Ova mi je vješalica baš simpatična. Kad se tu i tamo zapitam što me najviše veseli raditi , ondak je to baš to. Takve stvari dječje.
Prvo crtanje po tkanini. Bez neke velike pripreme, samo sam uzela tu bijelu tkaninu i po njoj počela crtati pa što ispadne ispadne. Na kraju je to mogao biti jedan stoljnjak, no je Muškarac rekao "ovo ćemo na zid", što meni i nije baš po volji, al moraš neke stvari i progutat radi mira u kući. Pak to stoji na zidu i on to gleda i kaže "baš je lijepo", a meni i nije tako lijepo, ali to mi je prvi rad takvog tipa pa onda neka. Voljela bih u stvari napraviti jedan stoljnjak koji bi sama obojala. To u budućnosti, ovo je bio eksperiment.
Ovi postovi (Ranjene ptice) su za liječenje moje duše.
Izbacujem van sva događanja i tako odpuštam.
Tako ću u novi krug ući čista i neopterećena.
Bilo je puno , i previše emotivno napeto.
Jednog sam dana shvatila da ako ne počnem
izbacivat to iz sebe neću dobro proć.
Otišla sam i tražila papira.
Odtada sam pisala kad god i gdje god sam
stigla. To je (moj) način da psihički preživim ovaj
maraton u kojeg sam netraženo morala ući.
I sad ga moram istrčati. Da bih to mogla
pomažu mi i ovi tekstovi.
