28.07.2009., utorak
Ranjene ptice
|
AŽDAJA Aždaja je čistačica. Visoka. Koščata. Crna punđa. Naočale. Socijalistička. Stalno je tu. Di god se okreneš evo ti nje. Ono, ako je nema misliš di je, jebote što se događa zašto je nema?!? Aždaja mi je čudna. S metlom u rukama , krpom na metli, pere socijalistički pod bolničkog doljnjeg hodnika. Pod je plave, odurno tamnoplave boje, od linoneuma, sa okruglim nekim krugovima. I Aždaja stalno to pere. I stepenice pere. Ja koja idem (na prvom sam katu) svako malo gore – dole, naravno da ću uvijek proći pored nje. I naravno da ću uvijek proći po friško opranom , socrealističkom linoneumskom plavom mokrom podu. I onda Aždaja riga vatru. Grmi. „Jel vidite da sam oprala?“ „Jebe mi se“ pomislim, ali prešutim i hrabro, ratnički ovažno napredujem dalje prema izlaznim vratima hodnika na putu prema parku. Aždaju u bijeloj kuti ostavljam iza svojih leđa , znajući da ću ju na povratku naći sa istom pjesmom koju uvijek pjeva „jel vidite da sam oprala?“ Ona tako svakome. Po njoj mi ne bismo smjeli prolaziti od ujutro u 6 do navečer u 6 jerbo je točno toliko vremena ona tamo. Siva. Visoka. Socrealistička. Čaplja. I nas smo dvije živjele u takvoj nekakvoj miroljubivoj koegzistenciji koju sam nametnula svojim „jebe mi se“ životnim stavom prema njoj i njenoj metli neko poduže vrijeme dok mi jednog dana nije bilo dosta. Počela je pjevati svoju pjesmu „jel ne vidite da sam….“, a ja sam rekla „vi imate problem“. Ona je stala uspravno prijeteći i pitala „moooolim“ „Vi imate problem“ rekla sam drugarici i otišla. Kad sam se vraćala ona je naravno bila tamo ali ništa nije rekla. Pustila me da prođem a da nije zagunđala svoju malu pjesmicu. I onak je neko vrijeme bio mir. Ja prolazim. Ona pere. Ja šutim. Ona šuti. Nije uvijek na hodiniku. Nekada zna biti po uredima (donji hodnik su računovodstveni uredi). Valjda čisti i urede. U svakom slučaju donji hodnik je njezino carstvo. Tu ona kraljuje. Ponekad sam razmišljala o njoj. „Zar ti nemaš život?“ mislila sam. Mislim, ako si od 6 ujutro do 6 popodne na donjem hodniku, ondak nemaš život zar ne? Ako si u donjem hodniku i stepenicama na prvi kat i radnim danom i nedjeljom onda nemaš život. Tako je to nekako. Pa mi došlo nekako milo. Pa sam mislila : u socijalizmu ovakve su drugrice bile drugarice. Valjda. Ne znam. Vjerojatno. A sada su drugarice kraljice donjih hodnika. Eto, tako sam razmišljala. A ondak se sve promijenilo onoga dana kada sam dobila ljubičasti križ na prednjem dijelu prsa, negdje ispod vrata. Kada sam ušla u bratstvo Aždaja je postala čovjek. Sa tim križem postala sam lik koji smije ići donjim hodnikom. I kojem je, u znak poštovanja prema križu napravila čast „makni se da gospođa prođe“ rekla je kuharici sa kojom je razgovarala na hodniku i pomaknula kuharicu u stranu. Aždaja je sada moja prijateljica. Aždaja me prati pogledom kad idem na zračenje i kad se vraćam. Aždaja je sada na mojoj strani. Aždaja se pomakne da ja prođem. Aždaja mi je potrebna. Moram znati da nisam sama u ovom maratonu kojeg moram istrčati, u ovom netraženom ratu kojeg moram voditi i u kojem moram pobijediti. Moram znati da imam saveznike. Moram znati da neke oči vide taj križ i da neke oči prate jesam li se vratila. Moram znati da na tom putu ima netko tko će mi dati flašu vode na 15-om kilometru. Moram znati da ako padnem ima netko tko će se sagnuti i pokušati mi pomoći da se dignem. Aždaja hoće. Sada je na mojoj strani. Hvala joj na tome. MISTER DOKTOR Mister Doktor doktor je u stvari jedan vrlo simpatičan lik. Osim toga Mister Doktor mi dođe kao neka lekcija , a bome i kao terapija. Onakav je kakva ja nikad ne bih htjela niti mogla biti. No ipak i unatoč Mister Doktor je meni jako simpa. Mister Doktor je prije svega vrlo vrlo glasan. Njega prvo čuješ. Mister Doktor je stalno na mobitelu. Mislim da on ne zna razgovarati ako ne razgovara na mobitel. Mister Doktor ima repić. Repić mu je svezan sa dvije gumice. Gore bijela, dole narančasta. Ima bijelu kutu (naravno glupačo da ima bijelu kutu pa doktor je), i mobitel na uhu, je da to sam već rekla. I te dvije gumice. I to je sve što možeš vidjeti od Mistera Doktora. Stoga bi se opis njegovog izgleda mogao svesti, kad bih pisala neku zadaćnicu u kojoj moram dati opis lika, na nešto ovakvo : Mister Doktor je repić s mobitelom. Voli bijelu i narančastu boju. Ne znam što bi se o njemu još dalo reći jer nema izraza lica. Nema ga zato što stalno govori na mobitel pa stoga gleda u prazno. Negdje tamo. Ne u tebe. Kroz tebe. Oko tebe. On nije tu, on je tamo. Negdje drugdje. Budući da ga ne možeš vidjeti, mislim ti ga vidiš ali ga ne vidiš jer njegova duša nije prisutna to se priroda pobrinula da taj nedostatak kompenzira time što ga možeš čuti. Po tome znaš da još netko egzistira u tvojoj blizini. Di god da jesi čut ćeš ga. Jer taj ne govori kao mi ostali smrtnici taj govori kao da je sam Bog sišao s neba da nama, malim ljudima očita lekciju. Tako se i drži.. Simpatičan mi je jako. Baš ga ono nešto volim. Taj mi neće pomoći, no će me zato nasmijati. I razvedriti. I ostaviti u dobrom raspoloženju. Jer kad ga vidim, ups, čujem, odmah znam da je Božanstvo negdje u blizini. A di je božanstvo tu je bome i život. Logično zar ne? Pun je sebe. Ali onako pozitivno pun sebe. Uspješan. Mlad. Zdrav duhom. Sretan. Ne zavidim mu. Drag mi je. Želim mu još vjetra u leđa. Želim mu da takav ostane uvijek. Vedar. Sretan. Uspješan. Božanski. „Čujte, imam pacjenticu koja je sva neka mršava kao strijela je….“ Čujem ga kako govori, ja , udaljena cca 20 metara, ugodno zavaljena na drvenoj klupi, nogama naslonjena na klupicu ispred mene, sa plastičnom čašom u ruci. Pijem kavu, odmaram svoje izranjavano tijelo i pokušavam odmoriti dušu. No ne moš ti odmoriti dušu dok Mister Doktor radi. Ne moš i bok. Ne vidim ga, kako i bi kad je udaljen od mene barem 20 metara ako ne i više, no ga bome čujem kao da sjedi do mene na klupi. Te tako sudjelujem, izravno i netraženo u liječenju te bolesnice, te strijele te ranjene ptičice sa četvrtog kata, jer Mister Doktor ordinira na četvrtom katu. Zatim idem na Rebro i čik pogodi koga čujem. Ne moram se ni okrenuti, ne moram se ni trznuti, ne moram ništa. Znam da je tu. Čujem ga. Mobitel i njega „znate napravili smo CT…“ Odem po kavu, ujutro, jebemti koga čujem? Mister Doktor urla od smijeha. Što urla, božanski se smije. Ma što da kažem, Mister Doktor mi je suđen. Nema da ga nema. Di sam ja tu je i njegov mobitel u to mogu biti sigurna. Eto, još jedna sigurnost mi je dana u ruke. Mister doktor hvala ti što postojiš. Da nema tebe mislila bih da smo svi ranjene ptice. Ovako…ti mi pomažeš da shvatim što moram biti. Kuda moram doći. Moram doći do tvoje razine. Moram biti tako puna. Tako zdravo ispunjena srećom i uspjehom. Istinskom energijom. Ne ovom umjetnom. |
