U posljednje vrijeme nekako ide

srijeda, 30.11.2016.

Ali ima još dana kada zadrhtim...

Vrijeme liječi sve. Barem sam tako mislila. A onda si mi se javio s tim pismom. Ma tko još piše pisma, dragi? Pročitala sam ( ne zovi me lutko, ne više ) iako sam razmišljala treba li mi to? Trebaju li mi tvoje isprike i opravdanja, ali odlučila sam ti ( ili možda sebi ) dati šansu.
Znaš što ti jedino vjerujem? Da sam ti bila mirna luka, kako si napisao. Da si sa mnom bio siguran. Ja sam te uvijek primala natrag.

Dragi, možda je vrijeme da i ja tebe iznenadim kao što si ti mene pismom.
Znala sam sve. Sve i prije nego što sam te vidjela. Nisam, ipak, mala glupa poslušna ženica koja pojma nema što joj se zbiva pred nosom. Ne znam kako si mislio da uspješno skrivaš mirise drugih žena po svojoj odjeći, mirise cigareta i alkohola iz tvog daha. Valjda si me poznavao i manje nego što sam mislila.
Sada se ti sigurno pitaš zašto sam se ponižavala i ipak te grlila one rijetke noći koje si spavao kraj mene. Jedan je odgovor jer sam te voljela. Jesam. Volim te i sada, ali se borim protiv toga. Ti si bio idealan, točno onako kako se kaže, moj tip. Znaš i sam da smo na početku živjeli idilu, no ne želim se vraćati u prošlost, barem ne tako davnu.
Drugi je odgovor jer sam se nadala da ću s tobom imati obitelj. Dragi, bila sam trudna. Znaš, jednom si javio da ćeš danas stići prije doma, valjda ti je jedna od ljubavnica otkazala, ja sam, očito slijepa, stvarno bila sretna i tada sam ti planirala reći. Napravila sam ti večeru, posudila tvoj najdraži film, kupila omiljeno vino i u kutijicu spremila test za trudnoću, da sam otvoriš. Sjećaš se kako si doma došao? Mrtav pijan s otiskom ruža na košulji. Pokušao si ga obrisati da se ne vidi trag usnica, ali nisam ipak toliko glupa. Nisam ti mogla ništa reći, a nisam više ni htjela.
Napokon sam shvatila da ti i kad bi bio sretan zbog djeteta nikada ne bi bio dobar otac. Nikada ne bi bio stvarno sretan sa mnom. Tu se u meni prelomilo i otišla sam.

Na kraju samo ti još želim reći da mi je žao što si i ti ostao razočaran, ali sve se vraća.
Ako se pitaš što ti je s djetetom, nema ga. Bila sam jako loše nakon prekida, povukla sam se u sebe i nisam na sebe pazila. Doktori kažu da je spontani bio posljedica sresa.
Možda je tako i bolje jer kako bih djetetu objasnila zašto nema oca, a živ je.
Što ću dalje, za razliku od tebe znam. Upisala sam tečak šminkanja, moje velike ljubavi i planiram otvoriti svoj salon. A tebi, želim ipak svu sreću jer netko od nas mora ostati čovjek na kraju.

Do čitanja!

A ti ni na pamet nisi pala mi.. Pročitaj, lutko!

subota, 19.11.2016.

A dala si mi sve, čak i više nego što sam zaslužio. Ma, sigurno puno više. Nisam takav kakvim si me smatrala godinama, napokon si shvatila lutko i otišla. Otišla si. Neka mi sada.
Koliko si me samo puta čekala noću, nemajući pojma gdje sam zapravo. Bila si ti mirna je sam te lagao da radim i ostajem u uredu do jutra. Istina je da je moj posao stvarno takav, ali lutko, ja sam neradnik. Živim samo za provod i lude noći. Samo, ne s tobom.
Tu sam pogriješio jer si jedina vrijedila, ali hajde ti meni to tada objasni.
Danas sam shvatio. Nisam se probudio kraj tebe, nisi mi spremila doručak i kavu, nisi me pitala kako je bilo na poslu. Nikome nisam morao lagati, ali me nitko nije ni zagrlio. Je li mi bilo lakše ili teže, ne znam. Oboje?
Nisam te volio, nije tajna, ali si mi bila draga. Bila si mirna luka nakon burne noći. Svima nama treba nešto takvo.

Ako još čitaš, digurno se pitaš kako sam shvatio da mi fališ i da si jedina vrijedila? Jednostavno, desilo mi se isto što i tebi. Možda sam se, zaljubio.
Varao sam te s njom, svake noći. Prestala je ona moja tradicija da svaku noć imam drugu i samo sam njoj letio. Na početku je trebala biti prolazna, ali ni sam ne znam kako, nije. Bio sam sretan i zadovoljan, ne mareći za tebe. Ma, ni na pamet mi nisi pala.
A onda? Onda je ona rekla da je njoj dosta, da želi dalje, da mi nismo ni u kakvoj vezi i da se ona ne veže i da je nemirna duha. Da želi probati nove stvari i da se želi iživjeti. Ženska verija mene.
Ostao sam zatečen jer mi se prvi puta ikada javio osjećaj tuge. Mene nitko ne ostavlja, ja sam taj koji da lažan broj telefona i nikada se ne javi. Ja sam taj koji obećava sve, a ne da ništa. Ma, što ti to uopće pričam, znaš to sama. Shvatio sam sada kako je tebi bilo kada si tužna jer ja opet radim, odlučila izaći s curama. Zašto baš u birc gdje ja svake noći ljubim nju? Vidjela si nas i nisi imala druge nego otići. Da si mi oprostila, ja bih samo bio gori prema tebi, vidio bio kako te mogu iskoristiti i nimalo te ne bih poštivao.

Pitaš se i što sada želim i zašto ti ovo pišem. Ne tražim te oprost, ni da mi se vratiš. Samo želim da znaš da ti nisi kriva ništa, da si žena koja vrijedi i koja zaslužuje duplo više od onoga što sama daješ. Lutko, želim da znaš da si posebna i da si shvaćena. Nemoj kriviti sebe. Zvuči kao klišej, ali ja sam kriv.
Što ću dalje, ne znam. Odlučit' ću ujutro, ako ne budem ponovo pijan i u krevetu s drugom. Onda ću, pretpostavljam, zauvijek ostati sam.

Do čitanja!

Neka druga ( bolja ) vremena...

subota, 05.11.2016.

Pozdrav i dobrodošli na moj blog.
Potaknuta nedavnim nemilim slučajem pedofila koji je napao devetogodišnju curicu u mojoj zgradi i mom ulazu u Sesvetama u 20h navečer, razgovoru s mojom i dečkovom mamom, bacila sam se na razmišljanje o tome zašto su se vremena toliko promijenila? Ili samo ljudi?

Od te večeri mamu je još više strah kada se vraćam doma, pa bilo to u 18, 20 ili 22h. Zove me i pita gdje sam i kada/kako mislim doma. Mene to zna živcirati jer nisam više mala i imam osjećaj da me kontrolira, ali je ipak razumijem jer se normalno, brine. Nije ni meni svejedno za mene jer živim u nesigurnom kvartu u Sesvetama koji je poznat po incidentima. Plus, žensko sam i to je ponekad, dovoljno.
Priča mi tako mama da je u doba njezine mladosti bilo sve potpuno drugačije. Ona se znala vraćati iz noćnih provoda bez trunke straha da će je tko napasti. Dešavalo se upravo suprotno, ljudi su znali prilaziti i pitati treba li je odvesti kući, a kada bi prihvatila, ne bi se dogodilo ništa što bi danas bio izgledni scenarij. Pokušaj silovanja, preprodaja organa, šverc ljudima i sl.
Istu stvar, baš jučer mi je pričala i dečkova mama. Put autostopom je bio pod normalno i bez straha. Put noćnim vlakom, autobusom, tramvajem, jednako kao i u podne. Bezopasan. A danas, danas nisi siguran ni usred bijela dana nasred Trga bana Jelačića pred masom ljudi. Trebaš imati oči širom otvorene i biti stalno na oprezu. Kaže mi mama, danas imaš svakakvih luđaka pa se ja pitam, samo danas?
Obje su mi pričale i kako je sam odgoj djece u njihovo vrijeme bio još lakši i bezbrižniji. Njihove mame se nisu toliko bojale, a ni one za nas dok smo još bili mali. Sjećam se dok sam još živjela u starom kvartu i u kući kako sam s klincima iz kvarta znala dugo ostajati vani, znalo je proći i 23h, a nas nije bilo strah ničega. Sad je mene, s 23 godine, pomalo strah ići na bus u 23h.

Zašto su se ljudi toliko promijenili i što nam se zapravo događa? Jesu li se promijenile društvene vrijednosti, je li društvu pao moral? Zašto se ja danas ne bih usudila sama autostopom, a moja mama je to radila? Zašto se ja ne bih usudila zaspati u noćnom tramvaju na putu kući, a ona je? Zašto ja s grčem u želucu ulazim u svoj kvart i idem prema zgradi i zašto se osvrćem oko sebe, a ona je bezbrižno stizala kući?
Je li problem u današnjem pravosuđu ili samo u ljudima i kad smo postali, zvijeri?

Do čitanja!

U Samobor, u Samobor, u Samobor...

utorak, 01.11.2016.

Pozdrav i dobrodošli na moj blog.
Danas ću vam kroz par fotkica (manje priče, više ljepote) prikazati kako je izgledao moj subotnji izlet u divan gradić nadomak Zagreba, Samobor.
Za početak, pogled s vidikovca visokog 14m. Pogled puca prema Zaprešiću i čaroban je, a i zrak je gore predivan. Jedini problem meni bile su štikle jer nisam imala u planu penjanje taj dan, ali za dobar pogled ništa nije teško.

Dečko me pokušao i baciti, pod izlikom naravno, da se samo šali.


Zašto i kako Samobor? Pa, blizu nam je, a i tamo živi zajednička prijateljica koja nas je pozvala u goste, a i bio je i predivan sunčan dan, pogotovo za sjesti u centar na kremšnitu i ja naravno, na kesten pire.

A i jesen u Samoboru,


Bila sam u Samoboru dva puta prije ovoga, jednom s obitelji na fašniku, a u drugom mjesecu ove godine s najboljom frendicom, opet na fašniku i svaki put sam ga doživjela na drugačiji, ali sve ljepši način. Samoborska šetnica je nešto prekrasno, jednostavno mami svojom čistoćom i grada, ali i zraka, riječicom koja prolazi kroz njega i simpatičnim ljudima, ali i ne najmanje bitno, dobrom klopom. Fotke hrane ipak ostaju samo moje.
Veselim se povratku u Samobor u kojeg bih se da se mene pita i preselila. Volim Zagreb, ali meni ipak više paše mir, a to se tamo lako pronalazi. Na kraju, još jednom veliko hvala Ivoni na pozivu i ugodnom razgledavanju.


Neću vas pitati jeste li bili u Samoboru nego samo kako vam je bilo?

Do čitanja!