Kad te on nije htio...

...samo ja sam te smio.

Sjedni prijatelju, da ti ispričam nešto. Da vidiš kakva sam budala bio.

Godinama sam je htio, samo za sebe. Godinama sam bio uz nju. Gledao je iz dana u dan, kako se smije, plače, radi, spava. Godinama sam, prijatelju, bio njen, a ona nije bila moja. Barem ne samo moja.
Bili su zajedno od srednje škole. Tada si je našla tog mangupa poderanih hlača, probušenih ušiju i duge kose. Svi smo mislili da će to kratko trajati, ona je bila mirna, a on, divlji i nestabilan. Na prvi pogled. Eh, kako izgled vara.
Oboje su bili nemirnog duha.
On je svoj mir tražio u glazbi, bend mu je godinama postajao sve važniji. Pitaš se kako je ona to podnosila? Sa mnom prijatelju, sa mnom. Jedne večeri mi je uplakana banula u stan, vrištala kako s njim više ne može, kako se samo bavi glazbom, notama, stihovima, nju ne primjećuje. Bacila mi se oko vrata i proveli smo tu, s moje strane, dugo očekivanu noć.
Jutro nam se osmijehnulo, veselo sam nam skuhao kavu, napravio doručak. Osjećao sam se ispunjeno, žena koju volim leži u mom krevetu i želi - mene. Već sam nam, prijatelju, isplanirao dan, mjesec. Bližu budućnost. Osjetio sam zadovoljstvo pri pomisli da će ga ostaviti, da je napokon shvatila da voli mene.
Doručkovali smo, popili kavu, a onda je otišla. K njemu. Dobro, živjeli su skupa, gdje je drugdje mogla. Zvao sam je drugi dan s prijedlogom da izađemo van, ali ona nije mogla. On je imao svirku i htjela je biti tamo. I tako dan za danom, tjedan za tjednom. On se popravio. Putovanja, druženja, obiteljska okupljanja, plesne večeri, sve s njim.
Dok jedne noći opet nije zvonio mobitel. Hitno me trebala da dođem k njoj. Otputovao je u inozemstvo, saznao je u zadnji čas da se oslobodilo mjesto na koncertu i njegov bend je predgrupa. To se ne popušta. Nju nije mogao voditi sa sobom, ograničen je broj mjesta u avionu. To ju je slomilo. Nije mu vjerovala. Ja sam bio taj koji ju je tješio, čak sam ga i pravdao pred njom. Samo da sam blizu i da ne pomisli kako ih želim rastaviti.
Vratio se on, a vratila se i ona k njemu. Nakon što pet dana nije izlazila iz mog stana. Za posao je bilo lako, kolumne je pisala u pokretu.
Zašto ih je taj put još jače razdvojio, ne znam, znam samo da sam svakih par dana bio s njom, u krevetu mi je šaptala kako joj je bolje sa mnom, čak mi je prijatelju, rekla da me voli. Prolazili su mjeseci, svaki put kada bi je on ružno pogledao, odbio, bio bezobrazan, otišao van, ja sam zauzimao to njegovo, počasno mjesto. Dok je, prijatelju, nije zaprosio.
Od uzbuđenja, pristala je. A od uzbuđenja sam i ja, kada mi je nakon mjesec dana braka ponovo došla na vrata, odbio.

Bio sam budala. Možda sam i ostao jer srce zatreperi kada pomislim na nju.
Gdje je? Ne znam. Stvarno. Ne želim znati.
Kako je? Nadam se dobro. Jer ako ja ne mogu, da barem ona može.
A ti, kako je kod tebe?

Do čitanja!