Marketing
Ranjene ptice
17.7.
Nikada nisam bila neodgovorna prema sebi. Odrasla sam u familiji u kojoj se držalo do zdravalja i previše. Mama , zdrastveni radnik. Red i ćistoća. To je moralo bit. Pazilo se na ishranu. Cijenio se život, cijenilo se zdravlje. Znalo se da je prehrana važna, znalo se da je odmor važan.
Ne. Nisam "kriva" za tu bolest. Pazila sam. Znala sam da moje tijelo, ovako sitno i malo mora biti u dobroj kondiciji, mora biti zdravo da bi izdržalo teret (vidi mene teret 
) života. Jela sam, odmarala. Doktoru sam išla redovno. Nisam bila neodgovorna prema sebi. Zašto onda? Kako?
Koju mi poruku šalje svemir? Što moram naučiti? Moram li naučiti o vrijednosti života? Ne. To znam odavno. Moram li naučiti o vrijednosti zdravlja? Ne. To znam od malih nogu kada me mama, onako malu, svu isprepadanu, vukla po sobama kirurgije dječje bolnice u kojoj je radila i pokazivala mi djecu. Opečenu. Bolesnu. Malu. Meni maloj. Na stranu koliko joj je to bio pametan potez no tada sam sve naučila o zdravlju.
Što dakle biva porukom? Što moram naučiti? Što mi nudi taj izazov? Što ???
Jutarnja kava. U pođami sam ljubičastoj, onoj koju obožavam, čovječe stalno bi ju nosila. Izgleda kao trenirka. Imam japanke sa leptirićima ("birao sam između leptirića i teletabisa pa sam odabrao leptiriće"). Ah dobro, mogla sam završiti i gore. S teletabisima na nogama na primjer.
Gore imam zelenu majcu. Čučim. Pijem odličnu kavu, dan je prekrasan, prošla sam kraj Aždaje a da nije ništa rekla, što ćeš bolje? Pušim cigaretu koju ne smijem. Jutarnji ritual, još jedan bijeg od straha.
Dakle pijem kavu, uvlačim dim koji mi oduzima kisik i promatram park. Zatim se čučnem i spuštam pogled. Gledam u malog mravca. Mali mravac vuče laticu, pomalo uvelu, nekog žutog cvijeta. Latica je barem dvadeset puta veća od njega. Vuče li ga vuče, uporno i dosadno.
Fokus mi se smanjuje. Moj svijet postaje jedan. Ja, kava, mrav i latica. Ništa drugo. Ništa. Navijam za malog mrava.
I tada dolazi odgovor.......
"ako sada umrem, ako sada prestanem živjeti, nositi ću sa sobom sliku mrava i žute latice. Pa to je prekrasno!! Hvala ti svemire."
Sada znam koju lekciju moram naučiti. Ne. Nije točno. Lekciju sam znala da postoji, ali nisam ju provela u praksi. Ne do kraja. Na mahove sam ju provodila misleć se izvuć kroz ušicu igle. Misleć varati.
Znam svoju lekciju.!Znam zašto je bolest tu.
Ovdje je da mi pomogne odbaciti i posljednje balaste i posljednje kompromise da bih bila ono što stvarno jesam.
Post je objavljen 01.08.2009. u 06:28 sati.