nedjelja, 19.7.
Zašto ovo pišem? Ne znam. Puknulo me je ujutro. Previše mi je stvari u glavi , moram ih izbaciti iz sebe. Lupila me inspiracija, lupila me činjenica da se sama nosim sa svime a toga je previše. Moram to podijeliti, makar sa papirom, izaći će iz mene i bit će mi lakše. Možda ću dati ove listove mojim bližnjima, koji mi dolaze, neka ih pročitaju, možda će tako shvatiti kroz što prolazim, pa mi biti bliskiji. Oni dolaze iz svog svijeta, u moj mali, ograničen, pun bolničkoga reda. Očekuju da ih tješim, očekuju da ja njima budem utjeha u njihovim strahovima. Nemoć je ono što osjećaju. Iz te nemoći proizlazi strah i smatraju da mi ne mogu pomoći te pobjegnu. Od mene, od sebe, od svoga straha. Udahnu zrak, te sutradan opet dolaze, jednako otuđeni , jednako daleki. Postavljaju pitanja. Žele odgovore. Žele sigurnost. Uzdišu. Prave se hrabri. Ne pokazuju emocije. Ne žele vidjeti moje. Nemaju se vremena suočiti sa mojim strahovima. Odlaze.
Ostajem sama. Prazna. Nastavljam živjeti u zidovima svojih ograničenja.
Ne volim kad dolaze. Ne volim gledati njihove izraze lica koji mi govore sve i ništa. Govore mi - ne razumijem te, ne vidim te. Govore mi - nisi zdrava, ozdravi pa ćemo onda živjeti.
A ja živim i sada. Ovo je moj život. JA ŽIVIM. Ali kao da i ne živim. Poruke koje mi šalju su : kad ozdraviš živjet ćemo. Ne shvaćaju da ja živim. Budim se, jedem, hodam, pijem kavu, tuširam se, mažem kremom, češljam se, komuniciram. Moj je vanjski svijet drugačijeg oblika. Moj svijet su sestre, doktori i pacijenti, umjesto šefova, kolega i korisnika. No sve je ostalo isto. Ja sam ista. Misli su iste. Umjesto da se smješkam kolegama na hodniku moje firma, smješkam se sestrama na hodniku bolnice. Sadržaj je isti, forma je drugačija. Zašto to ne razumiju? Zašto misle da sam prestala živjeti? Zašto podcjenjuju moju inteligenciju i moj zdrav razum? Zašto misle da ako sam bolesna pritome da sam ujedno i zaglupila. Lijekovi djeluju na moje tijelo, lijekovi mi ne uništavaju razum. Zdrav. Kojeg imam. I na koji sam ponosna. I inteligenciju. Koju imam. I koja je dokazano visoka.
Stigao je doručak. Dva komada kruha, med, putar. Dvije šalice mlijeka. Druga iznuđena. Šarmom i osmijehom. Simpatična sam im pa mi daju. Smješkam se (kad mogu), pohvalim frizuru, primijetim tuđi osmijeh. Sve za šalicu mlijeka i dobru volju u okruženju.
Kava me čeka kasnije. Sirup je popijen, ali crijeva su lijeni pokvareni entiteti kojima se baš dopalo u zadnje vrijeme da malo ne rade. Ne bi i bok. Uzela su godišnji odmor. Jest, vrijeme je za godišnji, što jes jes, ali da me tako izdaju bas sada kad mi trebaju i nije neki vrhunski potez. Jučer planinski čaj, danas sirup.
Gladna sam, booože što sam gladna. Vječno i stalno sam gladna. Ja sa svojih 52 kile, koja inače baš ne volim jest, sada samo hodam i gledam di ću što smazat. Ne biram. Daj što daš. Sve primam. Jutros sam dovršila napolitanke i taman sam se počela pitati sa čime bih sada nastavila? Da li da jedem lišće od biljke u sobi ili lišće od biljke u parku no sam čula da je došla kuharica pa sam ju otišla, kao pravo siroče, ono iskonsko gladno siroče , žicati komad kruha. Dala mi je kruha, smazala sam ga na kratkom putu do sobe i odlučila nakon toga biti čvrstog i postojanog karaktera, te 15 minuta do doručka ne jesti ništa. Mislim , karakter je karakter i nema sa njim labavo. Nema i bok.
U svakom slučaju natrpavam se hranom kao da sam upravo došla odnekud gdje nisam mjesecima jela.
Nnnda.
Sama sam u sobi ovaj vikend. To je dobro i to nije dobro. Dobro je jer imam mir. Nije dobro jer imam slobodu razmišljanja.
Post je objavljen 31.07.2009. u 11:00 sati.