31.08.2009., ponedjeljak
Ranjene ptice
|
Još uvijek sam ratnica. Sada ću pisati o onim ljudima koji mi naprave da mi stoji knedla u grlu. I koji me rasplaču. Plačem od sreće što imam oko sebe I takve ljude. Prvo me je jako dojmilo kako su reagirali u mojoj firmi. Odmah su reagirali i odmah su mi nabavili dodatnu prehranu a plus toga rečeno je "što god Levant treba neka joj se nabavi". E na to sam tulila. Ko kišna godina sam tulila. Stajala sam u bolnici pred telefonskom govornicom, preslušavala poruke a suze su samo tekle. Naime , na sekretarici su bile poruke mojih iz firme. Sve su bile dirljive i divne. Mislim prekrasno je imati takvu podršku. Ne samo financijsku .Nije da smo siromašni. Nije da nemamo dvije plaće. (Moja bitno smanjena zbog bolovanja). Nije da smo na rubu bankrota. Nije. Mogli bismo i sami. Morali bismo sami. No uz financijsku pomoć ipak je malo lakše. No nije to. Nego me dirnula pažnja i briga i brzina reakcije. Ma tulila sam zaista od sreće. Zatim sam naišla na ljude koji su se ponudili da će nam pomći . "Što god da treba..." "Ako treba voziti samo zovi". Naravno da Muškarac i ja nećemo iskorištavati. Nismo takvi tipovi. Nekako smo više samozatajni pa sve odradimo sami. No saznanje da postoji netko na koga se možeš ZAISTA osloniti kad ti je teško je nešto neprocjenjivo. Inače znam da je ljudski rod samo deklarativno dobar. Dobri smo na riječima. Svi smo dobri kad trebamo davati pametne savjete drugima. Kad treba povuć za nekoga, kad treba odvojiti svoje vrijeme za drugoga, kad treba birati između svoje komocije i podrške drugom obično odaberemo komociju. Svi mi. Ljudski je to znam. Zato sam neizmjerno zahvalna na toj KONKRETNOJ pomoći. Ne deklarativnoj. Na svim divnim ljudima koje srećem na ovom putu. Konkretna pomoć je nakon tjedan dana došla u vidu matične mliječi koju mi je moja firma kupila i dostavila. U vidu jabuka koje sam dobila od svojih kolega "jedi levant jedi", u vidu pisama,rukom pisanih, u kojima mi poručuju da izdržim ili neka se ne umorim. "Čekamo vas". Lijepo. I danas sam naišla na dozu ljudskosti. Već sam navikla da o svemu moram brinuti sama. I o svojim kontolama, i o zračenjima , ma o svemu. I tako, ja već ratnik veteran dođem bolničaru i pitam "sutra imam kontrolu, jel imate barem vi pojam kad bi to moglo biti?" A on će meni ovako "Mrvica, vi ste tu da brinete o svom zdravlju a ja sam tu da brinem o vama. Sada se lijepo opustite i prepustite meni da brinem". I tako... opet sam gutala.. |
11.08.2009., utorak
|
Opet sam žena ratnik. |
06.08.2009., četvrtak
Ranjene ptice
|
MISLI Jednom, dok smo bili djeca igrali smo se "stare košare". Na jednoj strani bili su dečki. Na drugoj djevojčice. Dečki su birali djevojčice. Mene nije izabrao nitko. Stajala sam tamo sama. Kasnije više nisam bila djevojčica. No osjećaj je ostao. Sama. Nitko me ne želi. |
04.08.2009., utorak
Ranjene ptice
|
Cimerice se mijenjaju ja ostajem. Ukotvila sam se na svom krevetu do zida i nedam se maknut. "Hoćete promijeniti krevet?" je luksuz kojeg sam zaradila boravkom ovdje. Neću. Moj je krevet taj do zida i tu ostajem. To je moj privatni prostor i nedam ga. Cimerice dodlaze i odlaze. IVANKA Najdraža mi je Ivanka. Ivanka je bila kratko samnom a onda je otišla u drugu sobu. Svako jutro odem do nje, pozdravimo se, pitamo se kako smo. Odem joj po novine. Kažem "fuj, to je otrov za mozak, mene to sram kupovat, mislit će ljudi da ja to i čitam" . Onda ona frkne nosom i da mi novce. "24 sata i jutarnji mi uzmi". "Dobro Ivanka ali to je otrov za mozak" držim predavanja, tako se zezamo. Ivanku obožavam. "Di si, di je moja kava?" pita me popodne. "Pa rekli ste da imate tko će donijeti o svijete". Ivanka mi govori "ti si sva isprepadana". "Jesam što mogu". "Nemoj biti". "OK neću". Ivanka je oštra. Kad nešto kaže to stoji. Nema s njom labavo. Takve ljude volim. Ako me nema onda pita "di si jučer?" "nisam mogla doći" "Dobro". "Sad ćeš vidjeti tko su ti pravi prijatelji." "Mislim da ja to već znam" odgovorila sam. Jer možda imam lice naivne i blesave ali iza stoji jedna stara duša. Koja je već prošla dosta razočaranja. Koja zna da uvijek na kraju ostajemo sami. "Vidjet ćeš tko ti je prijatelj a tko nije" nastavljala je Ivanka. "I zapamti. Uvijek sve uzmi s rezervom. Očekuj najgore nadaj se najboljem". Volim biti s njom, volim tu ženu. Daje mi snagu. MIRA Mira je došla u moj prostor dok me nije bilo. Ušla sam u sobu a iz kreveta do mene gledalo me je nasmijano lice sa crnom kosom i dvjema zlatnim naušnicama na ušima. Zlato oko vrata. Zlano na rukama. O svijete, pomislila sam. (zlato ne volim) "Dobar dan. Ja sam V. Drago mi je." "Mira drago mi je" Rukovale smo se kao ozbiljne osobe. Onda sam ja krenula sa svojim uvodnim govorom. Mislim ja sam veteran i znam da se prostor osvaja u prvih 5 minuta. Ako ga mislim zadržat sada kad sam ga osvojila onda treba odmah napasti i odmah postaviti pravila. "Evo ovako. Ja sam vam mrgud. Malo pričam. 6 rečenica dnevno recimo. Ne gledam televiziju, ne čitam novine, ne slušam radio, ne pričam o bolestima i ne razgovaram na mobitel. " krenula sam s napadom. "Što god vi radili ja ću se prilagoditi, no samo da znate da me te stvari smetaju. Mobitel pogotovo". Mira se smješkala. Tko zna što je mislila. Ali, već sam to odavno shvatila, uvodni govori su ti koji kasnije postaju zakonom. Nekakvo je nepisano pravilo da je "gazda" onaj koji je oštriji i opakiji. Sa Mirom sam bila dosta dugo. Krasna je to žena. Davala mi je savjete, pratila me. "To sam sve ja prošla. To su ti faze" Hrabrila me. Hvala joj na tome. Cerekale smo se stalno nekako. I bila je puna dobrih vibracija. Mobitelom je razgovarala kad mene nije bilo u sobi, hvala joj i na tome. Znale smo sjediti za stolom i ona bi odjednom rekla "e daj nas vidi, pa ko dva siročića smo". Pa smo se onda smijale na svoj račun. Mira je otišla doma. TETA ANA Teta Ana je bila prva. Teta Ana je meni postavila zakone. Teta Ana je mene naučila sve o postavljanju "zakona". Kad sam ostala u bolnici stavili su me u sobu sa tetom Anom. Sobica je bila mala. Između naša dva kreveta bilo je možda pola metra prostora. Bile smo osuđene jedna na drugu tim prostorom. Teta Ana rođena je 1914. godine. Imala je zanimljiv život koliko sam uspjela shvatiti. Teta Ana spavala bi po 5 dana. Onda bi se jedan dan trgnula i krenula nešto radit. Obično bi to radila u 3 u noći kad normalni ljudi spavaju. Znala bi meni gurati noge u krevet. Ili mi uzeti šlape pa ih spremiti. Ili bi počela čistiti ladice. I moje i svoje. Meni je teta Ana bila izuzetno draga i nekako sam je voljela. Dočekala me je sa svojim uvodnim govorom "ja ne mogu vjerovati da netko može doći samo tako, ući u tuđu sobu i tu ostati. Ovo je ludilo, ovo je krajnje ludilo". Mrgudna kakva jesam odgovorila sam "Ovo nije vaša soba s tim odmah rasčistite. Ovdje sam sada i ja i morat ćete se prilagodit htjeli to ili ne". Mislim da ona to sve skupa nije shvatila, taj odgovor uostalom nije ni bio za nju, bio je za mene. Tako da se odmah po dolasku naučim da bolnica nije mjesto odmora. Da je tu isto kao i u stvarnom životu samo malo teže. Teta Ana i ja provodile smo vrijeme tako da je ona spavala, ja sam vrtila svoje misli. Ili bi počela pričati španjolski. Ili bi se digla pa jela. Sve bi potamanila. Što god da je bilo na stolu ona bi ko termit samo tamanila. Sve što su meni donosili završavalo bi u njenom želucu. Teta Ana otišla je doma. NADA Nada je umrla zajedno sa svojim sinom na ratištu. Sin joj je poginuo pred 15 godina i od tada ona ne živi. Ona vegetira. Nju nisam voljela i s njom sam se morala boriti i stalno ju prekidati u opisima bolesti. "Neću o tome" siktala sam. Ona bi se dobroćudno nasmiješila pa bi rekla "ma da dobro nećemo o tome" i onda bi nastavila vesti svoju priču. Izluđivala me, trošila mi energiju, davala svoju negativnu. "Vi ne želite živjeti" govorila sam. Kasnije smo se ipak nekako sporazumjele. Kad bi ona krenula vesti o svojim bolestima i svom životu ja bih mirno saslušala. Shvatila sam da joj to pomaže. Slušala bih onoliko koliko bi mogla a onda bi se digla i otišla. Kad je išla doma odahnula sam. JOSIPA Josipa leži. Josipa se ne može dići iz kreveta. Josipa je teška da teža ne može biti. Josipi sam nosila vode. Mazala joj ruke kremom. Pokušala ju nasmijati. Micala sam joj nogu kad je zatražila "daj mi pomakni nogu". "Koju Josipa?" "Tu što ne vidiš jesi čorava? Ovu lijevu". Josipa je otišla doma. MIRJANA "Dobar dan,ja sam Mirjana ja ću ležati ovdje" reklo je jedno simpatično biće, vrlo slično meni po konstrukciji. Mala, krhka. Ja sam šutjela. Šutnja je zlato. Šutjela sam dok ne dobijem priliku za svoj uvodni govor. Ipak mi veterani već znamo da nema otvaranja. Da koliko god netko bio simpatičan ipak nema otvaranja. Onda sam rekla svoj uvodni govor. Ono sa ...ja sam mrgud i sve kako treba i što treba sam rekla. Mirjana je ostala. Ja sam otišla doma. |
02.08.2009., nedjelja
Ranjene ptice
|
BOLNIČKI STAJLING ILITI IMIĐ O bolničkom bi se stajlingu dala napisati čitava jedna knjiga. To je tema za sebe, stvar za promišljanje, filozofija duboka. Bolestan si. Vani je 33 stupnja celzijusa u plusu. Piđamu moraš imat, dvije najmanje, ali to je problem minoran misliš. Nikakav problem. Piđama misliš i to je to. Jest šipak je to to. Idemo od nogu. Papuče . OK. Misliš imam papuče i dobro. Je da. No ti si pokretan i moš ići van. U parkić. Vani je upravo prestala kiša pak ostalo blatno i mokro. U papučama ne moš. Cap, uzmeš japanke koje si ubacio u torbu za bolnicu onako u brzini si ubacio. Dobro misliš idem van u japankama. No da. Šipak. Vani i mokro. "ne smijem se smočiti" misliš. Vraćaš japanke. Oblačiš cipelice u kojima si došao i koje su pasale na tvoj civilni crni šos i crvenu majcu. Esprit crvene cipelice, baš cakane. No da. Te cakane crvene cipelice sada već nikako ne pašu na tvoj novi imiđ šareno žućkaste piđame na točkice i cvijetiće. Slegneš ramenima , obuješ čarape , kojih doma nemaš jednobojnih već samo prugasto šarenih. Sada već polako počinješ ličiti na strašilo. Dakle imaš crvene cakane cipelice ispod kojih imaš zimske soknice šarene. To se sve vidi jer ti piđama dolazi po duljini nešto ispod koljena . I to žuta sa smeđim točkicama. Cimerica te gleda iz svog kreveta, lagano uzdiše i govori :"ti kao da si se obukla na hrelji" no ti se nedaš smetati u svom kreativnom zanosu , te na sve to stavljaš i prugastu ljubičastu majcu dugih rukava na V izrez iz kojega vire volani žute piđame , ali gornji dio je sa cvjetićima ne sa točkicama, tek toliko da bude što šarenije i da tebe bude više sram , no hrabro i odvažno taj stajling iznosiš van u park pa kome dopada dopada, kome ne neka ne gleda. U jednom sam momentu, budući da moja logistika nije bila radila kako treba bila imala u ormaru : 4 potkošulje, 3 sokne, 1 šarenu suknju, I piđame naravno. Zimske. I tu ljetnu žućkastu svu neku na volančiće i točkice i cvjetiće. Onda sam svojoj logistici rekla ovako :"čujte. ja sam za zimu spremna, hvala vam, no sad bih trebala MAJCE LJETNE, budući da je SADA LJETO!!!!!!!". Moja je logistika moje potkošulje zamijenila ljetnim majcama. Oni su mislili da su to ljetne majce o svijete.  3 sokne sam imala ako slučajno zahladi pa sa 33 stupnja sutradan bude na primjer -20. I na primjer sutra počne zima. Mislim u redu je to. Uvijek moraš biti spreman naravno za klimatske promjene. Nikad ne znaš kad će doći ledeno doba.Dok se moja logistika zorganizirala ja sam u međuvremenu izgubila dobar glas. Morala sam hodati po bolnici i i šire s onim što sam imala a to što sam imala moglo je izazvati zaista samo taj jedan jedini komentar "ti stvarno kao da si se obukla na hrelji". |
Ranjene ptice
|
SESTRE Tandem "hladne kuje" su mi najgore. Isijavaju energiju kamena, nikako da ulovim bar tračak topline. Ni kad je sunce ne griju se. Zaleđene na apsolutnoj nuli opstaju svoju, obično noćnu smjenu, u tom stanju granitne žrtvovanosti. Mirjana i Valerija. Mlade. Hladne. Ledene. Rade svoj posao savršeno nesvjesne da do njih žive prestrašena bića, ovisna o njima. U početku sam pokušala probiti led osmijehom, ali on je ostao na pola puta, pa mi se onda pokunjen vratio. "Neće me" rekao mi je tužno. "Ne dopirem do njih" Ja sam ga onda primila nazad i irekla mu "pusti. ne tošimo se na njih. idemo dalje". No od tih kamenih stijena zavisi moj život. Tu je kvaka. Nisam u poziciji da biram. Nemam izbora nego gledati ih, micati se sa puta toj silnoj hladnoći, neobzirnosti i užasnom gnjevu što izvire iz njih. Valerija me odjebe u sekundi nadmoći zdrave osobe koja zasigurno nije ovdje da bi mene dvorila. Njene ambicije veće su od toga. Nedam se ni ja. Nisam ni ja od prekjučer i znam gdje je čije mjesto. No odjebi su toliko brutalni, toliko opaki da mi dođe da ju pitam što zaboga radi ovdje kad logori po cijelom svijetu na žalost još uvijek postoje. TO bi bilo radno mjesto za nju. Šteta da je Obama eto takav humanista pa zatvorio onaj u Iraku. Šteta za Valeriju. Jer tamo bi mogla pronaći dom. I mir. Vičući na zatvorenike. I učeći ih pameti. Marina je 3 stupnja celzijusa toplija od Valerije. Vjerojatno zato što je bila na sunčanju, pa izgorila. Pa kamen malo otoplio. Tu i tamo, ovisno o danu i satu, te temperaturi vani, zna dobaciti koji škrti osmijeh, tek toliko da se ne osjeća samom u tom zastrašujućem svijetu. Kratko je ošišana, ima slatke samdalice. To je sve što sam uspijela dokučiti o njoj. Jer ona ionako nije ovdje s nama, samo tijelom. Tandem "hladne kuje" me plaši najviše od svega što me ovdje plaši. "Nedaj bože da one budu dežurne ako mi bude zlo" pomislim si svaki puta kada ih vidim kako ledeno marširaju pored mene žive. Pored mene same. Prestrašene. o.a: Odjel je pun teških bolesnika. Ja sam bila pokretna i u dosta dobrom stanju. Osim što sam bila prestrašena. Pa je ovaj dio gore koji sam pisala kad sam bila ljuta ko pas i objektivan i nije. Sestre su u stvari odlične i pogon je fenomenalno dobro organiziran. Hrana je fenomenalno ukusna. Logistika je jako dobra a sestre rade tako da mi ih dođe žao. Da sam promatrač, neutralni, rekla bih da su sestre savršene. Budući da sam akter te igre, to sam neobjektivna i tražim toplinu. Koje one, jasno je to meni,nisu mi mame, ne mogu dati. One moraju raditi svoj posao i one nemaju samo mene. Sve je to meni jasno kad mi zdrav razum govori, no kad sam prestrašena i kad mi je netko potreban onda su baš "hladne kuje" tamo . Jednog sam dana otišla glavnoj sestri i prosiktala "ovako. Ne šaljite mi više NIKAD sestru koja će na mojim venama učiti ubadati iglu. Nikad više ne želim da u mojoj sobi BILO tko razgovara mobitelom. I ako vi ne riješite sa Valerijom, riješit ću ja ali to će onda biti bolno". Melita me je gledala širom otvorenih očiju. "Pa ja sam mislila da smo napravile baš dobar odnos". "Jesmo. Vi i ja. Ali shvatite da sam osjetljiva. Shvatite da je ta soba i taj krevet moj privatni prostor. To je jedino što je ostalo od moje privatnosti. Nisam javno dobro i ne želim da se tako ponašaju prema meni. Nemam nikakve, ali baš nikakve zamjerke prema vašem radu. Radite ko konji, nemate odmora, sve vidim. Ima puno pacijenata, nisam ja jedina, sve to vidim sve to znam. Ali ja nisam dijete u osnovnoj školi i neću dozvoliti da se prema meni tako ponaša. Neću dozvoliti da se obrecava na mene. Ja svoj dio posla odrađujem kako treba, očekujem da ćete odraditi i vi dio svog onako kako treba. Ja ovisim o vama i nije mi svejedno". Siktala sam sve to izbacujuć napetost. Odmah da pojasnim. Nikakve zamjerke na bolnicu, na hranu, na liječnike, na sestre nemam. To je, ako gledaš objektivno, jedna sjajna bolnica, sa profesionalcima koji u njoj vrlo dobro rade svoj posao. Hrana je toliko dobra da sam ju pohvaljivala stalno. Čak sam čula da i drugi pacijenti pohvaljuju hranu. I savršeno mi je jasno da čak i tandem "dvije kuje" nije toliko loš koliko sam ga opisala. No kad te netko odjebe kad ga pitaš da ti posudi vestu s dugim rukavima riječima "vani je 33 stupnja" "da, ali na Rebru pale klimu i tamo je 21 a kad sjediš na 21 stupanj dva sata onda ti postane užasno hladno", dakle kad te netko u tim momentima odjebe umjesto da ti pomogne onda zdrav razum čitavog svijeta ništa ne znači. Osjećaš se jadno. Ili "Valerija, imam tu nešto u grlu. Jel to mora biti tako?" "Nemam sad vremene" (što ni nema znam, ali ja se bojim) "Valerija, samo pitam jel mora ili ne mora. Bojim se jer ne znam da li je to normalno ili nije. Ako je normalno ok, ako nije eto rekla sam vam" "Svi se boje" ošinula me zmijskom hladnoćom. (njoj u prilog ide da je uvijek kasnije došla i razgovarala samnom. "evo sad me pitajte") Ostale sestre su bolje. Smješkaju mi se. Ja sam prokleto dosadni pacijent. Sve želim znati. Za svaku tabletu pitam zašto je ona. One okreću očima ali odgovaraju. Kad god mi nešto padne na pamet, bilo što, ja odlazim i pitam. Idem im na živce, stalno ih nešto ometam, ali trpe me. Naporna sam. Ujutro je buđenje u 6. Sa toplomjerom i pitanjem "HOĆETE li toplomjer" "O kriste neću, znate da nemam temperaturu nikad, kog me vraga budite sad više neću moći spavati " ili "Hoćete li toplomjer" "A što ja znam jel hoću il neću? Vi to morate znati. Ako moram hoću ako ne moram neću. Jebemti sad opet neću moći spavati". "Idemo. Evo toplomjer. Sad se okrenite" "Kako da se okrenem Ana ako imam toplomjer?" "Pa izvadite toplomjer" "Pa što ste mi ga onda dali". I tako. Neispavan si jer dolaze u valovima. Neispavan si kronično pa si nervozan. Valovi kreću u 6 a onda se to nastavlja sve do navečer. Jednom smo se cimerica i ja kladile koliko će proći vremena prije novog napada. Odnosno koliko će puta u pola sata još ući. Ja sam rekla brojku 6 (ipak sam ja veteran ja znam) ona je rekla 3. Ja sam bila u pravu. Stalno netko ulazi. Te čistačice, te kuharice, te sestre, te.... Nama su ulazili i češće jer smo bile simpatičene pa su nas htjele obić. Sve je to lijepo naravno ali imperativ moga života tamo u bolnici bio je "dajte mi da spavam". Jednom sam, napokon, na jedvite jade uspijela zaspati. I odjednom osjetim kako me netko budi. Otvorim oči iznad mene stoji časna sestra. "Jeste li vi Ivanka Harnić?" E kad sam ja skočila. Počela sam vikati "Odakle vam pravo da me budite. Iz ovih stopa da ste izašli van iz sobe" "Ali samo sam htjela znati jel ste vi Ivanka Harnić?" "Jebemti časna mogli ste to pitati pacjenticu na krevetu do mene. Ona je BUDNA (ovo budna već sam vrištala). Ja spavam!! Spavam jel čujete. Treba mi sna jer tri noći nisam spavala a vi dolazite i budite me!. Van iz ovih stopa!". To sam vrištala. Čistačica je stajala vani i gledala, časna se povukla. Jebemti. |
01.08.2009., subota
Ranjene ptice
|
17.7. Nikada nisam bila neodgovorna prema sebi. Odrasla sam u familiji u kojoj se držalo do zdravalja i previše. Mama , zdrastveni radnik. Red i ćistoća. To je moralo bit. Pazilo se na ishranu. Cijenio se život, cijenilo se zdravlje. Znalo se da je prehrana važna, znalo se da je odmor važan. Ne. Nisam "kriva" za tu bolest. Pazila sam. Znala sam da moje tijelo, ovako sitno i malo mora biti u dobroj kondiciji, mora biti zdravo da bi izdržalo teret (vidi mene teret  ) života. Jela sam, odmarala. Doktoru sam išla redovno. Nisam bila neodgovorna prema sebi. Zašto onda? Kako?Koju mi poruku šalje svemir? Što moram naučiti? Moram li naučiti o vrijednosti života? Ne. To znam odavno. Moram li naučiti o vrijednosti zdravlja? Ne. To znam od malih nogu kada me mama, onako malu, svu isprepadanu, vukla po sobama kirurgije dječje bolnice u kojoj je radila i pokazivala mi djecu. Opečenu. Bolesnu. Malu. Meni maloj. Na stranu koliko joj je to bio pametan potez no tada sam sve naučila o zdravlju. Što dakle biva porukom? Što moram naučiti? Što mi nudi taj izazov? Što ??? Jutarnja kava. U pođami sam ljubičastoj, onoj koju obožavam, čovječe stalno bi ju nosila. Izgleda kao trenirka. Imam japanke sa leptirićima ("birao sam između leptirića i teletabisa pa sam odabrao leptiriće"). Ah dobro, mogla sam završiti i gore. S teletabisima na nogama na primjer. Gore imam zelenu majcu. Čučim. Pijem odličnu kavu, dan je prekrasan, prošla sam kraj Aždaje a da nije ništa rekla, što ćeš bolje? Pušim cigaretu koju ne smijem. Jutarnji ritual, još jedan bijeg od straha.Dakle pijem kavu, uvlačim dim koji mi oduzima kisik i promatram park. Zatim se čučnem i spuštam pogled. Gledam u malog mravca. Mali mravac vuče laticu, pomalo uvelu, nekog žutog cvijeta. Latica je barem dvadeset puta veća od njega. Vuče li ga vuče, uporno i dosadno. Fokus mi se smanjuje. Moj svijet postaje jedan. Ja, kava, mrav i latica. Ništa drugo. Ništa. Navijam za malog mrava. I tada dolazi odgovor....... "ako sada umrem, ako sada prestanem živjeti, nositi ću sa sobom sliku mrava i žute latice. Pa to je prekrasno!! Hvala ti svemire." Sada znam koju lekciju moram naučiti. Ne. Nije točno. Lekciju sam znala da postoji, ali nisam ju provela u praksi. Ne do kraja. Na mahove sam ju provodila misleć se izvuć kroz ušicu igle. Misleć varati. Znam svoju lekciju.!Znam zašto je bolest tu. Ovdje je da mi pomogne odbaciti i posljednje balaste i posljednje kompromise da bih bila ono što stvarno jesam. |
