SJAJ
"Neki ljudi će vam prići jer ih vaš sjaj privlači. Neki će vas odbaciti zato što je vaš sjaj za njih prejak i to je u redu. Nastavite sjajiti i dalje." - Will Smith
Sjena je rođena, a nije trebala biti rođena. Roditelji su joj bili 18 godina u braku bez djece i tek su je onda dobili. Otac je bio star 53 godine, a mama 36 godina kad je Sjena stigla na ovaj planet. Bila je sjajna, bijela (po riječima njene mame Slavice), bila je mirna, dobro dijete. Kako je odrastala, imala je bujnu maštu i bojala se nekog „čudovišta“ kojeg je nazivala „Vuvu“. Bojala se noću ostati sama, dok su njeni roditelji išli na posao, jer su radili noću.
Jedne noći kad je imala 6 godina u Kutini izašla je iz sobe i lutala gradom, primijetili su je neki ljudi i kako je to bio mali grad, znali su čija je i alarmirali su njene roditelje. Kad su je pitali zašto je izašla, rekla im je:
- Zvao me Vuvu, da izađem pa sam izašla.
Bojala se i velikog kamiona marke „Om“. Kad bi prolazio, tresla se od straha, a ni danas ne zna zašto je to bilo tako. Uvijek je bila samozatajno i ozbiljno dijete. Imala je te velike oči i taj neki sjaj koji se obavijao oko nje, a taj sjaj su vidjeli rijetki ljudi.
U njenim očima je uvijek bila neka ozbiljnost, tuga, samozatajnost. Nije imala puno prijateljica, najbolja prijateljica je bila njena mama i knjige koje je čitala, a kasnije fantasy filmovi.
1975.
Nekako se uvijek osjećala kao gost na ovom planetu, kao da tu ne pripada, kao da je zalutala i – zastala. Zastala je i ostala. Godine 1969. počela je pisati pjesme, napisala je 3 jako ozbiljne pjesme za svoju dob i od tad se nije zaustavila. Njen svijet je bio njen tajni svijet bajki, knjiga, filmova.
1977.
Uvijek je bila distancirana od mnogih ljudi, ali jako pristupačna, vedra, komunikativna... sve je to bilo na površini. U njenoj dubini se odigravao jedan sasvim drugi svijet, njen tajni svijet mašte i snova i kad god bi ušla u taj svijet, sjaj oko nje bi se vidio, kao da joj je koža sjajila, oči su bile drugačije, to više nije bila ona osoba koju su mnogi poznavali. Zauvijek je ostala u svom tajnom svijetu mašte i snova pa iz tog svijeta izlazi u realnost koju mora odživjeti, ali njen život se odvija u sasvim jednom drugom svijetu gdje je sve drugačije.
Sjena je jednom napisala ova sjećanja:
Vrtim sjećanja i kao vrtuljak se okreću i slike polako na ramena slijeću poput ptica koje sam dozvala i drugim ih imenom nazvala.
Jesu li to bila dobra djela, ono što slijedi iz života i što se uvijek čini? Ne znam, nikad se nisam pitala jesam li činila dobro djelo, što imam ja od tog, što ima Bog, što ima tko? Ima samo onaj kojem je to dobro djelo učinjeno.
Dok sam odrastala, tata mi je govorio:
.- Vidiš kako skromno živimo, ja radim, mama ne radi, tebe školujemo. Jednog dana, kad završiš gimnaziju, zaposlit ću te tako da nam možeš pomoći, jer mi od male penzije ne možemo tako vječno živjeti.
Odrastala sam uz tu rečenicu, naravno, želja mi je bila ići na faks i upsala sam ga: Filozofski fakultet, smjer arheologija i engeleski jezik, primljena sam kao redovita studentica, ali tata mi je krajem srpnja 1976. našao posao i počela sam raditi 02.08.1976. Kad sam ga pitala, a što je sa faksom, rekao je:
.- Faks uz rad, školuj se sama, ja nemam novaca da te školujem 4 godine.
... i tako je mala krenula na put života, a sve drugo je povijest.
Živjela sam sa njima do 1984., redovito sam više od pola plaće davala u kuću i od svoje polovice još kupovala ogrjev za zimu, zimnicu i sve ostalo što treba. Život mi je pokazao svoje pravo lice u mojoj 19.-toj godini, ali da tako nije bilo, ne bih sad ovdje sjedila i pisala ovo pismo.
Udala sam se 1984. za drugog supruga (prvi je bio samo prvi dečko i odmah je morao biti suprug=tatin nalog, long story), ali sam i dalje nastavljala financijski pomagati roditelje. 1992. je došlo do tragedije: tata je izgorio u kući, imao je tešku, nasilnu i brzu smrt; mama je otišla za njim u roku 11 mjeseci.
Ostala sam sama, našla sam utjehu u teta Ramoni, maminoj najboljoj prijateljici. Od tada sam se preusmjerila na nju, ona mi je pomagala, ja sam njoj. Postale smo nerazdvojne i sad se pitam: a što sam to dobrog ja učinila, osim što sam jedino financijski pomagala roditelje i teta Ramonu? Ne znam, iskreno moram reći, da mi je to bila dužnost, a ne dobro djelo, ali kako sam od malih nogu odrastala u samotnom okruženju, postala sam samozatajna. Imala sam moj tajni svijet mašte i snova u kojem živim i danas kad se odmaknem od stvarnosti.
U tom svijetu su svi dobri, u tom svijetu je Ljubav najljepša sjajna zvijezda na plavom nebu života. U tom svijetu nema ničega, osim dobrote, Ljubavi, poezije, glazbe, prekrasnih slika, prijatelja, Božje ljubavi, anđela. U tom svijetu živim i pokušavam ga približiti i Davoru. Taj svijet sam pokušavala približiti svim mojim partnerima sa kojima sam bila. Nitko me nije razumio, osim „plave sjene“ i sad Davora, nitko nije razumio što je tako lijepo u tom svijetu, nitko nije pokazao namjeru niti da odmakne vrata za 1 cm i proviri u taj svijet i bar se nalukne unutra i vidi.
Ne, sve je ostalo na mojoj priči kako je lijepo u tom svijetu, a tko će mi vjerovati, kad ni probao nije? Zato se pitam, može li jedan lijepi svijet kojeg dajem od srca, bez ičega da tražim natrag, ostati tako neposjećen? Naravno da može, ovisi tko zove, ovisi tko daje i što daje, to je poanta. ''Plava sjena“ je zavirio u taj svijet, zastao i ostao zatečen. Brzo je iz njega izašao nije bio ni 5 minuta, ali bar je ušao.
A Davor? E, to je ono najvažnije. On je došao iz tog svijeta, on je jednostavno išetao jedne noći 2004. i pokazao se. Nisam ga ispočetka prepoznala, ali srce ga je osjetilo i zaustavilo se baš uz njega. Pitala sam se – je li fatamorgana, je li to – to?
Život je pokazao da je to - to. Jedno drugo smo pokupili u mom svijetu i krenuli dalje. Ima li veće dobrote, nego pozdraviti „životnu skitnicu“ iz mog svijeta i primiti ga u ovaj, realni svijet i ostati uz njega? Naravno, da ima veće dobrote, ali ta je moja dobrota – prema meni samoj, a i prema njemu. Ta nam je dobrota spasila i moj emotivni život i njegov cijeli život, ta dobrota i dalje održava moj svijet živim, pulsirajućim, ta dobrota i dalje zalijeva moj život svojim plavim slapovima kad god me pogleda. Možda je ovo netipično za neka dobra djela, naravno, jer se ne smatram nekom predobrom osobom, sveticom bla bla. Obična sam žena koja ima svoje mane i dobre strane i koja nastoji, ako je svjesna onog što čini, uvijek činiti ovo: ono što ne želiš sebi – ne čini drugome.
Nisam licemjerna, ne pucam se u zvjezdano nebo imaginarne dobrote, ali znam jedno: što god napravim – činim to iz srca, iskreno i dajem onoliko koliko mogu. Ne mogu dati ono što nemam, samo mogu dati ono što imam, pri tome, naravno ne mislim samo na materijalna davanja. Davati nešto, znači davati i nematerijalno, a tu sam majstor! O materijalnom davanju neću puno, jer još moram otplaćivati ta davanja minimalno 7 godina.
Život mi je poklonjen. To je dobra strana Božje ljubavi koja se spustila nad mene i znam, da tu nisam slučajno, znam da sam ovdje s onim razlozima koje je Božja ljubav za mene predvidjela. Zbog toga i živim što više u suglasju sa Bogom, a što manje u suglasju sa trivijalnim ljudskim postulatima koji znaju jako vješto zavoditi. Idem dalje u život, tu avanturu meni darovanu, sa Božjom ljubavi i povjerenjem.
Priča je iz moje 19. knjige fantasy priča "PRIČE IZ NOĆNIH TIŠINA"
http://www.digitalne-knjige.com/varga19.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj: 978-953-354-290-4
Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
