SESTRE
Tandem "hladne kuje" su mi najgore. Isijavaju energiju kamena, nikako da ulovim bar tračak topline. Ni kad je sunce ne griju se. Zaleđene na apsolutnoj nuli opstaju svoju, obično noćnu smjenu, u tom stanju granitne žrtvovanosti. Mirjana i Valerija. Mlade. Hladne. Ledene. Rade svoj posao savršeno nesvjesne da do njih žive prestrašena bića, ovisna o njima.
U početku sam pokušala probiti led osmijehom, ali on je ostao na pola puta, pa mi se onda pokunjen vratio. "Neće me" rekao mi je tužno. "Ne dopirem do njih" Ja sam ga onda primila nazad i irekla mu "pusti. ne tošimo se na njih. idemo dalje".
No od tih kamenih stijena zavisi moj život. Tu je kvaka. Nisam u poziciji da biram. Nemam izbora nego gledati ih, micati se sa puta toj silnoj hladnoći, neobzirnosti i užasnom gnjevu što izvire iz njih. Valerija me odjebe u sekundi nadmoći zdrave osobe koja zasigurno nije ovdje da bi mene dvorila. Njene ambicije veće su od toga.
Nedam se ni ja. Nisam ni ja od prekjučer i znam gdje je čije mjesto. No odjebi su toliko brutalni, toliko opaki da mi dođe da ju pitam što zaboga radi ovdje kad logori po cijelom svijetu na žalost još uvijek postoje. TO bi bilo radno mjesto za nju. Šteta da je Obama eto takav humanista pa zatvorio onaj u Iraku. Šteta za Valeriju. Jer tamo bi mogla pronaći dom. I mir. Vičući na zatvorenike. I učeći ih pameti.
Marina je 3 stupnja celzijusa toplija od Valerije. Vjerojatno zato što je bila na sunčanju, pa izgorila. Pa kamen malo otoplio. Tu i tamo, ovisno o danu i satu, te temperaturi vani, zna dobaciti koji škrti osmijeh, tek toliko da se ne osjeća samom u tom zastrašujućem svijetu. Kratko je ošišana, ima slatke samdalice. To je sve što sam uspijela dokučiti o njoj. Jer ona ionako nije ovdje s nama, samo tijelom.
Tandem "hladne kuje" me plaši najviše od svega što me ovdje plaši. "Nedaj bože da one budu dežurne ako mi bude zlo" pomislim si svaki puta kada ih vidim kako ledeno marširaju pored mene žive. Pored mene same. Prestrašene.
o.a:
Odjel je pun teških bolesnika. Ja sam bila pokretna i u dosta dobrom stanju. Osim što sam bila prestrašena. Pa je ovaj dio gore koji sam pisala kad sam bila ljuta ko pas i objektivan i nije.
Sestre su u stvari odlične i pogon je fenomenalno dobro organiziran. Hrana je fenomenalno ukusna. Logistika je jako dobra a sestre rade tako da mi ih dođe žao. Da sam promatrač, neutralni, rekla bih da su sestre savršene.
Budući da sam akter te igre, to sam neobjektivna i tražim toplinu. Koje one, jasno je to meni,nisu mi mame, ne mogu dati. One moraju raditi svoj posao i one nemaju samo mene. Sve je to meni jasno kad mi zdrav razum govori, no kad sam prestrašena i kad mi je netko potreban onda su baš "hladne kuje" tamo .
Jednog sam dana otišla glavnoj sestri i prosiktala
"ovako. Ne šaljite mi više NIKAD sestru koja će na mojim venama učiti ubadati iglu. Nikad više ne želim da u mojoj sobi BILO tko razgovara mobitelom. I ako vi ne riješite sa Valerijom, riješit ću ja ali to će onda biti bolno". Melita me je gledala širom otvorenih očiju. "Pa ja sam mislila da smo napravile baš dobar odnos". "Jesmo. Vi i ja. Ali shvatite da sam osjetljiva. Shvatite da je ta soba i taj krevet moj privatni prostor. To je jedino što je ostalo od moje privatnosti. Nisam javno dobro i ne želim da se tako ponašaju prema meni. Nemam nikakve, ali baš nikakve zamjerke prema vašem radu. Radite ko konji, nemate odmora, sve vidim. Ima puno pacijenata, nisam ja jedina, sve to vidim sve to znam. Ali ja nisam dijete u osnovnoj školi i neću dozvoliti da se prema meni tako ponaša. Neću dozvoliti da se obrecava na mene. Ja svoj dio posla odrađujem kako treba, očekujem da ćete odraditi i vi dio svog onako kako treba. Ja ovisim o vama i nije mi svejedno".
Siktala sam sve to izbacujuć napetost.
Odmah da pojasnim. Nikakve zamjerke na bolnicu, na hranu, na liječnike, na sestre nemam. To je, ako gledaš objektivno, jedna sjajna bolnica, sa profesionalcima koji u njoj vrlo dobro rade svoj posao. Hrana je toliko dobra da sam ju pohvaljivala stalno. Čak sam čula da i drugi pacijenti pohvaljuju hranu.
I savršeno mi je jasno da čak i tandem "dvije kuje" nije toliko loš koliko sam ga opisala. No kad te netko odjebe kad ga pitaš da ti posudi vestu s dugim rukavima riječima "vani je 33 stupnja" "da, ali na Rebru pale klimu i tamo je 21 a kad sjediš na 21 stupanj dva sata onda ti postane užasno hladno", dakle kad te netko u tim momentima odjebe umjesto da ti pomogne onda zdrav razum čitavog svijeta ništa ne znači. Osjećaš se jadno.
Ili
"Valerija, imam tu nešto u grlu. Jel to mora biti tako?"
"Nemam sad vremene" (što ni nema znam, ali ja se bojim)
"Valerija, samo pitam jel mora ili ne mora. Bojim se jer ne znam da li je to normalno ili nije. Ako je normalno ok, ako nije eto rekla sam vam"
"Svi se boje" ošinula me zmijskom hladnoćom.
(njoj u prilog ide da je uvijek kasnije došla i razgovarala samnom. "evo sad me pitajte")
Ostale sestre su bolje. Smješkaju mi se. Ja sam prokleto dosadni pacijent. Sve želim znati. Za svaku tabletu pitam zašto je ona. One okreću očima ali odgovaraju. Kad god mi nešto padne na pamet, bilo što, ja odlazim i pitam. Idem im na živce, stalno ih nešto ometam, ali trpe me. Naporna sam.
Ujutro je buđenje u 6. Sa toplomjerom i pitanjem "HOĆETE li toplomjer"
"O kriste neću, znate da nemam temperaturu nikad, kog me vraga budite sad više neću moći spavati "
ili
"Hoćete li toplomjer"
"A što ja znam jel hoću il neću? Vi to morate znati. Ako moram hoću ako ne moram neću. Jebemti sad opet neću moći spavati".
"Idemo. Evo toplomjer. Sad se okrenite"
"Kako da se okrenem Ana ako imam toplomjer?"
"Pa izvadite toplomjer"
"Pa što ste mi ga onda dali".
I tako. Neispavan si jer dolaze u valovima. Neispavan si kronično pa si nervozan. Valovi kreću u 6 a onda se to nastavlja sve do navečer. Jednom smo se cimerica i ja kladile koliko će proći vremena prije novog napada. Odnosno koliko će puta u pola sata još ući. Ja sam rekla brojku 6 (ipak sam ja veteran ja znam) ona je rekla 3.
Ja sam bila u pravu.
Stalno netko ulazi. Te čistačice, te kuharice, te sestre, te....
Nama su ulazili i češće jer smo bile simpatičene pa su nas htjele obić. Sve je to lijepo naravno ali imperativ moga života tamo u bolnici bio je "dajte mi da spavam".
Jednom sam, napokon, na jedvite jade uspijela zaspati. I odjednom osjetim kako me netko budi. Otvorim oči iznad mene stoji časna sestra. "Jeste li vi Ivanka Harnić?"
E kad sam ja skočila. Počela sam vikati "Odakle vam pravo da me budite. Iz ovih stopa da ste izašli van iz sobe"
"Ali samo sam htjela znati jel ste vi Ivanka Harnić?"
"Jebemti časna mogli ste to pitati pacjenticu na krevetu do mene. Ona je BUDNA (ovo budna već sam vrištala). Ja spavam!! Spavam jel čujete. Treba mi sna jer tri noći nisam spavala a vi dolazite i budite me!. Van iz ovih stopa!".
To sam vrištala. Čistačica je stajala vani i gledala, časna se povukla. Jebemti.
Post je objavljen 02.08.2009. u 06:33 sati.