30.07.2009., četvrtak
Ranjene ptice
|
ŽIVOTINJA U MENI (19.7.) Primjećujem da sve više puštam životinju u meni da živi. Životinje ionako, već odavno, cijenim više nego što cijenim ljude. ("Vidi gamad se množi" kažu mnogi ljudi upirući rukom o neku životinju. Pa se onda pitam....). Životinje su iskrene. Životinje su prirodno instinktivne. Ljudi su zamorni. Ljudi su razmaženi. Ljudi su predvidivi.Ljudi su naporni. Ljudi su agresivni. Ljudi su dosadni. Ljudi su likovi koji se ne znaju nositi sa svojim emocijama pa ih stavljaju pred tuđa vrata. Ljudi su u strahovima. Ljudi su u strahu od smrti. Ljudi još uvijek nisu došli do jednostavnog zaključka da svoje emocije treba držati pod svojom kontrolom a tuđe pustiti na miru. Da su do tog zaključka došli procesom razmišljanja i radom na sebi , svijet bi bio vrlo lijepo mjesto za život. I tada ne bi bilo rečenica "gamad se množi" . Ljudi su jedan veliki kolektivni zastrašeni ego .... Ljudi su sve osim što nikada nisu prirodni. Životinja u meni bori se za svoj opstanak. Njoj dajem mjesto, povlaćeći sebe naučenu, kulturnu, civiliziranu, programiranu. Taj dio povlačim ne znam da li svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno , no vidim da balasti spadaju s mene. Znam da životinja, (leptir, ptica, konj?) ne znam koja, izlazi na scenu sa svojim prirodnim instinktima. Taj konj, taj leptir, ta ptica, to sam ja. Živim da bih opstala. Isto kao i taj bijeli leptir koji kruži oko mene. Gazim preko civiliziranosti. Gazim preko obzira. Nemam ih više. Ja sam prva i jedina. I sretna sam zbog toga. Jer ako je ovo (i) duhovno pročićšenje , a znam da je, bila sam toga svjesna od prve sekunde, samo što nisam znala koju lekciju moram naučiti, onda se nadam da sam ju dobro shvatila. Da sam dobro čula poruku. "Sada ti se daje u praksi i stvarno da odbaciš balaste i budeš što zaista jesi". O da. Ne zaboravljam programe. Ne zaboravljam civilizaciju. Trebaju mi. Treba mi tuđi osmjeh, treba mi tuđa civiliziranost, treba mi naučena kultura. Moja i tuđa. Trebaju mi rituali pristojnosti. Treba mi to da opstanem u ovom bolničkom uskom krugu. Pa i njih njegujem. No životinji (volim misliti da sam leptir) dajem prvenstvo. Tom leptiru dajem prioritet. I više se toga ne sramim. Volim tu životinju. Ona će me spasiti. Jedino i samo ona. Ja sam onaj mrav. Ja sam onaj kos. Ja sam ona vjeverica koja skakuće, cap-cap s drveta na drvo. Ja sam više njihova nego ljudska. Jer mi sada imamo zadatak. Opstati. Ja sam u stvari cijelo vrijeme bila leptir. Došlo je vrijeme da izađem iz kukuljice. |
