31.07.2009., petak
Ranjene ptice
|
nedjelja, 19.7. Zašto ovo pišem? Ne znam. Puknulo me je ujutro. Previše mi je stvari u glavi , moram ih izbaciti iz sebe. Lupila me inspiracija, lupila me činjenica da se sama nosim sa svime a toga je previše. Moram to podijeliti, makar sa papirom, izaći će iz mene i bit će mi lakše. Možda ću dati ove listove mojim bližnjima, koji mi dolaze, neka ih pročitaju, možda će tako shvatiti kroz što prolazim, pa mi biti bliskiji. Oni dolaze iz svog svijeta, u moj mali, ograničen, pun bolničkoga reda. Očekuju da ih tješim, očekuju da ja njima budem utjeha u njihovim strahovima. Nemoć je ono što osjećaju. Iz te nemoći proizlazi strah i smatraju da mi ne mogu pomoći te pobjegnu. Od mene, od sebe, od svoga straha. Udahnu zrak, te sutradan opet dolaze, jednako otuđeni , jednako daleki. Postavljaju pitanja. Žele odgovore. Žele sigurnost. Uzdišu. Prave se hrabri. Ne pokazuju emocije. Ne žele vidjeti moje. Nemaju se vremena suočiti sa mojim strahovima. Odlaze. Ostajem sama. Prazna. Nastavljam živjeti u zidovima svojih ograničenja. Ne volim kad dolaze. Ne volim gledati njihove izraze lica koji mi govore sve i ništa. Govore mi - ne razumijem te, ne vidim te. Govore mi - nisi zdrava, ozdravi pa ćemo onda živjeti. A ja živim i sada. Ovo je moj život. JA ŽIVIM. Ali kao da i ne živim. Poruke koje mi šalju su : kad ozdraviš živjet ćemo. Ne shvaćaju da ja živim. Budim se, jedem, hodam, pijem kavu, tuširam se, mažem kremom, češljam se, komuniciram. Moj je vanjski svijet drugačijeg oblika. Moj svijet su sestre, doktori i pacijenti, umjesto šefova, kolega i korisnika. No sve je ostalo isto. Ja sam ista. Misli su iste. Umjesto da se smješkam kolegama na hodniku moje firma, smješkam se sestrama na hodniku bolnice. Sadržaj je isti, forma je drugačija. Zašto to ne razumiju? Zašto misle da sam prestala živjeti? Zašto podcjenjuju moju inteligenciju i moj zdrav razum? Zašto misle da ako sam bolesna pritome da sam ujedno i zaglupila. Lijekovi djeluju na moje tijelo, lijekovi mi ne uništavaju razum. Zdrav. Kojeg imam. I na koji sam ponosna. I inteligenciju. Koju imam. I koja je dokazano visoka. Stigao je doručak. Dva komada kruha, med, putar. Dvije šalice mlijeka. Druga iznuđena. Šarmom i osmijehom. Simpatična sam im pa mi daju. Smješkam se (kad mogu), pohvalim frizuru, primijetim tuđi osmijeh. Sve za šalicu mlijeka i dobru volju u okruženju. Kava me čeka kasnije. Sirup je popijen, ali crijeva su lijeni pokvareni entiteti kojima se baš dopalo u zadnje vrijeme da malo ne rade. Ne bi i bok. Uzela su godišnji odmor. Jest, vrijeme je za godišnji, što jes jes, ali da me tako izdaju bas sada kad mi trebaju i nije neki vrhunski potez. Jučer planinski čaj, danas sirup. Gladna sam, booože što sam gladna. Vječno i stalno sam gladna. Ja sa svojih 52 kile, koja inače baš ne volim jest, sada samo hodam i gledam di ću što smazat. Ne biram. Daj što daš. Sve primam. Jutros sam dovršila napolitanke i taman sam se počela pitati sa čime bih sada nastavila? Da li da jedem lišće od biljke u sobi ili lišće od biljke u parku no sam čula da je došla kuharica pa sam ju otišla, kao pravo siroče, ono iskonsko gladno siroče , žicati komad kruha. Dala mi je kruha, smazala sam ga na kratkom putu do sobe i odlučila nakon toga biti čvrstog i postojanog karaktera, te 15 minuta do doručka ne jesti ništa. Mislim , karakter je karakter i nema sa njim labavo. Nema i bok. U svakom slučaju natrpavam se hranom kao da sam upravo došla odnekud gdje nisam mjesecima jela. Nnnda. Sama sam u sobi ovaj vikend. To je dobro i to nije dobro. Dobro je jer imam mir. Nije dobro jer imam slobodu razmišljanja. |
Ranjene ptice
|
ponedjeljak, 20.7. Težak dan. Nova cimerica u sobi. Teka, siva, opterećena sobom. Peca tuđu energiju. Nedam se. Šutim. Priča o sebi. Analizira svaki svoj pokret, sve. Ne želi živjeti. Neide van. Ima periku i stalno žali sebe. Crna. Pola 4, zračenje na Rebru. Upalili su TV, Bučao je odurno a ja mala. Nisam mogla utišati. Gledam gdje ima pomoćni stolčić za nas patuljke, e da bismo mi patuljci mogli stati na njega te doseći televizor te onda isključiti ton na prokleto bučnom TV, ali ništa, nada, nula, nema. Ondak sam se sjetila da sam još uvijek žensko, ipak i unatoč ljubičastoj oznaci, ipak i unatoč što ta oznaka naprosto cijepa zrak oko mene i svakome ulazi u vidno polje, ipak i unatoč još sam žensko! Stoga sam se okrenula u maniru ženske nemoći te je bradonja od odprilike 100 kila skočio i pitao "da stišam?" , "molim vas" odgovorila sam trepćući trepavicama kao da sam stvarno žena a ne dio bratstva. Tja. Poslije je bilo podnošljivije. Bar nije bilo bučno kad je već klaustofobično. Bilo nas j 4, ja sam bila treća na redu. Jastuk ispod glave, zeleni, broj tri više ne odgovara. Pa smo isprobavali, tehničar i ja koji će jastuk ići. Sad je dobar sivi, broj 4. Onda sam se umirila a on je otišao. Tri i pol minute brojanja mrlji na stopu. Zatim je brodski motor došao iznad mene, pa tri i pol minute gledanja u željezo. Žmirim. Vraćam se pješice. Vani prži. Stavljam crveni ručnik oko prsa, neki mladić me gleda. Što da mu kažem? "Ne smijem na sunce druže" to da mu kažem? Tražim hlad. Ulazim u park svoje bolnice, skeniram klupe. Sjedam na onu u hladu, vadim cigaretu. To je moja nagrada. Meni. Mali odmor. Ulazim u hodnik "Odmah se javiti na rengen Denisu". O svijete. Kad će malo mira? Ostavljam stvari i trčim na rengen. Denis kaže neka se skinem, ja se skinem pa me poslika pa ja kažem neka zalije biljku pa se oblačim ,pa vidim kako Denis zaista uzima biljku i zaista je zalijeva, pa pomislim "dobar je Denis", pa onda trčim dole ,pa daj se ti odmori o svijete.  Onda sirup. Onda dolazi on. Mene puca energija iznutra i ne mogu se smiriti. Lakše je, podnošljivije je nego prošli tjedan. Plačem. Ispuštam napetost. On sjedi i šuti. Ne volim da me vidi poslije. Napeta sam tada. Sva treperim. Untura nešto radi. Peče. Boli. Svrbi. Tada bi htjela biti sama. No dobro. Kad ne može, ne može. Večera u 6. Još malo na klupu u park. Pričamo. Tuširam se. Mažem kremom. Počinjem se bojati noći. Kao i svaku noć. Govorim si "izdržala si. izdržat ćeš. budi strpljiva sa sobom". Sam si sa sobom. Govorim si kao mantru "izdržat ću, jaka sam". Znam da sam jaka, no ponekad.... Pucalo me je do pola 12. Nervozna energija iznutra koja mi nije davala mira. Šetala sam, ležala, meditirala, rješavala križaljke i čekala smirenje. |
30.07.2009., četvrtak
Ranjene ptice
|
BRANIT ĆU SE ŠUTNJOM (25.7) Idem doma. Druga faza. Teža. Moram se nositi sa vanjskim svijetom. Ne znam kako ću to, nemam ovakvo životno iskustvo morat ću brzo naučiti. Bojim se njih i njihovih strahova. Znam da kada se suoče samnom pokušati će se odvojiti. Ostavit će me samu. Odvojit će se jer će im trebati vremena da probave činjenicu. Onda će mi pokušati pomagati. Ugađati će mi, biti na usluzi, tješiti me. Meni to ne treba. Ja sam 10 koraka ispred njih. Ne trebaju mi njihove emocije i njihovi strahovi. BRANIT ĆU SE ŠUTNJOM. Voljela bih oko sebe imati ljude koji bi iz ove situacije htjeli naučiti nešto o sebi. No to ne smijem očekivati da se ne bih razočarala. Svi će htjeti doći, čuti me, vidjeti me, zatim će htjeti pokazati da su dobri i da su kul i nudit će mi pomoć. Ispitivati će me. Pričati će mi priče. Svako ima neku sličnu priču. Nuditi će mi savjete. Nuditi će mi sve što mi ne treba i time bezveze trošiti moju energiju. A onda će otići doma, u svoje sigurne svjetove. Malo će još razmišljati o meni, puni strahova, na putu kući. Razmišljat će "dobro se drži" ili nešto slično. Ili si neće uopće dozvoliti da razmišljaju. Da bi odagnali svoju nelagodu ići će nešto raditi. Ja ? Ja ću ostati sama, sa tom energijom, nezdravom, koju će ostaviti iza sebe. Sama. BRANIT ĆU SE ŠUTNJOM. Promatrati ću, gledati, šutjeti i pokušati vidjeti tko će moći biti tu na 20-om kilometru . Tko neće mahati na startu a onda otići nego tko će moći naći vremena da bude blizu i tamo negdje na 25 om kilometru. Jer će mi trebati pomoć i tada. Ne samo u startu. BRANIT ĆU SE ŠUTNJOM. To sada moram sebi utuviti u glavu, postaviti kao zakon. Danas mi je radni zadatak razmišljati o tome i početi raditi naviku obrane šutnjom. Moram očekivati razočaranja. Ne smijem očekivati da tako neće biti i da se vanjski svijet neće koprcati u mom prisustvu. Ja ću to osjetiti jer sam ranjiva i otvorena. I to mi neće činiti dobro. Pričati će mi svoje priče. Pokušati će mi navoditi pozitivne ishode. Raditi će to radi sebe ne radi mene. Tješiti će sebe. Jer mene još uvijek neće vidjeti. BRANIT ĆU SE ŠUTNJOM. Možda kasnije, kada se suoče sa svojim strahovima, možda se onda vrate. Oslobođeni. Trebat ću ih. |
Ranjene ptice
|
ŽIVOTINJA U MENI (19.7.) Primjećujem da sve više puštam životinju u meni da živi. Životinje ionako, već odavno, cijenim više nego što cijenim ljude. ("Vidi gamad se množi" kažu mnogi ljudi upirući rukom o neku životinju. Pa se onda pitam....). Životinje su iskrene. Životinje su prirodno instinktivne. Ljudi su zamorni. Ljudi su razmaženi. Ljudi su predvidivi.Ljudi su naporni. Ljudi su agresivni. Ljudi su dosadni. Ljudi su likovi koji se ne znaju nositi sa svojim emocijama pa ih stavljaju pred tuđa vrata. Ljudi su u strahovima. Ljudi su u strahu od smrti. Ljudi još uvijek nisu došli do jednostavnog zaključka da svoje emocije treba držati pod svojom kontrolom a tuđe pustiti na miru. Da su do tog zaključka došli procesom razmišljanja i radom na sebi , svijet bi bio vrlo lijepo mjesto za život. I tada ne bi bilo rečenica "gamad se množi" . Ljudi su jedan veliki kolektivni zastrašeni ego .... Ljudi su sve osim što nikada nisu prirodni. Životinja u meni bori se za svoj opstanak. Njoj dajem mjesto, povlaćeći sebe naučenu, kulturnu, civiliziranu, programiranu. Taj dio povlačim ne znam da li svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno , no vidim da balasti spadaju s mene. Znam da životinja, (leptir, ptica, konj?) ne znam koja, izlazi na scenu sa svojim prirodnim instinktima. Taj konj, taj leptir, ta ptica, to sam ja. Živim da bih opstala. Isto kao i taj bijeli leptir koji kruži oko mene. Gazim preko civiliziranosti. Gazim preko obzira. Nemam ih više. Ja sam prva i jedina. I sretna sam zbog toga. Jer ako je ovo (i) duhovno pročićšenje , a znam da je, bila sam toga svjesna od prve sekunde, samo što nisam znala koju lekciju moram naučiti, onda se nadam da sam ju dobro shvatila. Da sam dobro čula poruku. "Sada ti se daje u praksi i stvarno da odbaciš balaste i budeš što zaista jesi". O da. Ne zaboravljam programe. Ne zaboravljam civilizaciju. Trebaju mi. Treba mi tuđi osmjeh, treba mi tuđa civiliziranost, treba mi naučena kultura. Moja i tuđa. Trebaju mi rituali pristojnosti. Treba mi to da opstanem u ovom bolničkom uskom krugu. Pa i njih njegujem. No životinji (volim misliti da sam leptir) dajem prvenstvo. Tom leptiru dajem prioritet. I više se toga ne sramim. Volim tu životinju. Ona će me spasiti. Jedino i samo ona. Ja sam onaj mrav. Ja sam onaj kos. Ja sam ona vjeverica koja skakuće, cap-cap s drveta na drvo. Ja sam više njihova nego ljudska. Jer mi sada imamo zadatak. Opstati. Ja sam u stvari cijelo vrijeme bila leptir. Došlo je vrijeme da izađem iz kukuljice. |
28.07.2009., utorak
Ranjene ptice
|
"Razmišljaj ratnice. Razmišljaj. Zatvori se. Zatvori se u svoj svijet i nikom nedaj pristup. Svi oko tebe imaju nekoga tko je bio bolestan od te bolesti. Mnogi su izgubili u toj bitci. Ljudi koji će ti dolaziti i nuditi sebe, nudit će ti lošu energiju. Nudit će ti svoje strahove. Nudit će ti pogled smrti. Jer svatko od njih ima izgubljenu bitku iza sebe. Tu će bitku pokušati riješiti preko tebe. Preko tvojih leđa i ne znajući da to rade. To ne smiješ dozvoliti. Zatvori se. Nikome nedaj pristup. Kad osjetiš da ti se pruža čista, iskonska, ona prava energija ljubavi, topline i povjerenja u tebe tek tada se otvori. Do tada ostani zatvorena. Sama. Jer ti vjeuješ u sebe. Ostali ne vjeruju. Oni ti dolaze da te vide. Dolaze sa svojim strahovima, sa svojim sjećanjima na onog nekog tko je bitku izgubio. Gledaju te , no gledaju kroz tebe u tu sliku poraza. I tako ti prenose lošu energiju. Ne dozvoli. Nikome ne dozvoli. Dok oni dođu k sebi bit će prekasno za tebe. Zato zabrani dolaske. Zabrani da te gledaju. Zabrani im da te tješe jer oni tješe sebe. Već unaprijed. Oni se boje, ti se ne bojiš. Ne rješavaj njihove strahove. Odmakni ih. Ako ih ne možeš odmaknuti milom odmiči ih silom. Nikom nedaj pristup. Imaš svoj svijet u kojemu kola dobra energija. Nedaj ga zamazati." |
Ranjene ptice
|
AŽDAJA Aždaja je čistačica. Visoka. Koščata. Crna punđa. Naočale. Socijalistička. Stalno je tu. Di god se okreneš evo ti nje. Ono, ako je nema misliš di je, jebote što se događa zašto je nema?!? Aždaja mi je čudna. S metlom u rukama , krpom na metli, pere socijalistički pod bolničkog doljnjeg hodnika. Pod je plave, odurno tamnoplave boje, od linoneuma, sa okruglim nekim krugovima. I Aždaja stalno to pere. I stepenice pere. Ja koja idem (na prvom sam katu) svako malo gore – dole, naravno da ću uvijek proći pored nje. I naravno da ću uvijek proći po friško opranom , socrealističkom linoneumskom plavom mokrom podu. I onda Aždaja riga vatru. Grmi. „Jel vidite da sam oprala?“ „Jebe mi se“ pomislim, ali prešutim i hrabro, ratnički ovažno napredujem dalje prema izlaznim vratima hodnika na putu prema parku. Aždaju u bijeloj kuti ostavljam iza svojih leđa , znajući da ću ju na povratku naći sa istom pjesmom koju uvijek pjeva „jel vidite da sam oprala?“ Ona tako svakome. Po njoj mi ne bismo smjeli prolaziti od ujutro u 6 do navečer u 6 jerbo je točno toliko vremena ona tamo. Siva. Visoka. Socrealistička. Čaplja. I nas smo dvije živjele u takvoj nekakvoj miroljubivoj koegzistenciji koju sam nametnula svojim „jebe mi se“ životnim stavom prema njoj i njenoj metli neko poduže vrijeme dok mi jednog dana nije bilo dosta. Počela je pjevati svoju pjesmu „jel ne vidite da sam….“, a ja sam rekla „vi imate problem“. Ona je stala uspravno prijeteći i pitala „moooolim“ „Vi imate problem“ rekla sam drugarici i otišla. Kad sam se vraćala ona je naravno bila tamo ali ništa nije rekla. Pustila me da prođem a da nije zagunđala svoju malu pjesmicu. I onak je neko vrijeme bio mir. Ja prolazim. Ona pere. Ja šutim. Ona šuti. Nije uvijek na hodiniku. Nekada zna biti po uredima (donji hodnik su računovodstveni uredi). Valjda čisti i urede. U svakom slučaju donji hodnik je njezino carstvo. Tu ona kraljuje. Ponekad sam razmišljala o njoj. „Zar ti nemaš život?“ mislila sam. Mislim, ako si od 6 ujutro do 6 popodne na donjem hodniku, ondak nemaš život zar ne? Ako si u donjem hodniku i stepenicama na prvi kat i radnim danom i nedjeljom onda nemaš život. Tako je to nekako. Pa mi došlo nekako milo. Pa sam mislila : u socijalizmu ovakve su drugrice bile drugarice. Valjda. Ne znam. Vjerojatno. A sada su drugarice kraljice donjih hodnika. Eto, tako sam razmišljala. A ondak se sve promijenilo onoga dana kada sam dobila ljubičasti križ na prednjem dijelu prsa, negdje ispod vrata. Kada sam ušla u bratstvo Aždaja je postala čovjek. Sa tim križem postala sam lik koji smije ići donjim hodnikom. I kojem je, u znak poštovanja prema križu napravila čast „makni se da gospođa prođe“ rekla je kuharici sa kojom je razgovarala na hodniku i pomaknula kuharicu u stranu. Aždaja je sada moja prijateljica. Aždaja me prati pogledom kad idem na zračenje i kad se vraćam. Aždaja je sada na mojoj strani. Aždaja se pomakne da ja prođem. Aždaja mi je potrebna. Moram znati da nisam sama u ovom maratonu kojeg moram istrčati, u ovom netraženom ratu kojeg moram voditi i u kojem moram pobijediti. Moram znati da imam saveznike. Moram znati da neke oči vide taj križ i da neke oči prate jesam li se vratila. Moram znati da na tom putu ima netko tko će mi dati flašu vode na 15-om kilometru. Moram znati da ako padnem ima netko tko će se sagnuti i pokušati mi pomoći da se dignem. Aždaja hoće. Sada je na mojoj strani. Hvala joj na tome. MISTER DOKTOR Mister Doktor doktor je u stvari jedan vrlo simpatičan lik. Osim toga Mister Doktor mi dođe kao neka lekcija , a bome i kao terapija. Onakav je kakva ja nikad ne bih htjela niti mogla biti. No ipak i unatoč Mister Doktor je meni jako simpa. Mister Doktor je prije svega vrlo vrlo glasan. Njega prvo čuješ. Mister Doktor je stalno na mobitelu. Mislim da on ne zna razgovarati ako ne razgovara na mobitel. Mister Doktor ima repić. Repić mu je svezan sa dvije gumice. Gore bijela, dole narančasta. Ima bijelu kutu (naravno glupačo da ima bijelu kutu pa doktor je), i mobitel na uhu, je da to sam već rekla. I te dvije gumice. I to je sve što možeš vidjeti od Mistera Doktora. Stoga bi se opis njegovog izgleda mogao svesti, kad bih pisala neku zadaćnicu u kojoj moram dati opis lika, na nešto ovakvo : Mister Doktor je repić s mobitelom. Voli bijelu i narančastu boju. Ne znam što bi se o njemu još dalo reći jer nema izraza lica. Nema ga zato što stalno govori na mobitel pa stoga gleda u prazno. Negdje tamo. Ne u tebe. Kroz tebe. Oko tebe. On nije tu, on je tamo. Negdje drugdje. Budući da ga ne možeš vidjeti, mislim ti ga vidiš ali ga ne vidiš jer njegova duša nije prisutna to se priroda pobrinula da taj nedostatak kompenzira time što ga možeš čuti. Po tome znaš da još netko egzistira u tvojoj blizini. Di god da jesi čut ćeš ga. Jer taj ne govori kao mi ostali smrtnici taj govori kao da je sam Bog sišao s neba da nama, malim ljudima očita lekciju. Tako se i drži.. Simpatičan mi je jako. Baš ga ono nešto volim. Taj mi neće pomoći, no će me zato nasmijati. I razvedriti. I ostaviti u dobrom raspoloženju. Jer kad ga vidim, ups, čujem, odmah znam da je Božanstvo negdje u blizini. A di je božanstvo tu je bome i život. Logično zar ne? Pun je sebe. Ali onako pozitivno pun sebe. Uspješan. Mlad. Zdrav duhom. Sretan. Ne zavidim mu. Drag mi je. Želim mu još vjetra u leđa. Želim mu da takav ostane uvijek. Vedar. Sretan. Uspješan. Božanski. „Čujte, imam pacjenticu koja je sva neka mršava kao strijela je….“ Čujem ga kako govori, ja , udaljena cca 20 metara, ugodno zavaljena na drvenoj klupi, nogama naslonjena na klupicu ispred mene, sa plastičnom čašom u ruci. Pijem kavu, odmaram svoje izranjavano tijelo i pokušavam odmoriti dušu. No ne moš ti odmoriti dušu dok Mister Doktor radi. Ne moš i bok. Ne vidim ga, kako i bi kad je udaljen od mene barem 20 metara ako ne i više, no ga bome čujem kao da sjedi do mene na klupi. Te tako sudjelujem, izravno i netraženo u liječenju te bolesnice, te strijele te ranjene ptičice sa četvrtog kata, jer Mister Doktor ordinira na četvrtom katu. Zatim idem na Rebro i čik pogodi koga čujem. Ne moram se ni okrenuti, ne moram se ni trznuti, ne moram ništa. Znam da je tu. Čujem ga. Mobitel i njega „znate napravili smo CT…“ Odem po kavu, ujutro, jebemti koga čujem? Mister Doktor urla od smijeha. Što urla, božanski se smije. Ma što da kažem, Mister Doktor mi je suđen. Nema da ga nema. Di sam ja tu je i njegov mobitel u to mogu biti sigurna. Eto, još jedna sigurnost mi je dana u ruke. Mister doktor hvala ti što postojiš. Da nema tebe mislila bih da smo svi ranjene ptice. Ovako…ti mi pomažeš da shvatim što moram biti. Kuda moram doći. Moram doći do tvoje razine. Moram biti tako puna. Tako zdravo ispunjena srećom i uspjehom. Istinskom energijom. Ne ovom umjetnom. |
Ranjene ptice
|
MISLI " U ratu sam. Odsada. Taj rat mislim dobiti no neprijatelj nije slab. Ne smijem ga podcijeniti. Nikada ne smijem zaboraviti da sam u ratu i da se tako moram ponašati. Tako moram razmišljati. Tako moram živjeti. Duh moram držati na visini. Ne smije biti padova. Uvijek i stalno moram imati na umu da ratujem. Ja sam žena ratnica!" Greške u koracima "Onaj plač na stolici bio je trenutak slabosti. Taj se plač više nikada ne smije dogoditi. Žene ratnice ne plaču, žene ratnice se bore. A ja sam žena ratnik. Zašto sam tu srijedu bila pukla? Zašto? Misli zašto, moraš misliti zašto si pukla, moraš takve trenutke ubuduće isključiti. Ne smiješ si ih više nikada dozvoliti. Žene ratnice ne sjedaju na stolicu i ne plaču. Žene ratnice se bore. Pukla sam jer me to jutro doktorica izdala. Obrecnula se na mene i izgubila živce. To nisam očekivala. Mislila sam da je moj saveznik, pokazalo se da nije. Nije mi ni neprijatelj, no nije mi prijatelj. Ni saveznik. Ja sam za nju samo jedna od. Hmmm. Mogla sam to znati, trebala sam predvidjeti. Napravila sam grešku u koracima. Glupa sam. Ne smijem više biti glupa. Nemam vremena za glupost. Moram razmišljati, moram stvarati taktike, moram stvarati oslonce. Oslonila sam se na savezništvo doktorice. Neozbiljno i neodgovorno. Pa nisi dijete glupačo, više misli, manje strahuj. Moram shvatiti da sam potpuno sama. Doktori su promatrači. Sestre su pomagači. Posjete su teška i naporna energija koja iscpljuje, ostali bolesnici su ratnici koji vode svoje bitke. Sama si. Duh ti mora opstati inače nećeš uspjeti. Idući puta bit ćeš jača. Za idući krug pripremit ćeš si sredstva za jačanje duha. Sredstva u pripremi. Kad osjetiš da ćeš pasti, a nećeš , jer ti ne padaš, ti si ratnik, ti si nesalomljiva, ali ajde da kažemo da možda ipak samo malo, ono malo padneš, e ondak ćeš u pripremi imat nešto što te mora dić . A što se doktorice tiče neka ide lijepo vrit. Ja sam i bez nje prošla prvu rundu, druga će dakle biti lakša, jer sada znam da mogu i koliko mogu. Željela bih da nije pukla na mene, željela bih da je na mojoj strani , no ne mogu toliko tražiti. Ima ona i druge pacijente, mora i o drugima brinuti, ne smijem biti sebična. Ni slaba. Ni glupa. Ni nezrela. Ccccc...doktorica na tvojoj strani...cccc...e fakat si razmažena..... " |
Ranjene ptice
|
TRENUTCI Kako si? "O super sam. Upravo se vratih sa 7 minuta od 150 i osjećam se divno" odgovaram ironično gledajuć ga kako sjedi nasuprot meni u zelenoj majci i promatra me kao kakvu životinju. Bar se tako ja osjećam. Možda nije. Možda u meni ne vidi životinju, no vidim ju u sebi. Ima nešto što ne prepoznajem i toga se bojim. I bojim se svijeta oko sebe. Bojim se njega jer ne znam što vidi . Tresem se sva. Ruke mi se tresu. Jedem. Jedem kao da je u meni crna rupa. Fizički zakoni govore da ne mogu toliko jest no ja jedem. Ubacujem u tu crnu rupu i osjećam se kao životinja. „Idi van“ , govorim mu siktajući. „Idi van ne mogu te gledati ovdje. Sjediš i buljiš u mene.“ Digao se i otišao. Jedem. Ruke mi se tresu. Pojela sam. Gutam suze, gutam gnjev, gutam navalu bijesa. Sve gutam i govorim si „boriš se za svoj život. Bori se. Gutaj i bori se nema ti druge.“ Isplakala sam se putem. Hodala sam i plakala . Sjela sam na crnu stolicu blizu ulaza, spustila glavu i pustila neka suze teku. Ljudi su prolazili, nitko me nije vidio. Sama sam. „Tvoj je ulog velik. Bori se za njega do zadnjeg daha“ govorio je neki glas u meni. „Ne mogu više“ odgovarala sam mu. „Nema ne mogu“ odgovorio je „nije to igra. Ovo što možeš izgubiti je zadnje što imaš“ patetično mi je odgovarao taj glas, meni nepoznat. Ozbiljan. Prokleto patetičan jebote. Sjedila sam tamo i govorila sam si „u što si patetična glupačo, stvarno si patetična.“ Svaki puta nakon zračenja istina me pogodi na taj način. Na način da shvatim da nema nazad. Nema NEĆU. Nema NE MOGU. Jer gubim. „Diži glavu, ustani sa stolice, obriši suze i kreni. „ zapovijedio je taj glas. Taj netko stran u meni. Taj neko patetičan. Ih što ju mrzim. Tu visokosvjesnu u meni. Kozu patetičnu.Tu koja je na razini neke druge svijesti. Svijesti koju ja, mala životinjica, ne želim shvatiti. Ne želim i bok. Ići ću dalje korak po korak. Kao leptir. Digla sam se. Progutala te suze i rekla samoj sebi „ti si pobjednik“. Prvo sam to rekla tiho, sa strahom. Nemoćno. Tek toliko. A onda sam ponovila malo čvršće „ti si pobjednik“ tek toliko da se čujem. „Poštuj neprijatelja, nemoj ga podcijeniti, no ti ćeš pobijediti. Na kraju“ govorila sam si hodajuć prema stvarnosti u kojoj trenutačno živim. Bolničkoj sobi. ZRAČENJE Prvu sam etapu istrčala. Još sutra injekcija i gotova sam sa prvim ciklusom. Teško je. Nije lako. Zračenje djeluje tako da se nakon njega osjećaš kao da ćeš se popeti na Mjesec odmah i sada bez nekakvih suvišnih raketa, a ne, samo ćeš otvoriti krila i tamo si. Tako djeluje prvih pola sata. Zatim te puca agresija. Ljut si na cijeli svijet , a najviše si ljut što shvaćaš , uvijek nakon zračenja, da se ne igraš. Da je ulog tvoj život. Ta te istina, neposredno nakon što si napustio odvratne prostore Rebra i krenuo na sunce zamotan u ručnik, jer tvoja koža ne smije imat dodir sa suncem nikako i nikako. Krećeš dakle polako prema svojoj bolnici koja je vrlo blizu pa svoju vrećicu sa stvarima nosiš prema njoj i tamo negdje na pola puta staneš i ne možeš dalje , jer te ta istina pogodi. „Zračim se jer se borim za život“ „Drugi ljudi ne prolaze taj pakao jer njihov život nije u opasnosti. Moj je“. Ta me istina pogodi uvijek na pola puta. Uvijek na pola puta. I straši me. Zato imam rituale. Izvadim ručnik, sakrijem se tamo pod podest, izvadim cigaretu /jebat ga mogu, jebat ga hoću, još sam živa/ te u njoj uživam, tek toliko da osjetim da ipak još živim , da sam ipak dobila još jedan dan. Onda se dignem, ritualno (sve su postali rituali) vratim ručnik u torbu u kojoj se nalaze : voda, nešto za jesti, knjiga (tamo se čeka na red), majca sa dugim rukavima (klima je upaljena na 21 stupanj), WC papir. Sve to već iskustvom znaš da ti treba.; te se uredno javim „došla sam sa zračenja“, svojim sestrama, svojim zapovjednicima. „OK onda, sada pikica“ „Jebala te pikica“ pomislim, al što ću. Okrenem bok. Bum. Još jedna bol. Onda večera. Jedem ko termit. Pojedem dvije večere. Ručak je u 12. U pola tri pojedem još jedan ručak. Prije nego je večera odlazim u kuhinju žicati kruha. „Dajte mi da jedem“ vičem, jer čovječe imam crnu rupu tamo gdje je još pred mjesec dana bio moj mali, slatki, nezahtjevi želudac. Ne mogu vjerovati da toliko jedem. Kad mi donese hranu ja pomislim „ne mogu to pojesti“. A onda krenem. Ne mogu stati. „Jedite sve.“ Rekao mi je bolničar. Uništavaju se krvna zrnca, tamanite sve što stignete. Ma nije mi to ni trebao reći, već gledam ako nema hrane, mogla bih jesti lišće s drveća. Dobro da je ljeto.Evo sam danas pojela 5 kruški. To nema šanse da bi prije napravila. Ma sve je to čudno. Sve se nešto događa, ja nemam kontrole. Sve što znam da sam kao neka mala, jadna životinjica i ta mi se uloga ne sviđa. Mrzim ju. A onda opet . Borim se za dah. Borim se za život. Nema da mi se ne sviđa. Radi. Jedi. Idi na zračenja. Izdrži - je infinitiv moga sadašnjeg života. Nakon par sati počinje bol. To je nagore. Boli. Peče. Ne mogu spavat. Osjećam se kao da ću izletiti iz vlastitog tijela. Šetam. Hodam. Stiskam šake, otvaram šake.Pa opet. I tako. Idu dani. |
