Marketing
Ranjene ptice
ponedjeljak, 20.7.
Težak dan. Nova cimerica u sobi. Teka, siva, opterećena sobom. Peca tuđu energiju. Nedam se. Šutim. Priča o sebi. Analizira svaki svoj pokret, sve. Ne želi živjeti. Neide van. Ima periku i stalno žali sebe. Crna.
Pola 4, zračenje na Rebru. Upalili su TV, Bučao je odurno a ja mala. Nisam mogla utišati. Gledam gdje ima pomoćni stolčić za nas patuljke, e da bismo mi patuljci mogli stati na njega te doseći televizor te onda isključiti ton na prokleto bučnom TV, ali ništa, nada, nula, nema.
Ondak sam se sjetila da sam još uvijek žensko, ipak i unatoč ljubičastoj oznaci, ipak i unatoč što ta oznaka naprosto cijepa zrak oko mene i svakome ulazi u vidno polje, ipak i unatoč još sam žensko! Stoga sam se okrenula u maniru ženske nemoći te je bradonja od odprilike 100 kila skočio i pitao "da stišam?" , "molim vas" odgovorila sam trepćući trepavicama kao da sam stvarno žena a ne dio bratstva. Tja.
Poslije je bilo podnošljivije. Bar nije bilo bučno kad je već klaustofobično.
Bilo nas j 4, ja sam bila treća na redu. Jastuk ispod glave, zeleni, broj tri više ne odgovara. Pa smo isprobavali, tehničar i ja koji će jastuk ići. Sad je dobar sivi, broj 4. Onda sam se umirila a on je otišao. Tri i pol minute brojanja mrlji na stopu. Zatim je brodski motor došao iznad mene, pa tri i pol minute gledanja u željezo. Žmirim.
Vraćam se pješice. Vani prži. Stavljam crveni ručnik oko prsa, neki mladić me gleda. Što da mu kažem? "Ne smijem na sunce druže" to da mu kažem? Tražim hlad. Ulazim u park svoje bolnice, skeniram klupe. Sjedam na onu u hladu, vadim cigaretu. To je moja nagrada. Meni. Mali odmor.
Ulazim u hodnik "Odmah se javiti na rengen Denisu". O svijete. Kad će malo mira? Ostavljam stvari i trčim na rengen. Denis kaže neka se skinem, ja se skinem pa me poslika pa ja kažem neka zalije biljku pa se oblačim ,pa vidim kako Denis zaista uzima biljku i zaista je zalijeva, pa pomislim "dobar je Denis", pa onda trčim dole ,pa daj se ti odmori o svijete.
Onda sirup.
Onda dolazi on. Mene puca energija iznutra i ne mogu se smiriti. Lakše je, podnošljivije je nego prošli tjedan. Plačem. Ispuštam napetost. On sjedi i šuti. Ne volim da me vidi poslije. Napeta sam tada. Sva treperim. Untura nešto radi. Peče. Boli. Svrbi. Tada bi htjela biti sama. No dobro. Kad ne može, ne može. Večera u 6. Još malo na klupu u park. Pričamo.
Tuširam se. Mažem kremom. Počinjem se bojati noći. Kao i svaku noć. Govorim si "izdržala si. izdržat ćeš. budi strpljiva sa sobom".
Sam si sa sobom. Govorim si kao mantru "izdržat ću, jaka sam". Znam da sam jaka, no ponekad....
Pucalo me je do pola 12. Nervozna energija iznutra koja mi nije davala mira. Šetala sam, ležala, meditirala, rješavala križaljke i čekala smirenje.
Post je objavljen 31.07.2009. u 10:42 sati.