la vida termina

Jordaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaan

Otvorih e-mail sa adresom sa koje vec sedmica cekam odgovor. Drhtavih ruku vukla sam stranicu dolje i pocela citati:

"Dear Marina, we are glad to inform you..."

I odmah sam znala. Primljena sam. Idem u Jordan.

Deset dana na Bliskom Istoku. Sve placeno. Primaju samo devet ljudi iz Evropske Unije. To ce biti kongres za mlade novinare da se sretnu sa kolegama is Sirije, Egipta, Palestine, Jordana itd. Koji dozivljaj, koji kontakti, neki novi svjet koji sam samo vidjela na televiziji.

Divno je ovo jer ponovo osjecam kako je sve u zivotu povezano. Da nisam otisla studirati u Holandiji i Danskoj, ne bih nikada upoznala Stephanie koja me je informisala o ovoj mogucnosti, nit vjerjuem da bi me primili bez te skole. Sad mogu samo sanjati koje ce mi nove mogucnosti ovo donjeti.

I sta jos doprinosi ovom osjecaju smisla i neke sudbine je da bas danas, kad sam voluntirala u mom butiku, udje jedna zena i pravo na sapune iz Jordana pa me pita: Da li ovo prave bas u Jordanu, ja sam tamo bila.

Normalno, odmah sam je obasula pitanjima. Ja sretna sto mogu nesto saznati o ovoj meni skoro nepoznatoj zemlji, ona jer moze da djeli svoja iskustva. Oprostile smo se kao drugarice.

Uglavnom bio je jedan divan dan. Zavrsio je sa par sati na salsa festi. Izmedju ostalog plesala sam sa jednim tipom sto je zajedno sa Al Gorom dobio nobelovu nagradu. Christian Azar. I skroz sam ga sarmirala.

Malo sa sretno zaljubljena u sebe danas. Garant sam jako naporna svima drugima.

Zbrkano

Napokon sam narucila karte za Spaniju. Ovaj put za mene i njega. A bilo je tako tesko. Prvo se nisam mogla odluciti da li zelim stvarno Madrid. Onda sam i njega napravila nesigurnim. Sav entuziazam sam izvukla iz dozivljaja.
Onda smo na kraju odlucili kupiti karte ali glupi Ryanair samo je dodavao nove troskove pa smo pozivcali i odustali. Nisam htjela da tako nervozni narucujemo. U medjuvremenu sam se premisljala ako ja stvarno to zelim. Jer Spanija je dotada bila samo moja. Mjesto gdje se preporodim, budem neka druga ja i bojala sam se da ce mi je on promijeniti. Mene promijeniti. Da cu izgubiti nesto time sto to podjelim sa njim.
Ali jutros mi je bilo dosta svega i dok je on spavao narucila sam napokon karte. I samo neki osjecaj olaksanja me je oblio. U redu je.
I sad mi je neka cudna paralela pala na pamet. Oduvjek imam strah od braka i djece. Iako to zelim jedan dan uvjek mi je ta slika negdje u dalekoj buducnosti. U stvari, strah je isti kao i ovaj pred put: bojim se izabrati jedan put jer to znaci da sam odustala od svih drugih. Isto bojim se izgubiti sebe. Toliko sam navikla da zivim u mnostvu mogucnosti da mi se svaki izbor cini kao neko suzavanje zivota. Isto sam navikla da zivim kao individualista, da brinem i ugadjam samo sebi. Skroz sam za licnu slobodu, ali mislim da sam pretjerala. I nesto se u meni prelama. Ali u jednu ruku osjecam da izdajem sebe, da se zadovoljavam.
U zadnje vrjeme me je zivot spustio na zemlju. Shvatam sve vise i vise da nece sve biti kao po loju. Gutam svoj ponos i pokusavam da se ne poredim sa vise uspjesnim ljudima nego sto sam ja sada. I pokusavam da zanemarim taj mali pisteci glasic iz utrobe sto me pita: sta ako nikada ne dodje tvoje vrjeme? Sta ako je ovo sve?
Umjesto toga rusim svom snagom sve zidove ponosa oko sebe, pokusavam da se vratim onoj veseloj djevojci sto u svemu nalazi smisao i radost. Jos tragam. U svim tako zvanim neuspjesima ja nalazim novu sigurnost u sebe. Novu snagu. Bila sam puno nesigurnija onda kad sam radila na GP ljetos, posao snova a ja nesretna. Sad sam neko drugi. Neko sa oziljcima razocarenja, sumnje u sebe, neko ko je bio na dnu i sada pliva ka povrsini. Vise to nije samo nesto sto izgovaram da bi se ohrabrila ali ne osjecam. Sad to jesam ja.
Kad se sjetim straha pred jesen. A onda je dosao Metro. Par dana mjesecno, pa sedmicu i sad zadnji mjesec radila sam puno radno vrjeme, cak sam bila i dnevni sef par dana. Toliko sam se osamostalila, naucila. Komadic po komadic zubima sam kidala ovo novo znanje, zvakala, dok mi nije uslo u srz. Sad znam neke stvari sto mi niko ne moze oduzeti.
Pocela sam raditi u prodavnici za ljudska prava, kao volunter, i naucila se da ljudi u stvari zele dobro. Razvijala sam se sa mojim prijateljima ovde, udaljivala, priblizavala. Isla sam iz jedne u drugu krajnost sebe. Sve te lude feste na kojima sam u jednom trenu posmatrac u drugom dogadjaj. Juce sam napokon ponovo otisla na salsu. I moje tjelo se sjetilo te srece. Pricala sam spanski. Sva moja ja su odjednom bila sinhronizovana. Mislim da je to sreca.
Moram da nastavim da biram licna ogranicenja. Jer bez njih, ja sam bez oblika i boje.

Rekla sam: zivot ide dalje. Ali ne mozes povuci samo liniju bez da odbolujes. Osjecam se sama. Svi moji prijatelji, oni pravi, do bola iskreni, su daleko. Prije skoro dvije godine prekinulo se jedno dugo prijateljstvo. Bila sam previse bjesna da ga zalim, osjecala sam se iskoristena i iznevjerena pa onda odbacena. I mozda mi ni ego nije dozvolio takvo ponizenje, da zalim nju. A sad sam pred novim ponizenjem: da priznam sebi da mi fali.
Osjecam je tako blizu sada. Osjecam da misli na mene. Pretpostavljam (nadam se) da je sama. Pretpostavljam (nadam se) da joj nedostajem. Dok sam bila u Holandiji i Danskoj, nisam ni razmiljala o njoj. Ali sad u svakodnevnici osjetim da sam ovoj tuzi ostala duzna nesto suza.
Znam tacno gdje je izlaz iz ove sobe. Vidim vrata. Ali ostajem ovde.
Sve ovo vrjeme sam mislila o svim njenim losim stranama. I o mojim. Ipak je bilo tu nesto jos. Nesto neoprostivo u njenim postupcima. Ta nekontrolisanost emocija koje su je pravile manipulativnom. Sve za paznju.
Ipak dopustam da me oblije nostalgija. Ipak joj dovoljno oprastam da mogu da zalim neke trenutke. Neke razgovore i setnje. Nosim je sa sobom u najsitnijim djelovima moje svakodnevnice. Moj nacin sminkanja. Moje definicije dobra i zla. Moja prva ljubav kraj jezera. Nacin na koji se izrazavam.
Opet sam zaglavila izmedju mrznje i ljubavi. Jer ne znam nista izmedju, ponajmanje ravnodusnost.
Dok smo se druzili govorili su mi da smo previse privrzene. A sad mi nijedno prijateljstvo nije dovoljno u srz.

Tako si ljepa drugarice moja. Ne mjenjaj se ni zbog njega ni zbog glupih ideala. Voljela bih da znas da bas tvoji odstupi od savrsenstva te cine savrsenom. Ne igraj se sa tim sto te cini posebnom jer mozda to izgubis zauvjek. To sto pljeni paznju. Ta opustenost i sigurnost u samu sebe. Nisi ti kao ove sve glupace oko nas, tebe kad covjek vidi mora da zastane jer si nesto nevidjeno, egzoticno, prkosno. Ne prodaj se za nesto povrsno. Znaj to je sve iluzija. A ti si prava. Preljepa si takva kakva jesi prijo. Nemoj izdati sebe. Znam te, neces to sebi oprostiti.