Jesen u meni (caruje)

nedjelja, 23.10.2016.

Pozdrav i dobrodošli na moj blog!
U jesen smo već davno zakoračili, ali ja vam danas dajem ekskluzivnu priliku da me upoznate, u jesenjem izdanju. Ova pitanja sam vidjela na ovom blogu , učinila su mi se zgodnima, pa ako vas zanimaju odgovori, nastavite čitati.
Prije nego što krenem, želim vas pitati kako vam se sviđa moj novi dizajn bloga u ovom jesenjem ruhu?
Upoznajte L za 3,2,1...


1.Voliš li jesen? Zašto?
-Jako. Volim boje koje se tada javljaju, volim mirise koji su u zraku kada prolazim gradom, volim balonere i čizmice, volim to što nije prevruće, a opet ni prehladno. Jedino ne volim kišu, ali samo ako moram ići van. Ako sam doma, neka pada danima.

2.Omiljeni jesenski miris?
-Ako se radi o parfemima, ne dijelim ih po godišnjim dobima, uvijek uglavnom koristim iste. A ako pričamo o mirisima jeseni, jedna riječ - kesteni.

3.Omiljena jesenska boja?
-Smeđa i bordo crvena, baš kao uvelo i otpalo lišće koje šuška kada prelazim preko njega.

4.Jesenski modni dodaci?
-Nađite većeg fana šalova i marami od mene, plus već spomenuti, baloner.

5.Boja ruža za jesen?
-Smeđi Wet n wild. Apsolutni pobjednik. Dečku nije jer ga se teško skida. Iako i tokom cijele godine više volim tamnije ruževe, ali preko jeseni su mi još draži.

6.Boja laka za nokte?
-Eh, to također ne dijelim po godišnjim dobima nego po tome što taj dan nosim na sebi, ali crveni, smeđi i žuti. Uvijek se trudim imati sređene nokte, po ljeti je to malo teži zadatak zbog morske soli, ali evo ga, jesen!

7.Omiljena hrana?
-Kesteni. Kesteni. Kesteni. I kesten pire. Kesteni.

8.Omiljeni miris svijeće?
-Zadatak br.2. Nađite i većeg fana svijećica od mene. Obožavam sve (osim lavande, jer - bljak), ali mogu izdvojiti klasik, vaniliju. Uvijek mi predvečer gore i ne znam kako bih bez njih. Uskoro moram u nabavu novih, zadnja je pri kraju.

9.Kava ili topla čokolada?
-Ok, da sam znala da postoji ovo pitanje, ne bih išla odgovarati. Kava ujutro, čokolada predvečer, pošteno?

10.Omiljeni čaj?
-Svi voćni su mi predivni, ali primjetila sam kako u jesen pijem trešnju, šipak ili brusnicu.

Nadam se da vam se post svidio, malo je drugačijeg, leksikonskog tipa, ali meni je baš sladak. Ako vi imate neko pitanje (neka bude jesensko) pitajte u komentaru. Volite li vi jesen? Zašto?

Do čitanja!

Da se bar možeš probuditi...

nedjelja, 16.10.2016.

Pozdrav i dobrodošli na moj blog.
Znate li koji je danas datum? 16.10. Znate li što taj datum predstavlja meni? Zašto je tužan?
Jer mi fališ, Toše.

16.10.2007. u 06:20 h kod Nove Gradiške, vraćajući se iz Skoplja prema Zagrebu na snimanje spota, u prometnoj nesreći zbog neprilagođene brzine i umora, poginuo je Toše Proeski.

Ja sam bila mala, u osmom razredu. Slušala sam ga već tada, ''Veži me za sebe'' bio je hit, a on idol. Čovjek koji je očarao ne samo glasom slavuja, nego i dobrotom. Čovjek kojem na licu piše dobrota i ljubav, čovjek koji je sve davao za druge, posebno za djecu. UNICEF-ov ambasador dobre volje i sponzor mnogobrojnih udruga. Čovjek koji je od svog prvog zarađenog novca kupio prijatelju odijelo za maturalnu večeru, a jedva je za svoje imao.

Sjećam se tog dana kao jučer. Ustala sam i prije škole upalila TV. Htjela sam si vidjeti kada mi počinje serija i upalila sam teletekst. Veliki naslov, ''Poginuo Toše Proeski''. Molim?! Ne. Ne!

Bez patetike, suze su krenule.
Otvorila sam stranicu i jedva pročitala do kraja. Tada su već bile i redovne vijesti u kojima sam imala priliku vidjeti smrskani auto i tragove krvi.
Tuga. Ništa drugo nije moglo opisati moje stanje. Mojima nije bilo jasno zašto toliko, ali ja sam u njemu već tada tražila idola. Otišla sam u školu sva nikakva, doslovno uplakana. Neki koji su ga slušali bili su u istom stanju, drugi su pak pitali, 'ko je Toše?
Tada je krenula masovna histerija za njim. Tada su ga odjednom svi počeli slušati i plakati za njim, tada je bio ''otkriven.'' Mi koji smo ga voljeli i prije, pali smo u sjenu i poistovjećivalo nas se s masom. Nije mi to bilo važno, ja znam kako je bilo i zašto me to toliko boljelo. Voljela sam Tošu više zbog osobnosti nego glasa jer sam bila premala da se razumijem u glazbu. Voljela sam ga vidjeti na TV-u i novinama. Imala sam čak i malu bilježnicu u kojoj sam ljepila njegove izrezane fotke.

Samo 26 godina. Pa tek si krenuo, tek si se proslavio, tek ti je karijera i privatni život stao na noge. Čime si zaslužio ovakav odlazak? Često razmišljam što si nam još sve mogao dati. Koliko još balada, koliko još osmijeha, koliko još si mogao pomoći...

Danas, nakon 9 dugih godina, ne prođe dan da ga ne čujem. Bilo jednu pjesmu, bilo deset. Ne mogu bez tog glasa. Nekada samo poslušam, nekada se uhvatim sa suznim očima, nekada razmišljam što bi bilo kad' bi bilo. Često pomislim, da se bar možeš probuditi . Nema te na zemlji, dragi Toše, ali ima u srcima. Žao mi je što neću čuti tvoj novi hit, ali stari mi nikada neće dosaditi. Eh, da, budi siguran, moja djeca će znati za tebe, znati će kakav je anđeo uveseljavao ljude, znat će zašto je mama malo tužna 16.10.
Vjerujem da Toše ne bi volio da tugujemo nego da uživamo u njegovom radu i da volimo i pomažemo jedni drugima. Toliko toga bih još mogla napisati o tebi, toliko toga znam, ali najvažnije je napisano. Bio si veliki pjevač i još veći čovjek. Hvala ti na tome.



Kad te on nije htio...

subota, 08.10.2016.

...samo ja sam te smio.

Sjedni prijatelju, da ti ispričam nešto. Da vidiš kakva sam budala bio.

Godinama sam je htio, samo za sebe. Godinama sam bio uz nju. Gledao je iz dana u dan, kako se smije, plače, radi, spava. Godinama sam, prijatelju, bio njen, a ona nije bila moja. Barem ne samo moja.
Bili su zajedno od srednje škole. Tada si je našla tog mangupa poderanih hlača, probušenih ušiju i duge kose. Svi smo mislili da će to kratko trajati, ona je bila mirna, a on, divlji i nestabilan. Na prvi pogled. Eh, kako izgled vara.
Oboje su bili nemirnog duha.
On je svoj mir tražio u glazbi, bend mu je godinama postajao sve važniji. Pitaš se kako je ona to podnosila? Sa mnom prijatelju, sa mnom. Jedne večeri mi je uplakana banula u stan, vrištala kako s njim više ne može, kako se samo bavi glazbom, notama, stihovima, nju ne primjećuje. Bacila mi se oko vrata i proveli smo tu, s moje strane, dugo očekivanu noć.
Jutro nam se osmijehnulo, veselo sam nam skuhao kavu, napravio doručak. Osjećao sam se ispunjeno, žena koju volim leži u mom krevetu i želi - mene. Već sam nam, prijatelju, isplanirao dan, mjesec. Bližu budućnost. Osjetio sam zadovoljstvo pri pomisli da će ga ostaviti, da je napokon shvatila da voli mene.
Doručkovali smo, popili kavu, a onda je otišla. K njemu. Dobro, živjeli su skupa, gdje je drugdje mogla. Zvao sam je drugi dan s prijedlogom da izađemo van, ali ona nije mogla. On je imao svirku i htjela je biti tamo. I tako dan za danom, tjedan za tjednom. On se popravio. Putovanja, druženja, obiteljska okupljanja, plesne večeri, sve s njim.
Dok jedne noći opet nije zvonio mobitel. Hitno me trebala da dođem k njoj. Otputovao je u inozemstvo, saznao je u zadnji čas da se oslobodilo mjesto na koncertu i njegov bend je predgrupa. To se ne popušta. Nju nije mogao voditi sa sobom, ograničen je broj mjesta u avionu. To ju je slomilo. Nije mu vjerovala. Ja sam bio taj koji ju je tješio, čak sam ga i pravdao pred njom. Samo da sam blizu i da ne pomisli kako ih želim rastaviti.
Vratio se on, a vratila se i ona k njemu. Nakon što pet dana nije izlazila iz mog stana. Za posao je bilo lako, kolumne je pisala u pokretu.
Zašto ih je taj put još jače razdvojio, ne znam, znam samo da sam svakih par dana bio s njom, u krevetu mi je šaptala kako joj je bolje sa mnom, čak mi je prijatelju, rekla da me voli. Prolazili su mjeseci, svaki put kada bi je on ružno pogledao, odbio, bio bezobrazan, otišao van, ja sam zauzimao to njegovo, počasno mjesto. Dok je, prijatelju, nije zaprosio.
Od uzbuđenja, pristala je. A od uzbuđenja sam i ja, kada mi je nakon mjesec dana braka ponovo došla na vrata, odbio.

Bio sam budala. Možda sam i ostao jer srce zatreperi kada pomislim na nju.
Gdje je? Ne znam. Stvarno. Ne želim znati.
Kako je? Nadam se dobro. Jer ako ja ne mogu, da barem ona može.
A ti, kako je kod tebe?

Do čitanja!

Ljudi od trenutka

četvrtak, 06.10.2016.

Pozdrav i dobrodošli na moj blog.
Preći ću odmah na stvar, odnosno pitanje, da vidim kakvih nas ima više, jeste li ljudi od trenutka ili vam sve mora biti isplanirano?

Kod mene je sve ovisi baš, od trenutka. Nekada nemam uopće plan što ću i kako ću i samo se nađem u gradu i netko predloži nešto i idemo, može! No, napominjem, radi se o sitnicama.
U drugu ruku, ima tako trenutaka kada ja moram imati isplaniran dan. Od tada i tada sam na faksu, nakon toga imam kavu, pa ručak, učim i idem doma. Ako mi netko uleti usred dana s pozivom negdje, uglavnom odbijem, jer, nisam te planirala.
Zašto malo ovako, malo onako? Ne znam, tako mi se dogode dani, trenuci, a možda je i do osoba koje me zovu.

Oduvijek se, zapravo divim, osobama koje u trenutku naprave nešto, ali ne mali neplanirani odlazak u grad nego nešto veće.
Znam curu koja je na kavi s bratom pričala kako bi bilo fora da odu u Beč. Par sati kasnije, šalju mi selfie iz Beča. Pitam je, pa kaj mi nisi rekla da ideš, slijedi odgovor, nisam ni ja znala. Da meni to netko tako random predloži rekla bih može, ajmo isplanirati put. Do najsitnijeg detalja, poput onog oćemo sami nosit kavu u termosici i ić kasnije u zračnu luku ili ćemo ranije pa kavu popiti tamo. Damn girl, odakle ti hrabrosti? Da ne govorim o još većim stvarima od putovanja, recimo braku. Ne znam za to primjer, ali sigurna sam da postoji.
Varam li se ako mislim da se ti ljudi više zabavljaju, da su slobodniji i nisu opterećeni vremenom? Ili su to možda ljudi koji ni nemaju pametnijeg posla? Je li nama kojima je sve po rasporedu dosadno?

Na kraju isplaniranog dana ipak legnem u krevet, zadovoljna jer sam obavila sve što sam morala i jer sam u tome uživala. Možda bih bila sretnija kad bih živjela neplanirano iako više mislim da bih bila izgubljena. Pa ja prije spavanja moram znati kada se ustajem i što imam u planu prijepodne. Ne mogu zaspati ne znajući što ću sutra raditi. Tako funkcioniram oduvijek i mislim da se to ne može promijeniti. Do sada sam dobro tako funkcionirala pa mislim i dalje, potajno se ponekad nadajući da ću barem jednom i ja napraviti nešto ludo, nešto - neplanirano.

Do čitanja!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.