novi grob.

Ljudi i danas na nekim grobljima običavaju za dragim pokojnikom baciti šaku zemlje, znak vjere i duboke povezanosti koja je jača od smrti i od groba. Želimo svojim pokojnicima da im bude laka ova hrvatska gruda. Svjedočimo time da nam je to sveta zemlja, sveto tlo. Uvijek sam se divio Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. kad je pri dolasku u neku zemlju učinio prvu gestu poštovanja prema narodu i njegovim korijenima: pao je na zemlju i poljubio tlo. Kad to više nije mogao zbog svoje bolesti, onda su mu prinosili na pladnju dar zemlje koju je tada mogao poljubiti kod svojih pohoda. Poljubio je i našu hrvatsku zemlju kod svog prvog dolaska u našu nezavisnu domovinu.

Proljetnih dana kad se budi priroda čovjek bi se trebao sjetiti dara zemlje. Valjalo bi se sjetiti one stvarnosti koju su stari ljudi zvali 'majkom zemljom' jer smo iz njezina krila nikli, jer se od nje hranimo, jer nas ona i danas nosi, jer će nam ona darovati i zadnji ovozemaljski počinak. To je onda majka vrijedna poštovanja. Odgovorni smo za svoju zemlju. Čuvajmo je čistom.

fra Zvjezdan Linić

Na nama je da je čuvamo za našu djecu i djecu naše djece. Za sve one koji dolaze poslije nas.

Život, onaj dublji

U ljudskom se govoru neke misli udomaće kao neupitan odgovor na zahtjevna životna pitanja. No događa se, često se događa da te misli, premda u njima ima istine, ni izbliza ne sadrže svu istinu. Uz istinu, u njima je prisutna i želja da se nekoga utješi, ohrabri. Izgovarajući ih, ljudi nastoje nadvladati nemoć ljudskog govora, nemoć ljudske šutnje. Ali površnošću, pa i površnošću iz najplemenitijih pobuda, nije moguće zaroniti u dubine ljudske boli.

Često se može čuti da vrijeme liječi rane. Ali tko god je iskusio, čitavim bićem iskusio egzistencijalnu ranu, egzistencijalnu bol, zna da to nije istina. Vrijeme, moguće, liječi površinske rane, površinske boli, ali s onima koje su srasle s čovjekovom osobnošću, s njegovom dušom, nimalo se ne snalazi. I dobro je da je tako. Jer ima rana, ima boli s kojima bi se, izbriše li ih se iz čovjekove duše, izbrisao i sam čovjek. Njegova osobnost.

Znam, s ranama, s boli, čovjek može naučiti živjeti. Znam i da te rane, te boli mogu biti nova čovjekova snaga, novost njegove duše. Ali one se pritom ne iscjeljuju. Događa se nešto drugo, nešto vrednije: čovjek kroz njih raste. Po njima blizine traju.

Isto tako, kad umre netko dobar, netko plemenit, netko tko je za sobom ostavio vrijedan trag, običava se, uz druge lijepe riječi, reći da mrtvi žive dok ih se sjećamo. Dok ih spominjemo. No u tome ima tek nešto istine, i to ponajprije one izvanjske.

Prava je istina da mi živimo dotle dok se sjećamo tih dobrih i plemenitih ljudi, dok ih se – i ne samo riječima – spominjemo. Mi živimo dotle dok imamo hrabrosti učiti od njihovih tragova. Pridodati im se. Mi živimo dok se odgovorno odnosimo prema baštini njihovih života, njihovih osobnosti. Njihove dobrote.

Nama je – jer nam je bilo darovano doživjeti blagoslov njihova života – povjerena odgovornost za svjetlo za koje su oni živjeli. Koje su kroz svoje dane održavali. Oni su gorjeli. I izgorjeli, jer im je svjetlo koje su prepoznali bilo važnije od promišljenosti, od odmjerenosti. Da to svjetlo i po njima bude izrazito, bilo im je važnije od broja njihovih dana.

Mi im sada ništa ne možemo oduzeti. Osim sebe. Oni su na najbolji način učinili što je bilo do njih. Na nama je da učinimo ono što je do nas, i to ne u izdvojenosti nego da na nama blizak način, uz svoj trud, nadopunjujemo, nastavljamo i njihov trud. Da se uključimo u taj vez dobrote, da prenosimo svjetlo u svaki dan kojim koračamo. I da ga i po nama preostane i za dane poslije nas.

Stjepan Lice


Danas je točno pola godine od smrti moje drage prijateljice Anne Marie.
Njeno prijateljstvo ostavilo je dubok trag u meni, a isto tako i njena smrt. Ovaj mi je Stjepanov tekst puno značio u danima poslije njene smrti. U njemu je i zapis moje duše.

Sjećam se svog prvog dojma kad sam je upoznala - pred sobom sam vidjela srednjovječnog anđela, plavokosog i plavookog, i taj me dojam zapravo nikad nije napuštao. Koga zanima nešto više o njoj, može pronaći ovdje.

Kako vrijeme prolazi, iz primjera njenog života sve vise uviđam...
... koliko samo jedan jedini čovjek, vođen Ljubavlju, moze učiniti, koliki doprinos dati da ovaj svijet postane bolje mjesto...
... da i pritisnuti vlastitim križem, još uvijek možemo drugima pomagati nositi križ...
...da smo pozvani biti na ovom svijetu anđeli jedni drugima....
... da su nam ovi naši dani (koji brzo prolaze) darovani da činimo dobro i zato ih dobro iskoristimo, jer "život je krhak u svakom svom titraju"....

I zato...

Evo me, Isuse.

Dajem Ti svoje oči
da pogledom Tvojim gledam svakog čovjeka.

Dajem Ti svoje uši
da se ne oglušim na plač i vapaj patnika.

Dajem Ti svoja usta, svoj glas
da se Riječ Tvoja čuje, molitva i blagoslov.

Dajem Ti svoje ruke
da mogu grliti Tvojom nježnošću svijet.

Dajem Ti svoje noge
da smjelo koračaju Tvojim putovima.

Dajem Ti svoje srce
da ga zapališ plamenom Božje ljubavi.

Dajem Ti svoju volju, ovo svoje "ja"
da bih mogla biti potpuno Tvoja.

Dajem Ti svoj život
da Ti, Kriste, živiš u meni.

Slutiš li radost?

Barcelona, 30.12.2000.

Tema ovog hodočašća pomirenja je: "Naslućuješ li radost?" Mi ne znamo što je ona, ali tu smo da je naslutimo. Da natopimo duše slutnjama o punini života, zajedništvu i bratstvu svih ljudi. Šećući Barcelonom, vjerujem da ste kao i ja osjetili optimizam, vedrinu, atmosferu bujnu intuicijom. Bohemski ugođaj šećući ulicom La Rambla. Ako ste se zagledali u poglede ljudi susretali ste nadu, krajolike svoje duše koji u njihovim dušama žive. Radost upućenosti jedni na druge. Spoznaju da naši životi nadilaze granice naših misli, osjećaja, nacije i vjere. Slutnju da je po djelić nas u svakome oko nas. Da do svoje radosti dolazim dolazeći svima. Da svi mojim životom žive, i ja živim životima sviju. Te da punina radosti dolazi od punine susreta. Srce je moje u stotinu komada, u šest milijardi komada. Kad budem obogaćen unikatnom ljepotom svačije duše, moja duša će otpočinuti u ljepoti koju oduvijek čezne. I kad drugima dadnem da u meni svoj svijet nađu – tad će nas radost preplaviti.

Drugog puta do radosti nema. Ali ni sebe nemam dok se u drugom ne nađem. Drugi je ogledalo u kom se prepoznajem. Drugi je vezivno tkivo mog raspršenog srca. Drugi, to znači drugačiji. Ondje gdje se dvojica u svemu slažu, jedan je suvišan. Treba nam drugačiji, jer tek po takvom sebe nadilazimo, proširujemo horizonte, i pronalazimo se izvan sebe. Obogaćujemo se onim našim izvan nas što živi u onom do jučerašnjem strancu.

Nema pravog identiteta bez pluraliteta. Svoji smo koliko smo s drugima. Bijelci smo koliko u nama ima mjesta za crnca. Hrvati onoliko koliko u nama ima mjesta za one koji to nisu. Katolici koliko u nama ima mjesta za nekatolike. Shvaćate? Najviše sebe ima tko se ne boji drugog, drugačijeg. Graditi svoj identitet na izdvajanju, znači kržljati. Kao što krošnja drveta zašumi svojim glasom tek kad joj kroz grane prođe vjetar. Kao što svjetlo pokaže svoju raskoš tek kad postoji objekt u njenoj blizini. Kao što glazba postoji samo zato jer nije u vakumu. Slutiš li radost? Ovdje na Mediteranu, u ovoj vedrini. Ovdje gdje je Kolumbo naslutio Ameriku, Ignacije u obližnjoj Manrezi Družbu Isusovu.

Podignimo pogled od obale i ugledajmo more. I krenimo u novi milenij. Učinimo da u njem mir i pravda prebivaju zajedno, a ljubav se i vjernost zagrle.

p. Luka Rađa

Anđeo životne radosti

Anđeo životne radosti ne želi me uvoditi u radost življenja samo u nedjelje i blagdane. On mi već izjutra počinje otvarati oči za tajnu ovog dana, za male radosti koje me čekaju, za svježi zrak koji struji kroz otvoren prozor, za moje tijelo pri tuširanju, za svjež kruh pri doručku, za svaki susret s ljudima koji me danas čeka. Anđeo životne radosti uzima me za ruku i pokazuje mi da je život po sebi lijep. Lijepo je biti zdrav, pokretati svoje tijelo. Užitak je slobodno disati. I radost je svjesno opažati svakodnevna iznenađenja života. Ali tko nevoljko ide kroz dan, neće se ni divnim zalaskom sunca osloboditi svoga mrzovoljna raspoloženja. Tada mu ćak ni slavlje neće darovati istinsku životnu radost. Želim ti da te anđeo životne radosti uvede u umjeće potpuna uživanja života, da budeš sasvim i u sadašnjem trenutku, da živiš intezivno i da se raduješ svemu što ti se dariva iz dana u dan.

Anselm Grün

''Dragi prijatelju, to je sve što želim reći: Ti si ljubljeni! Moja jedina želja je učiniti da te riječi odzvanjaju u svakom kutu tvog bića. Najveći dar koji ti moje prijateljstvo može dati je dar tvoje ljubljenosti. Nije li to bit prijateljstva? Davati jedni drugima dar svoje ljubljenosti. "

(Iz ''Živjeti kao ljubljeni'', Henri J.M. Nouwen)