KAKO JE POČELA MOJA TAJNA BIJELIH SNOVA?
slika: digital art
Naslov moje 11. zbirke poezije je „TAJNA BIJELIH SNOVA“
http://www.digitalne-knjige.com/varga11.php
to je nešto što me zaokuplja od 17.2.1992. pa nadalje i poezija u toj knjizi je „obojena“ mistikom i snovima i ta poezija priča umjesto mene.
Od 17.2.1992. kad sanjam bijelu boju, čujem da je umro netko koga osobno poznam ili netko od nekog koga osobno poznam. Te tzv. "bijele snove” sanjam od 17.2.1992. kad sam bila taj dan pod strašnim stresom i tu noć sam sanjala sam jedan takav “bijeli san”, da bi 2 dana nakon toga, 19.2.1992., moj tata izgorio u požaru u kući, umro je teškom brzom i nasilnom smrću. Stigle su sve nadležne službe policija, hitna i vatrogasci. U toj kući se više nije moglo stanovati, uredila sam je nekako i prodala 1.8.1992. i preselila sa mamom u Gajnice.
slika: digital art
Kad sanjam neki san kroz koji se proteže bijela boja (znači bilo što da je bijele boje: bijela marama, bijelo cvijeće, bijeli snijeg itd) i probudim se pa se sjetim te sanjane bijele boje, nisam uznemirena... samo čekam i ništa se u meni ne događa - samo čekam. Kad mi dođe vijest o nečijoj smrti, tad prorade emocije žalosti. Ne mogu na to utjecati, to me ne smeta, za divno čudo, jedino mi je tužan taj trenutak saznanja o identitetu osobe koja je opet otišla svojim putem.
slika: digital art
Moja duša uopće ne želi sanjati te “bijele snove”, ali na to ne mogu utjecati, naravno, jer na snove ne možemo utjecati svjesno, nesvjesno možemo, ali ja to još ne znam i od tad je tako. Mamin i tatin odlazak su pratili “bijeli snovi” i tako to traje do danas, svačiji odlazak u Nebo (nekog koga osobno poznam ili netko od nekog koga osobno poznam) predviđaju moji “bijeli snovi”.
slika: digital art
Pisala sam o tome i na portalu Magicus:
http://www.magicus.info/hr/magicus/index.php i na još nekim portalima kao i ovdje na blogu.
slika: Realengo
“Bijeli snovi” su intenzivno trajali od 17.2.1992. do 15.7.2014., da bi lagano prestajali od tog 15.7.2014. i nisam sanjala nešto bijelo niti sam čula, da je neka duša otišla putem Neba.
Nisam htjela te snove, sami su mi nametnuti tog dana, 17.2.1992., a sada evo opet sam ih počela sanjati i opet se duše javljaju kroz bijelu boju najavljujući svoj odlazak u Nebo.
Danas je 29 godina (17.2.1992.) otkad sam sanjala taj moj prvi "bijeli san".
„Nepoznatoj prijateljici,
Periodično sam pratila tvoj rad. Ne zato što mi se ne dopadaju stihovi, nego što sam u njima osjetila dio sebe.
Stihovi nisu moj fah, često ih ne razumjem, ali tvoji su mi nekako bliski. Dočaravaš situacije u kojima je svatko nekad bio, vrijeme koje je prošlo i izaziva sjetu, a možda i obećanje da će se nešto ponovo nekome dogoditi.
Mnogi štancaju stihove kao da su to samo zvučne nabacane riječi koje pašu jedna uz drugu, osjećanja koja su nekome sveta bacaju pred noge svima gazeći ono najintimnije.
Po meni to nije pjesma, nego izljev trenutnog hira. Kod tebe toga nema. Uvijek osjetim da je bilo još nečega, nešto tajnovito skriveno što izaziva maštu.“
napisala: nepoznata prijateljica
/ovaj tekst se nalazi u mojoj 11. zbirci "TAJNA BIJELIH SNOVA"/
http://www.digitalne-knjige.com/varga11.php
slika: digital art
Priča je iz moje 19. knjige fantasy priča "PRIČE IZ NOĆNIH TIŠINA"
http://www.digitalne-knjige.com/varga19.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj: 978-953-354-290-4
Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
KAKO JE SVE POČELO?
slika: Josephine Wall
PRIČA O ČAROBNOJ LJUBAVI DVIJE NEROĐENE DUŠE – SVE JE POČELO NA NEBU, DA BI SE PRELIJEVALO NA PLANET ZEMLJA
Zatvorila su se vrata njene male sobe i mama je otišla, zazivajući tatu da je pričeka.
Otputovali su na par dana, bit će sama cijeli vikend i duže. Bio je 3. svibnja, imala je 18 godina. Udobno se namjestila u svom krevetu, uzela “Gričku vješticu” i nastavila je čitati.
slika: internet
Sve je bilo baš onako kako treba: mir, vani sunce, maj u svom kraljevsko proljetnom ruhu caruje planetom, a Sjena leži u svojoj sobi, sama, sa knjigom u rukama i dok je čitala kako Nera, prerušena u vješticu, prvi put susreće Sinišu i dok je čitala sve te vatrene riječi, krilati prijatelj se polako spustio i pomilovao njene lijepe zelene oči.
slika: Kagaya
Između tihog uzdaha, između tanke crte stvarnosti i sna, ušla je u plavu šumu neobičnih cvjetova, neobičnog drveća i neobičnih bića. Još uvijek držeći u ruci ''Gričku vješticu'', magično ju je privlačilo cvijeće koje je svijetlilo. Zadržala se kraj jednog, dotaknula ga, ali je isti tren nestao. Dotaknula je i drugi cvijet, i on je nestao, a Sjena se nasmiješila osjetivši kako joj dah miluju zlatne zvjezdice što su se odjednom počele spuštati na njenu dugu plavu kosu.
Zapitala se:
.- Gdje se nalazim?,
a odgovor je stigao isti tren:
.- Nalaziš se u svom snu.
Osjetila je da treba krenuti dalje, a neobično plavo lišće doticalo je tlo, njene ruke, odjeću, kosu. Iz nebeskih sfera su dopirali zvuci harfe, a kroz Sjena je prostrujala milina osjećaja da baš tamo pripada, u tom svijetu svog sna i dok je polako hodala plavom šumom, nailazila je na drveće neobičnog oblika i ploda, oko nje su oblijetali šereni leptiri, veliki kao ptice, a ptice su sjedile na srebrnim granama i pjevale ljepše od anđela, ljepše od morskih sirena, a najljepše što je u životu ikad čula, bila je udaljena glazba iz harfe.
slika: digital art
Iz tog božanskog instrumenta se čula toliko zanosna glazba da je Sjena u tren zastala kako bi što bolje čula prekrasnu melodiju i kao da je razumjela taktove glazbe bez riječi, koji su govorili o čarobnoj ljubavi dvije nerođene duše.
slika: digital art
Iz tog magičnog trenutka probudio ju je šum, okrenula se i pogledala: ispred nje su stajale dvije nerođene duše, dva astrala, nježno se držeći za ruke i smiješeći se međusobno jedno drugom i njoj.
U duši je osjetila milinu, raskoš boja i toplinu bezvremenske ljubavi kad je vidjela svoju dušu sa voljenom osobom. Točno je znala da je to njena duša i duša voljene osobe, koje je srela u tom čarobnom svijetu plave šume i jedno i drugo su joj se naklonili, pozdravili je i bez riječi uputili rečenicu:
.- Sad nas vidiš, kakvi smo, a bit ćemo takvi i kad dođemo k tebi i njemu. Zato, ostavi ovaj trenutak u svom srcu, tako da možeš prepoznati njega, a da i on po tom tragu može prepoznati tebe!
Znala je da je to poruka za nju, za njenu budućnost, ali i za njenu prošlost. Dva astrala, te dvije nerođene duše, ispričale su joj da će dugo, dugo lutati sama i da već dugi niz stoljeća luta sama, ali i kako je došao trenutak kad su svijetli anđeli odlučili da je došao kraj tom lutanju.
slika: digital art
Iz dubokog mira, otkud dolaze njihove odluke, svijetli anđeli su dogovorno usmjerili put njene sudbine prema sudbini druge duše koja je isto tako dugo lutala sama i koja je tražila nju kao što je i Sjena tražila njega.
Sjena je zadrhtala u sebi na takve neizgovorene riječi, znala je da je to oduvijek spavalo u njenom srcu i znala je da nešto nedostaje u njenom životu. Sjećala se svojih prošlih života, sjećala se svog lutanja, čudnih ljudi sa kojima je dijelila sudbinu i sjetila se svoje duše, kako je u tamnim noćima prolila biserne suze i zarekla se da više nikad, neće lutati, nego čekati.
slika: digital art
Dvije duše su se nasmiješile, jer su točno razumjele njene misli i vidjele njen životni put u kaleidoskopu sjećanja. Nije ih pitala kad će se to dogoditi, hoće li to biti u ovom ili drugom životu, jer joj to nije bilo važno. Bio je važan taj trenutak viđenja, taj trenutak je bio tako blistav i dragocjen, da budućnost uopće nije bila važna, već taj trenutak spoznaje, taj trenutak sjećanja i taj trenutak objave.
Sjena je znala i osjećala tu ljubav koju su dvije duše osjećale jedna za drugu i prema njoj. Zakoračila je, naklonila se lagano prema dušama i krenula dalje, a u tom trenu je začula prekrasnu glazbu harfe što je bila sve jasnija, opojnija i mekša.
Kad je otvorila oči, knjiga “Grička vještica” je ležala na njenom srcu, a Sjena je osjećala da su se sve te divne riječi iz knjige slile u njeno srce i krenula je putem zvijezda do zlatnih vrata svoje sudbine.
slika: digital art
Mislila je da se ne zna se što se dalje dogodilo sa njom i da se ne zna je li srela dušu iz svog sna ni da se ne zna je li živa ili nije. Zna se samo, da je zauvijek ostavila trag u svakome tko je ovo čitao, jer svaki put kad se zakorači u čarobni svijet mašte i snova, može se sresti nju i dvije duše kako pričaju i slušaju nebesku glazbu božanstvene harfe, ali to nije bio kraj priče.
U tom trenutku čovjek se osjeća, da svatko tko zaranja u čarobne dubine svog podzemnog oceana tamo može naći prekrasne trenutke i inspiracije kao što ih je i autorica ove priče našla baš tog dana, 24.11.2010. godine.
slika: internet
Kako je napisano na početku knjige: “Sve je počelo na Nebu, da bi se prelijevalo na planet Zemlju”, tako su duše odlučile spojiti svoje živote, ali ne u mladim danima, već onda kad će biti dovoljno zreli, da bi jedno drugo prihvatili.
slika: digital art
Sjena je lutala životom, zaljubljivala se, udala se dva puta. Imala je velike ljubavi, ali sve je to bilo kratko. Osjećala je da joj nešto nedostaje, osjećala je da su svi ti ljudi samo prolaznici kroz njen život i da čeka “onog pravog” kako ga je u sebi nazivala.
Rastava od prvog supruga bila je bolna, tužna, ali morali su se rastati, Sjena je znala da im nije suđeno, iako je on bio njena prva ljubav. Teško je podnosila to vrijeme nakon rastave 1979. godine, sve više je bila sama, odlazila je na posao, vraćala se kući, čitala je, slušala glazbu, sjedila na ležaljci u svom dvorištu.
slika: digital art
Tako je srela i svog zaručnika, susjeda sa kojim je provela pune 4 godine. Opet je bila zaljubljena, ali nešto je nedostajalo.
1981. se pojavio jedan mladi čovjek, ukrao joj srce i misli, ali su se brzo rastali. Nakon dvije godine on je nesretno poginuo i Sjena je opet bila sama.
1984. srela je jednog čovjeka, jako sličnog tom poginulom dečku i nakon 3 mjeseca se udala za njega. Ostala je sa njim 7 godina u braku, ali taj brak je bio sve samo ne sretan. U tom braku je zavoljela svog prijatelja sa kojim je provela 11 godina i nakon tog rastanka koji je bio težak, bolan nož u njena leđa, ostala je sama dugih 6,5 godina.
Osjećala je da će se “onaj pravi” pojaviti i počela je pisati veliku knjigu “Sjena duše”. U tu knjigu je pretočila sve svoje misli, svoje stihove je obojila plavom bojom one boli koja se slijevala niz njena leđa kad je dobila nož u leđa.
slika: digital art
U srpnju 2004. srela je na jednom plesu jednog čovjeka plavih očiju. Plesali su i kad ga je pitala zašto je baš nju izabrao od svih, odgovorio je:
.- Neko svjetlo je padalo baš samo na tebe i morao sam ti prići.
Sjena je osjetila nešto u srcu, a na Veliku Gospu 15.8.2004. je počela zajedničkim putem ići sa tim čovjekom.
slika: digital art
Bilo je nešto nježno u njemu: duša mu je bila razlomljena, tužan, blag, dobar, duša mu je bila mekana kao bijelo krilo anđela i Sjena je znala, da ovo nije ništa slučajno i znala je da je to taj čovjek, “onaj pravi” koji je konačno došao u njen život.
Puno godina kasnije spoznala je, da je sve počelo na Nebu i prelilo se na planet Zemlju. Dvoje anđela su se sreli u kasnijim godinama. Jedan anđeo čuva drugog anđela koji se brine o prvom anđelu.
slika: digital art
Oboje su rođeni u istom gradu, oboje su se kretali na istim mjestima gdje se plesalo, a nisu se sreli. Oboje su možda prolazili na tim mjestima jedno kraj drugog, ali se nisu privukli. Sudbina ih je odlučila spojiti onog trena kako su se njihove duše dogovorile na Nebu.
Interesantno je, da je Sjenin dečko poginuo točno ispred hotela gdje je njen dragi sa Neba radio. Kad su kasnije pričali o tome, rekao je da se sjeća tog tragičnog događaja, jer je baš taj dan bio na poslu.
Interesantno je, da je Sjenin zaručnik-susjed sa kojim je bila 4 godine radio zajedno sa prijateljem njenog dragog sa Neba i taj prijatelj se sjeća njenog zaručnika-susjeda kao dobrog i poštenog čovjeka.
Sve su to neke čudne koincidencije koje to i ne moraju biti, ali kad sada gleda unatrag – ništa nije bilo slučajno.
Ništa nije slučajno, sve je to odavno dogovoreno na Nebu, njihove duše su se dogovorile, da će biti baš ovako kako se i dogodilo.
Ispostavilo se, da stvarno ništa nije slučajno, jer se njen anđeo teško razbolio i sad je taj život podređen samo tome.
Sjena je otišla u prijevremenu mirovinu. To je bilo jedno čudno razdoblje: kao da ju je nešto tjeralo da ide baš 31.12.2013. u mirovinu i otišla je. Krajem veljače 2014. stigao je jedan nalaz pa onda drugi, treći… tek 15.7.2014. je dobivena dijagnoza i Sjena je znala, da nije prenaglila time što je otišla u prijevremenu mirovinu, već naprotiv, sve je to tako moralo biti. U studenom 2015. je umrla Šuška, njen psić i ostala im je velika praznina u životu, ali se u međuvremenu 13.2.2016. dogodila druga curica i Sjena je znala, da je kojim slučajem bila zaposlena ne bi mogla nikako odgajati tako malo štene koje joj je donijelo toliko radosti i pomoglo, da šetnjama sa njom više ne osjeća bolove u kukovima koji su je mučili godinama.
Kako god se gleda na te protekle godine, preispitivanja više nema, sve je bilo s određenim razlogom.
Oni su jedno drugo “pokupili” na ovom planetu Zemlja i to onako kako su se dogovorili kao dvije duše o čijoj čarobnoj ljubavi na nebu je i napisana priča.
slika: digital art
Znači, ipak je sve počelo na Nebu, da bi se prelijevalo na ovaj planet Zemlju i često tako Sjena sjedi u sumračju razmišljajući o svemu, a onda čuje tihi šapat anđela koji joj tiho i intuitivno govori, da ne treba ništa preispitivati, jer se sve događa onako kako se trebalo događati.
Priča je iz moje 19. knjige fantasy priča "PRIČE IZ NOĆNIH TIŠINA"
http://www.digitalne-knjige.com/varga19.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj: 978-953-354-290-4
Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
MJESTO KOJEG NEMA
Sjena je sanjala san, jedan bijeli san obojen čudnim refleksijama “déja vu” osjećaja.
Sve je bilo bijelo, borovi i šuma tiho su disali, nije se čuo ni let ptice, nije bilo ničega, osim magle koja se povijala između grana drveća, a bijelo je prekrivalo cijelu panoramu te hladnoće.
Zaustavila se na drvenom mostu i krenula ostavljajući stope iza sebe. Kako je hodala, okrenula se i stope su nestajale. Shvatila je da je ušla u neki magijski postupak kojeg je netko postavio, jer se približila mjestu gdje nije trebala doći.
Zastala je i ugledala predivan dvorac u daljini prema kojem je vodio taj put i na tom putu ničije stope nisu ostavljale trag, jer su nestajale kako bi i nastajale.
Postoji li takav put gdje tragovi nestaju i postoji li takvo mjesto kojeg nema, je li to neostvariva stvarnost ili je to “u topos” i gdje ona to živim?
Sve je tiho, mirno, lijep dan se provlači kroz ovaj ožujak, ljudi su ljudi. Što znači biti čovjek, što znači: čovjek čovjeku? Je li čovjek čovjeku vuk, čovjek, ptica, duh, prazan prostor, nepročitana knjiga??
U “njenom svijetu”, na tom mjestu kojeg nema, teško se diše ispod površine, jer tko ne zna živjeti ispod površine, nije lako.
Ispod površine površnosti, raznoraznih bahatosti, arogancije, trivijalnosti, površnih floskula, neiskrenosti, okrutnosti i svih drugih negativnosti – stvarno se teško diše onome tko je iznad, ali onome tko zaroni to je predivno mjesto.
To je mjesto kojeg nema, to je svijet gdje novac ne postoji, tu su ljudi koji ne plaču, već smijehom kupe litru mlijeka, dodirom dobiju komad kruha, pjesmom plate potrošenu električnu energiju, zagrljajem plate račun za potrošeno grijanje, treptajem oka donesu obitelji sočne jabuke i jedni sa drugima tako žive.
Na tom mjestu kojeg nema ne jedu se živa bića, jer ono što ima oči i gleda te – ne možeš jesti. Toliko si inteligentan, da jednostavno tvoja duša ne dopušta mozgu uopće bilo kakvu pomisao, da bi oduzeo život i nahranio se tim otrovom bola kojeg ispušta zaklano živo biće.
Na tom mjestu kojeg nema sve savršeno funkcionira, jer se ništa ne mjeri i ne važe se, nema procjena, ocjena, kriterija. Tu je sve fino uravnoteženo, sve je umreženo onim finim energetskim silnicama koje kao meteorska kiša prolaze kroz prostor i postaju informacijska komunikacija među ljudima.
Na tom mjestu kojeg nema njen život je divan, prepun ljubavi koju prima i prosljeđuje dalje, svi su omotani tim velom univerzalnosti, te bezuvjetne ljubavi jednih prema drugima, da uopće nema ni pomisli ni primisli kako bi uopće moglo postojati nešto drugačije osim - ovog mjesta kojeg nema.
Hoće li ikad postojati takvo mjesto kojeg nema? Hoće li čovjek ikad prestati izrabljivati drugo živo biće: životinju, čovjeka, pticu, ribu? Hoće li čovjek, to vrhunsko biće na ovom planetu, ikad shvatiti da samo dajući može dobiti, dajući ljubav – ljubav širi i dalje?!
Sjena to nije znala, a ni ne mora znati, jer njen odgovori i ta pitanja uopće nisu bitni, ali samo zna jedno: bilo bi lijepo živjeti u tom mjestu kojeg nema.
Priča je iz moje 19. knjige fantasy priča "PRIČE IZ NOĆNIH TIŠINA"
http://www.digitalne-knjige.com/varga19.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj: 978-953-354-290-4
Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
PUTOVANJE KROZ VRIJEME
slika: https://www.facebook.com/Witches-of-Wallaceburg-Ontario-432007576839272
Sjena je sjela za stol, upalila je 7 svijeća. Bio je sumrak, tišina, veljača se u maglenoj noći provlačila kroz gole grane drveća, na cesti nikog nije bilo.
Počela je mirno disati, bezvremenski osjećaj je počeo ispunjavati prostor oko nje i …
… vidjela se u svojoj ulici, ispred svoje kuće, a u daljini je vidjela tatu kao na biciklu odlazi. Pogledala je na sat, bilo je 9:30h ujutro, a to je bilo njegovo vrijeme kad je odlazio “na špicu” kako je uvijek govorio, to je bila Gradska kavana na Trgu bana Jelačića, tadašnjem Trgu Republike.
Prošla je kroz dvorišna vrata, nije znala koja je godina i u koje vrijeme se vratila. Došla je do kuće i pozvonila na ulaznim vratima.
Vrata su se otvorila i pojavila se njena mama i začuđeno je uitala:
.- Dobar dan, izvolite?
Sjena je shvatila, da je njena mama ne prepoznaje u ovoj starijoj verziji nje same, samo je vidjela njene ispitivačke oči, jer je shvatila da je poznata njenoj mami, samo mama ne zna otkud.
Sjena je rekla i nasmiješila se:
.- Ne poznaš me?
Slavica je odmahnula glavom, a Sjena je dodala:
.- To sam ja, Sjena, došla sam iz 2021. godine, išla sam kroz vrijeme, jer sam te još jednom željela vidjeti. Koja je sad godina?
Slavica je otvorila usta, prekrila ih rukom, pogled je bio pun nevjerice i samo je odgovorila:
.- 1971.
Sjena je rekla:
.- Mogu li ući? Je li moja mlađa verzija u svojoj sobici, spava li ili je u školi?
Slavica je odgovorila:
.- U školi je, hajde… uđi!
Sjena je ušla i otišla ravno u kuhinju, sjela na sjedalo ispod prozora i sa smiješkom rekla:
.- Skuhaj mi kavicu sa mlijekom u onoj tvojoj šalici sa narančastim rubom pa ću ti sve ispričati.
Slavica je stajala i rekla:
.- Ne mogu vjerovati. Kako znaš za tu šalicu? Slična si mojoj kćerci, vidim te njene oči kod tebe, ali kako je to moguće?
Sjena je odgovorila:
.- Skuhaj kavu pa ću ti sve reći.
Slavica je skuhala kavu, stavila sve kao uvijek što je stavljala dok joj je davala kavicu ujutro, a Sjena je sjela na sjedalo ispod prozora baš onako kako je sjedila dok je išla u školu: podigla je noge na sjedalo, sjela u indijanski položaj sjedenja, uzela šalicu i popila malo kave.
Slavica je rekla:
.- Da, sad vidim da si to ti, a sad mi reci: kako je to moguće, što radiš tu i zbog čega si tu?
Sjena je počela:
.- Prvo, da ti kažem: ne smijem sresti sebe u mlađim danima, dakle, ne smijem sresti svoju mlađu verziju. Drugo, željela sam te još jednom vidjeti i zagrliti, ako ćeš mi to dopustiti. Treće, moguće je, dobila sam jedne tajne moći sa kojima mogu otići u neko svoje prošlo vrijeme, ali to ne smijem zloupotrebljavati, već se to mora iskoristiti jedino zbog velike čežnje srca, a kod mene je cijelo vrijeme bila tolika čežnja srca, da te još jednom zagrlim pa sam, eto … došla sam te zagrliti, mama.
Sjenine oči su se ispunile suzama, Slavica je zaplakala, jer je bila jako osjećajna osoba, digla se i raširila ruke govoreći.
.- Dođi, Sjeno moja, zagrli ponovo svoju mamu!
Sjena se digla i zagrlila svoju mamu, toliko plaho, a opet sa toliko žara u srcu, da se taj osjećaj ne može opisati. Osjećala je u srcu kao da joj se zatvara velika praznina sa tim zagrljajem, osjećala je da je to sve što je tražila da još jednom doživi, osjećala je da se i njena mama tako osjeća.
Slavica se odmaknula i gledala je:
.- Mogu ti reći, da si sad sličnija meni, nego tati. Tati si bila sličnija dok si bila mlađa.
Sjena je sa suzama u očima odgovorila:
.- Da, slična sam ti, ali ti ne smijem ništa pričati o budućnosti, ne smijem ti reći ništa o sebi ni tebi ni tati, jer se može promijeniti povijesni tijek naših života. Moja je želja bila samo doći na vrata neše kuće u Trnju, pozvoniti i ugledati tebe. Da me nisi pustila, ja bih otišla natrag u svoje vrijeme, ali shvatila si da se tu događa nešto izvanvremensko, nešto čudno i sa povjerenjem si me pustila unutra.
Mama je odgovorila:
.- Da, srce je vikalo u meni, da se ne trebam ništa bojati, da je na vratima moje dijete, ali puno drugačijeg izgleda.
Sjena je imala samo pola sata na raspolaganju, jer se morala vratiti u svoje vrijeme. Nisu puno pričale, tek uobičajeno: kako si, kako zdravlje, uobičajene stvari koje nemaju veze sa njihovim budućim životima.
Kad se digla da krene, njena mama ju je ponovo zagrlila, jako stisnula uz sebe i samo je prošaptala:
.- Nadam se da si sretna u životu i to je jedino što ti želim.
Sjena se odmaknula, pogledala je suznim očima i odgovorila.
.- Sad sam sretna! Sad sam ispunjena srećom i bila sam uz tebe ispunjena srećom. Ovo je sve što mi je trebalo do kraja mog života. Sad moram polako krenuti, vrijeme ide i moram se vratiti.
Još jednom su se pogledale, zagrlile, mama ju je poljubila u obraze, Sjena joj je uzvratila i izašla je van na dvorište. Još se jednom okrenula i mahnula joj, mama je odmahnula i Sjena je otišla na isto mjesto gdje je i došla u 1971., jer je morala stati točno na to mjesto otkud je iz 2021. godine otišla, da bi se sigurno vratila u svoje vrijeme.
Put natrag u 2021. je trajao isto onoliko koliko i put u 1971. godinu. Sjena je sjedila za stolom u svojoj sobi, svijeće su gorjele, bio je sumrak, tišina, veljača se u maglenoj noći provlačila kroz gole grane drveća, na cesti nikog nije bilo, samo je bilo pola sata kasnije, nego prije.
Kasnije, dok je ležala u krevetu i razmišljala o svemu što joj se dogodilo, sjetila se, da je njena mama uvijek bila nekako tajanstvena, distancirana, uvijek kao da je bila nedorečena. Je li taj događaj utjecao na nju da bude takva ili je oduvijek njena mama bila takva, ona to nije znala. Znala je samo, da je taj put kroz vrijeme zauvijek promijenio i njenu mamu i nju.
slika: https://www.facebook.com/Witches-of-Wallaceburg-Ontario-432007576839272
Zaspala je mirno, tiho je disala i san se nije javio. Je li sve bio san što se dogodilo ili će san postati nešto drugo, to ne zna. Ona samo zna, da je njeno srce ispunjeno, da nema u tom srcu više one teške praznine i da je dobila ono što je njeno srce žarko željelo – samo još jedan susret i zagrljaj sa njenom mamom, jer je ovo uvijek zamišljala i željela napraviti... možda joj se ovaj tren, dok je ovo pisala, želja i ostvarila, jer je sve vidjela kako je napisano
Priča je iz moje 19. knjige fantasy priča "PRIČE IZ NOĆNIH TIŠINA"
http://www.digitalne-knjige.com/varga19.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj: 978-953-354-290-4
Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
SIVA EMINENCIJA
Projekti, vizije, snovi, rješenja: imala sam puno planova, imala sam puno vizija o budućnosti, imala sam sve, ali nisam imala sebe. Dugo sam lutala po raznim knjigama, tražila sam smisao života, smisao postojanja, smisao sebe, a ništa nisam nalazila. Sve što sam pronašla, bilo je samo mrtvo slovo na papiru, tek odjek onog nečeg u duši što sam prepoznavala, ono nešto što spava u meni, ali nije izašlo i nije vidjelo svjetlo dana.
Oduvijek sam bila poslušna, disciplinirana (dresirana životinja), umjerena, tek tu i tamo znala bih nešto reći povišenijim tonom, ali to je sve bilo u okviru obiteljskog okruženja, tek tu i tamo bi netko od obitelji čuo i moj glas i tako je vrijeme prolazilo, sunce se rađalo i zalazilo, a ja sam uvijek ostajala na istom mjestu.
Jednog dana, tog srpanjskog dana kad sam postala slobodna, slobodna od nekih veza i okova u koje sam se sama uplela, oživjela sam. Trajala sam, davala sam, oduzimala sam, ali opet sam se vrtjela u istom krugu otkud sam i došla.
Prolazile su godine, a ja sam još uvijek bila tamo gdje sam pomaknula samo taj jedan korak – taj korak do sna, taj korak od sive eminencije od koje sam uvijek željela pobjeći, ali nisam nisam ni shvatila da sam sve to ja, da je sve to moj život, da je sve to ono što čini mene i moj život.
Sada, dok gledam ovu svjećicu koja gori pa mi osvjetljava malo tame koja obavija misli i dušu,
vidim svoje malo biće kako želi izaći iz te sive eminencije, iz tog polusvijeta gdje se nikad nije osjećalo dobro, to biće koje je oduvijek željelo biti ono što je oduvijek i bilo – biće svjetlosti i ljubavi, a ne neželjena kćer oca koji je nikad nije u sebi priznavao, ali ju je volio.
Kako pomiriti te dvije krajnosti, kako sivilo natjerati da zasvijetli, kako zamisliti čaroliju i pretvoriti je u život? Jednostavno, a opet teško, a opet jednostavno: sve je na meni, svaka odluka, svaki plan, svaka misao koja može postati djelo – sve je do mene, samo treba hrabrosti, treba htjeti.
E, to je teško, hoće se, ali se ne može. Zašto se ne može? Zato, jer se ljudi boje, ljudi se boje promjena, novih stvari, novih dana, novih situacija, a među tim ljudima sam bila i ja, dok mi nije došla voda do grla i dok, jednostavno, nisam maknula stare projekte života i upustila se u nove trake koje su me i dovele do spoznaje, da život nije siva eminencija, već blistava jasna svjetlost kojoj svi na kraju i odlazimo.
Eto, tako je zasjalo svjetlo mog života i tako sam iz sivila letargije i čudnog osjećaja zakoračila samo jednim korakom u to bajno svjetlo, a trebao je samo jedan korak….ostali će doći.
Priča je iz moje 19. knjige fantasy priča "PRIČE IZ NOĆNIH TIŠINA"
http://www.digitalne-knjige.com/varga19.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj: 978-953-354-290-4
Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
O DUHOVNOSTI, ZATVORENIH OČIJU, U BESKRAJU
Kako Sjena doživljava duhovnost?
Zatvorenih očiju, potopljeno u njoj izranja i obavija je poput najfinije svile.
Iz cvijeta života uvijek otrgne jednu laticu i baci je prema zlatnoj zori, mnogi ljudi otkidaju te latice života bacajući ih prema crnoj pučini samoljublja, srebroljublja, sebeljublja, sveljublja, mnogi ljudi kao bezglave kreature gomilaju svoj životni prostor masom materijalnog bogatstva, zaboravljajući pri tome, da se bez srca ne može živjeti, da se bez osjećaja Ljubavi i Života ne može disati i ta čudna pohlepa oduzima im komad po komad srca, lomi ga na tisuću komadića i baca u beskraj Svemira otkud ne dolazi odgovor.
Samo tišina, nijema svečana tišina, ali kad iz srca izroni čarobna nit, miris ružinog cvijeta kad se prolije prema njoj, ona osjeća da joj je duša uspostavila onaj fini balans između punog Mjeseca i njene unutarnje duhovne vatre. Tad zatvara oči, pušta toj karavani, da je odnese u zelenu pustinju Života i kad se Zemlja pokoleba, kad se srce smiri – unutrašnjost živi.
Ključ se nalazi u Ljubavi, jer se ona uvijek pokloni u svojoj uzvišenosti i tako dolaze razni ljudi, traže se u daljinama, hodaju sjenovitim stazama mračnog dna ponora i pognute glave odlaze u beskraj, tražeći još i još i još, ali ne dobivaju, jer to je suh izvor i tu nema ništa.
Odavno je shvatila, da je to nasljeđe određeno naraštaju koje se klanja palim anđelima u obliku čovjeka, odavno je shvatila da mir dolazi iz nje, a ne iz nekog nepoznatog suhog izvora, odavno je shvatila, da ono što leži u njoj čeka samo pravi trenutak, da povede njen život onim smjerom za koji je rođena.
Tražila se godinama, a pronalazi se u sekundama, to su trenuci kad sastavlja kaleidoskop Života i srce joj zabljesne u vatri spoznaje, prepoznaje iskreno lice, čisto srce, blistavu dušu.
Ljudi otkrivaju svoja unutarnja lica pokazujući joj te nagrđene konture, pokazujući joj laž umjesto istine, dajući joj zmiju podmuklosti i laži, umjesto mlade ptice Ljubavi i tako život joj prolazi...polako.
Evo... i novo proljeće dolazi, a ona u sebi slaže svoje vrijeme, zaviruje u svoje malo srce i pušta Bogu da je vodi njoj namijenjenim putem.
Priča je iz moje 19. knjige fantasy priča "PRIČE IZ NOĆNIH TIŠINA"
http://www.digitalne-knjige.com/varga19.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj: 978-953-354-290-4
Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
SJAJ
"Neki ljudi će vam prići jer ih vaš sjaj privlači. Neki će vas odbaciti zato što je vaš sjaj za njih prejak i to je u redu. Nastavite sjajiti i dalje." - Will Smith
Sjena je rođena, a nije trebala biti rođena. Roditelji su joj bili 18 godina u braku bez djece i tek su je onda dobili. Otac je bio star 53 godine, a mama 36 godina kad je Sjena stigla na ovaj planet. Bila je sjajna, bijela (po riječima njene mame Slavice), bila je mirna, dobro dijete. Kako je odrastala, imala je bujnu maštu i bojala se nekog „čudovišta“ kojeg je nazivala „Vuvu“. Bojala se noću ostati sama, dok su njeni roditelji išli na posao, jer su radili noću.
Jedne noći kad je imala 6 godina u Kutini izašla je iz sobe i lutala gradom, primijetili su je neki ljudi i kako je to bio mali grad, znali su čija je i alarmirali su njene roditelje. Kad su je pitali zašto je izašla, rekla im je:
- Zvao me Vuvu, da izađem pa sam izašla.
Bojala se i velikog kamiona marke „Om“. Kad bi prolazio, tresla se od straha, a ni danas ne zna zašto je to bilo tako. Uvijek je bila samozatajno i ozbiljno dijete. Imala je te velike oči i taj neki sjaj koji se obavijao oko nje, a taj sjaj su vidjeli rijetki ljudi.
U njenim očima je uvijek bila neka ozbiljnost, tuga, samozatajnost. Nije imala puno prijateljica, najbolja prijateljica je bila njena mama i knjige koje je čitala, a kasnije fantasy filmovi.
1975.
Nekako se uvijek osjećala kao gost na ovom planetu, kao da tu ne pripada, kao da je zalutala i – zastala. Zastala je i ostala. Godine 1969. počela je pisati pjesme, napisala je 3 jako ozbiljne pjesme za svoju dob i od tad se nije zaustavila. Njen svijet je bio njen tajni svijet bajki, knjiga, filmova.
1977.
Uvijek je bila distancirana od mnogih ljudi, ali jako pristupačna, vedra, komunikativna... sve je to bilo na površini. U njenoj dubini se odigravao jedan sasvim drugi svijet, njen tajni svijet mašte i snova i kad god bi ušla u taj svijet, sjaj oko nje bi se vidio, kao da joj je koža sjajila, oči su bile drugačije, to više nije bila ona osoba koju su mnogi poznavali. Zauvijek je ostala u svom tajnom svijetu mašte i snova pa iz tog svijeta izlazi u realnost koju mora odživjeti, ali njen život se odvija u sasvim jednom drugom svijetu gdje je sve drugačije.
Sjena je jednom napisala ova sjećanja:
Vrtim sjećanja i kao vrtuljak se okreću i slike polako na ramena slijeću poput ptica koje sam dozvala i drugim ih imenom nazvala.
Jesu li to bila dobra djela, ono što slijedi iz života i što se uvijek čini? Ne znam, nikad se nisam pitala jesam li činila dobro djelo, što imam ja od tog, što ima Bog, što ima tko? Ima samo onaj kojem je to dobro djelo učinjeno.
Dok sam odrastala, tata mi je govorio:
.- Vidiš kako skromno živimo, ja radim, mama ne radi, tebe školujemo. Jednog dana, kad završiš gimnaziju, zaposlit ću te tako da nam možeš pomoći, jer mi od male penzije ne možemo tako vječno živjeti.
Odrastala sam uz tu rečenicu, naravno, želja mi je bila ići na faks i upsala sam ga: Filozofski fakultet, smjer arheologija i engeleski jezik, primljena sam kao redovita studentica, ali tata mi je krajem srpnja 1976. našao posao i počela sam raditi 02.08.1976. Kad sam ga pitala, a što je sa faksom, rekao je:
.- Faks uz rad, školuj se sama, ja nemam novaca da te školujem 4 godine.
... i tako je mala krenula na put života, a sve drugo je povijest.
Živjela sam sa njima do 1984., redovito sam više od pola plaće davala u kuću i od svoje polovice još kupovala ogrjev za zimu, zimnicu i sve ostalo što treba. Život mi je pokazao svoje pravo lice u mojoj 19.-toj godini, ali da tako nije bilo, ne bih sad ovdje sjedila i pisala ovo pismo.
Udala sam se 1984. za drugog supruga (prvi je bio samo prvi dečko i odmah je morao biti suprug=tatin nalog, long story), ali sam i dalje nastavljala financijski pomagati roditelje. 1992. je došlo do tragedije: tata je izgorio u kući, imao je tešku, nasilnu i brzu smrt; mama je otišla za njim u roku 11 mjeseci.
Ostala sam sama, našla sam utjehu u teta Ramoni, maminoj najboljoj prijateljici. Od tada sam se preusmjerila na nju, ona mi je pomagala, ja sam njoj. Postale smo nerazdvojne i sad se pitam: a što sam to dobrog ja učinila, osim što sam jedino financijski pomagala roditelje i teta Ramonu? Ne znam, iskreno moram reći, da mi je to bila dužnost, a ne dobro djelo, ali kako sam od malih nogu odrastala u samotnom okruženju, postala sam samozatajna. Imala sam moj tajni svijet mašte i snova u kojem živim i danas kad se odmaknem od stvarnosti.
U tom svijetu su svi dobri, u tom svijetu je Ljubav najljepša sjajna zvijezda na plavom nebu života. U tom svijetu nema ničega, osim dobrote, Ljubavi, poezije, glazbe, prekrasnih slika, prijatelja, Božje ljubavi, anđela. U tom svijetu živim i pokušavam ga približiti i Davoru. Taj svijet sam pokušavala približiti svim mojim partnerima sa kojima sam bila. Nitko me nije razumio, osim „plave sjene“ i sad Davora, nitko nije razumio što je tako lijepo u tom svijetu, nitko nije pokazao namjeru niti da odmakne vrata za 1 cm i proviri u taj svijet i bar se nalukne unutra i vidi.
Ne, sve je ostalo na mojoj priči kako je lijepo u tom svijetu, a tko će mi vjerovati, kad ni probao nije? Zato se pitam, može li jedan lijepi svijet kojeg dajem od srca, bez ičega da tražim natrag, ostati tako neposjećen? Naravno da može, ovisi tko zove, ovisi tko daje i što daje, to je poanta. ''Plava sjena“ je zavirio u taj svijet, zastao i ostao zatečen. Brzo je iz njega izašao nije bio ni 5 minuta, ali bar je ušao.
A Davor? E, to je ono najvažnije. On je došao iz tog svijeta, on je jednostavno išetao jedne noći 2004. i pokazao se. Nisam ga ispočetka prepoznala, ali srce ga je osjetilo i zaustavilo se baš uz njega. Pitala sam se – je li fatamorgana, je li to – to?
Život je pokazao da je to - to. Jedno drugo smo pokupili u mom svijetu i krenuli dalje. Ima li veće dobrote, nego pozdraviti „životnu skitnicu“ iz mog svijeta i primiti ga u ovaj, realni svijet i ostati uz njega? Naravno, da ima veće dobrote, ali ta je moja dobrota – prema meni samoj, a i prema njemu. Ta nam je dobrota spasila i moj emotivni život i njegov cijeli život, ta dobrota i dalje održava moj svijet živim, pulsirajućim, ta dobrota i dalje zalijeva moj život svojim plavim slapovima kad god me pogleda. Možda je ovo netipično za neka dobra djela, naravno, jer se ne smatram nekom predobrom osobom, sveticom bla bla. Obična sam žena koja ima svoje mane i dobre strane i koja nastoji, ako je svjesna onog što čini, uvijek činiti ovo: ono što ne želiš sebi – ne čini drugome.
Nisam licemjerna, ne pucam se u zvjezdano nebo imaginarne dobrote, ali znam jedno: što god napravim – činim to iz srca, iskreno i dajem onoliko koliko mogu. Ne mogu dati ono što nemam, samo mogu dati ono što imam, pri tome, naravno ne mislim samo na materijalna davanja. Davati nešto, znači davati i nematerijalno, a tu sam majstor! O materijalnom davanju neću puno, jer još moram otplaćivati ta davanja minimalno 7 godina.
Život mi je poklonjen. To je dobra strana Božje ljubavi koja se spustila nad mene i znam, da tu nisam slučajno, znam da sam ovdje s onim razlozima koje je Božja ljubav za mene predvidjela. Zbog toga i živim što više u suglasju sa Bogom, a što manje u suglasju sa trivijalnim ljudskim postulatima koji znaju jako vješto zavoditi. Idem dalje u život, tu avanturu meni darovanu, sa Božjom ljubavi i povjerenjem.
Priča je iz moje 19. knjige fantasy priča "PRIČE IZ NOĆNIH TIŠINA"
http://www.digitalne-knjige.com/varga19.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj: 978-953-354-290-4
Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
VRIJEME JE? SUSRETI SA NJOM
Sjena se uvijek pitala, zašto je ona njen glasnik pa evo što je napisala jednog dana:
I tako, dok sam pomilovala meka krila crnog anđela, u meni se prelomila svjetlost na tri dijela i nestala. Iz neskladnog sklada u krugu rotiram jednu te istu misao, jedan trenutak.
S usana suhih kao život ne silazi riječ i ne želim više riječima, tim lijepim zavodnicama, dati ni daha života. Nekom brzinom polako sam zakoračila u novi svijet sjena, drugačiji od prethodnog, ali opet moj svijet. Lijepo je opet biti na poznatom terenu, uz poznate elemente rasipanja daha i zatvaranja duše do kraja zatvaranja.
Vrijeme mi je zatvoriti dušu i pustiti je da se odmori, previše je davala, umorila se. Uzrok svemu je hladna voda kojom sam oprala lice i te osjetljive oči, dok se kroz ovaj ranojesenji dan tiho razlijeva plazma kroz krvnu smjesu i odlazi do svog ekvinocija. Vrijeme je za polazak, a bit će još lijepih trenutaka, vrijeme je odmoru.
Moj susret sa Njom uvijek je bio da sam bila kao glasnik, uvijek sam bila neki anđeo smrti koji javlja nekome o nečijem odlasku.
Prvi put kad sam javila, da je jedna duša otišla na Onaj Svijet, bila je djevojka od 17 godina koja se bacila sa nebodera, kćerka kolege sa posla… bila je u tzv. dark pokretu “Crna ruža”.
Oduvijek su mi se putevi križali sa Njenima i kao da me oduvijek birala, da pronosim njen glas o tome koga je odvela – bilo u bijeloj boji sna ili u glasniku anđela smrti. Ne znam zašto je mene odabrala, zašto uvijek dobivam te poruke, odnekud zapisane i proslijeđene. Je li mi vrijeme da se odmorim od toga, da budem Njen glasnik, još od davne 1985. godine, kad mi je prvi put povjerila taj put i uputila me da idem tim putem?
Kasnije su zaredali bijeli snovi, o tome sam pisala. Bojim li je se? Da, bojim je se, ali i ne, jer mi je poznata, jer ona uvijek nađe način, da proslijedim Njenu poruku.
Moj susret sa Njom je bio u davnim vremenima, prije moje povijesti, u nekoj dalekoj prapovijesti kad me odabrala i u ovoj inkarnaciji, da joj služim kao Njen glasnik smrti, ali pitam se jedno: tko će ljudima javiti vijest kad Ona dođe po mene?
Hoće li Ona odabrati neku drugu dušu, da ide ovim putom kojeg je namijenila meni? Do sad sam ovakvih vijesti prenijela jako puno, što uživo, a što kroz bijele snove.
Je li mi vrijeme, da se odmorim od toga, da budem Njen glasnik ili mi je vrijeme da odmorim u sebi sebe?
Priča je iz moje 19. knjige fantasy priča "PRIČE IZ NOĆNIH TIŠINA"
http://www.digitalne-knjige.com/varga19.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj: 978-953-354-290-4
Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
ELIKSIR BR. 9
Na zahtjev kapetanice ovog kovena https://blog.dnevnik.hr/thewitchteuta da napravim ovaj eliksir sa dužnom pažnjom sam pristupila izradi istog. S ovim eliksirom ulazi se u posebno stanje svijesti:
„Eliksir života - povezuje se sa mitom o Tothu i Hermesu Trismegistu, za koje brojne priče govore da su pili "bijele kapi" (tekuće zlato) čime su postigli besmrtnost. Spomenuti napitak spominje se u jednom od tekstova pronađenih u knjižnici iz Nag Hammadija. Obzirom da je voda vrlo važan izvor našim životima, poznata je i kao eliksir života.“
izvor: internet
Dakle, postupak za eliksir br. 9 ide ovako:
- 1 prstohvat bijelog dana
- 2 prstohvata sunčane zrake
- 1 prstohvat kapi sa suhog lista javora
- 3 prstohvata iskrenog osmijeha
- 4 prstohvata toplog nježnog pogleda
- 2 prstohvata sjaja punog Mjeseca
Sve to promiješati, spremiti u neprozirnu plavu bočicu s izrezbarenim ornamentima u obliku zlatnih zvjezdica i srca, bočica mora biti začepljena čepom ljubavi izrađenom od slučajno nađenog komadića drveta javora otkud je uzet 1 prstohvat kapi suhog lista tog javora.
Pije se 3 puta na dan, u tišini, miru, zatvorenih očiju potopljenih u duhovnost.
Priča je iz moje 19. knjige fantasy priča "PRIČE IZ NOĆNIH TIŠINA"
http://www.digitalne-knjige.com/varga19.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj: 978-953-354-290-4
Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
