TRENUTCI
Kako si?
"O super sam. Upravo se vratih sa 7 minuta od 150 i osjećam se divno" odgovaram ironično gledajuć ga kako sjedi nasuprot meni u zelenoj majci i promatra me kao kakvu životinju. Bar se tako ja osjećam. Možda nije. Možda u meni ne vidi životinju, no vidim ju u sebi. Ima nešto što ne prepoznajem i toga se bojim. I bojim se svijeta oko sebe. Bojim se njega jer ne znam što vidi .
Tresem se sva. Ruke mi se tresu. Jedem. Jedem kao da je u meni crna rupa. Fizički zakoni govore da ne mogu toliko jest no ja jedem. Ubacujem u tu crnu rupu i osjećam se kao životinja.
„Idi van“ , govorim mu siktajući. „Idi van ne mogu te gledati ovdje. Sjediš i buljiš u mene.“
Digao se i otišao.
Jedem.
Ruke mi se tresu.
Pojela sam. Gutam suze, gutam gnjev, gutam navalu bijesa. Sve gutam i govorim si „boriš se za svoj život. Bori se. Gutaj i bori se nema ti druge.“
Isplakala sam se putem. Hodala sam i plakala . Sjela sam na crnu stolicu blizu ulaza, spustila glavu i pustila neka suze teku. Ljudi su prolazili, nitko me nije vidio. Sama sam.
„Tvoj je ulog velik. Bori se za njega do zadnjeg daha“ govorio je neki glas u meni.
„Ne mogu više“ odgovarala sam mu.
„Nema ne mogu“ odgovorio je „nije to igra. Ovo što možeš izgubiti je zadnje što imaš“ patetično mi je odgovarao taj glas, meni nepoznat. Ozbiljan. Prokleto patetičan jebote. Sjedila sam tamo i govorila sam si „u što si patetična glupačo, stvarno si patetična.“
Svaki puta nakon zračenja istina me pogodi na taj način. Na način da shvatim da nema nazad. Nema NEĆU. Nema NE MOGU. Jer gubim.
„Diži glavu, ustani sa stolice, obriši suze i kreni. „ zapovijedio je taj glas. Taj netko stran u meni. Taj neko patetičan. Ih što ju mrzim. Tu visokosvjesnu u meni. Kozu patetičnu.Tu koja je na razini neke druge svijesti. Svijesti koju ja, mala životinjica, ne želim shvatiti. Ne želim i bok. Ići ću dalje korak po korak. Kao leptir.
Digla sam se.
Progutala te suze i rekla samoj sebi „ti si pobjednik“. Prvo sam to rekla tiho, sa strahom. Nemoćno. Tek toliko. A onda sam ponovila malo čvršće „ti si pobjednik“ tek toliko da se čujem.
„Poštuj neprijatelja, nemoj ga podcijeniti, no ti ćeš pobijediti. Na kraju“ govorila sam si hodajuć prema stvarnosti u kojoj trenutačno živim. Bolničkoj sobi.
ZRAČENJE
Prvu sam etapu istrčala. Još sutra injekcija i gotova sam sa prvim ciklusom. Teško je. Nije lako. Zračenje djeluje tako da se nakon njega osjećaš kao da ćeš se popeti na Mjesec odmah i sada bez nekakvih suvišnih raketa, a ne, samo ćeš otvoriti krila i tamo si. Tako djeluje prvih pola sata. Zatim te puca agresija. Ljut si na cijeli svijet , a najviše si ljut što shvaćaš , uvijek nakon zračenja, da se ne igraš. Da je ulog tvoj život. Ta te istina, neposredno nakon što si napustio odvratne prostore Rebra i krenuo na sunce zamotan u ručnik, jer tvoja koža ne smije imat dodir sa suncem nikako i nikako. Krećeš dakle polako prema svojoj bolnici koja je vrlo blizu pa svoju vrećicu sa stvarima nosiš prema njoj i tamo negdje na pola puta staneš i ne možeš dalje , jer te ta istina pogodi. „Zračim se jer se borim za život“ „Drugi ljudi ne prolaze taj pakao jer njihov život nije u opasnosti. Moj je“. Ta me istina pogodi uvijek na pola puta. Uvijek na pola puta. I straši me. Zato imam rituale. Izvadim ručnik, sakrijem se tamo pod podest, izvadim cigaretu /jebat ga mogu, jebat ga hoću, još sam živa/ te u njoj uživam, tek toliko da osjetim da ipak još živim , da sam ipak dobila još jedan dan. Onda se dignem, ritualno (sve su postali rituali) vratim ručnik u torbu u kojoj se nalaze : voda, nešto za jesti, knjiga (tamo se čeka na red), majca sa dugim rukavima (klima je upaljena na 21 stupanj), WC papir. Sve to već iskustvom znaš da ti treba.; te se uredno javim „došla sam sa zračenja“, svojim sestrama, svojim zapovjednicima.
„OK onda, sada pikica“
„Jebala te pikica“ pomislim, al što ću. Okrenem bok. Bum. Još jedna bol.
Onda večera.
Jedem ko termit. Pojedem dvije večere. Ručak je u 12. U pola tri pojedem još jedan ručak. Prije nego je večera odlazim u kuhinju žicati kruha. „Dajte mi da jedem“ vičem, jer čovječe imam crnu rupu tamo gdje je još pred mjesec dana bio moj mali, slatki, nezahtjevi želudac.
Ne mogu vjerovati da toliko jedem. Kad mi donese hranu ja pomislim „ne mogu to pojesti“. A onda krenem. Ne mogu stati.
„Jedite sve.“ Rekao mi je bolničar. Uništavaju se krvna zrnca, tamanite sve što stignete. Ma nije mi to ni trebao reći, već gledam ako nema hrane, mogla bih jesti lišće s drveća. Dobro da je ljeto.Evo sam danas pojela 5 kruški. To nema šanse da bi prije napravila.
Ma sve je to čudno. Sve se nešto događa, ja nemam kontrole. Sve što znam da sam kao neka mala, jadna životinjica i ta mi se uloga ne sviđa. Mrzim ju. A onda opet . Borim se za dah. Borim se za život. Nema da mi se ne sviđa. Radi. Jedi. Idi na zračenja. Izdrži - je infinitiv moga sadašnjeg života.
Nakon par sati počinje bol. To je nagore. Boli. Peče. Ne mogu spavat. Osjećam se kao da ću izletiti iz vlastitog tijela. Šetam. Hodam. Stiskam šake, otvaram šake.Pa opet.
I tako. Idu dani.
Post je objavljen 28.07.2009. u 08:03 sati.