la vida termina

Lezim na krevetu, moja koza sjaji se
fake tan
ja gola na bjelim plahtama
ti si otisao da se operes
cujem vodu i zamisljam kako tece po tvom tjelu
plahte mirise na znoj,
ti se peres a ja bih ostala ovako satima
u mirisima zguzvanog zraka
sa upaljenim lampama
i odjecom rasutom po podu

Ti:
"Ej ajde obuci se
prehladices se"
Ja kao ljuto:
"Ti meni samo skini se obuci se!
Aj lezi malo"
Ti:
"Uspavacu se, moram ici"

Kreces
Neugodno ti je
Poljubis me njezno
brzo
Ja se povlacim
Pokrijem se plahtom

Ti:
"Sta je sad bilo?"
Kako uvjek znas da je nesto bilo
Pitam te o strasti, da li je osjecas:
"Sto si tako suzdrzan?"
I mrzim moj glas, moje rjeci

Ti me uzimas u narucje
gledas me kao sto se gleda malo djete
i osjecam se kao kad sam pitala tatu da li ima slonova
i vukova ispod mog kreveta
tako brzo sam presla iz vatrene ljubavnice
u nesigurnu djevojcicu

mozda ti zato i jesam interesantna

"Pa budalo"
pocnes ti
i gledas me sa osmjehom na usnama
"pa ti si mene naucila strast"

Ja se smijuljim puna sebe
Ti me ljubis snazno
dok ja naginjem glavu nazad
hranis mi ego pa ga gazis

mozda si zato ti meni tako interesantan

Jos jedan od onih dana kad sam se borila sa samom sobom. Posao mi ubija inspiraciju za licnim rjecima, mislima, idejama. Previse sam u stvarnosti. Glupo da mogu ceznuti za tuznim trenutcima neuspjeha kad sam tu, na ovom kratkom valu moci. Neko bi rekao da nikad nisam sretna. Ali jesam, bas ovo kretanje od jedne do druge krajnosti je za mene zivot.

Volim te izgubljene snove. Taj idealizam. Mozda je to jedna prazna i velika laz ali kako ne voljeti ljude vodjene samo zeljom za dobrobit svjeta. Pa mozda je neuspjeh bilo to sve, mozda smo isuvise razliciti, isuvise opsjednuti materializmom, nasim plazmaekranima i autima, nasom udobnoscu. Ali sto onda nismo sretni? Rutine svakodnevnice nas cine pasivnim, tu smo da primamo informaciju upakiranu kako nam odgovara, da nas zabavljaju, da zivimo po receptima. Da nas goni kao zivotinje zavist. Jer zelimo imati auto sto komsija ima, posao sto stari prijatelj iz razreda ima, love. I ni sami ne primjetimo koliko smo manipulisani da konzumiramo, da kupujemo sve novije i bolje masine. Jer to se zove razvoj. Kobajage, to se zove zaradjivanje para na budalama. Od silne borbe da ispunimo izmisljene ideale srece zasljepili smo. Mozda je to razvoj u tehnickom smislu rjeci, ali ako se razvijaju samo stvari na kojima neki guzonja moze zaraditi, kakvi su nam to ideali? Sto se ne ulozi sva ta inteligencija i kreativnost u razvijanje medicine protiv aids? Jer vecina aids bolesnih su u Africi, i na njima se nece moci zaraditi. Jer nama na zapadu, i u cjeloj Evropi, je vaznije da se mozemo zavaliti pred nas televizor sa savrsenom slikom poslije 8 sati na poslu, koji nas vise zamara nego ispunjava, i zaboraviti na drugu stranu svjeta. I zato mi je ovaj zivot tako fake, tako plastican i prazan. Jer u njemu nema nista moje i stvarno. Sve mi je nametnuto. I dok se krvnicki borim da izvucem neke moje izvorne potrebe, da saperem sa njih slojeve i slojeve tudjih ideala nametnutim sa televizora i kompjutera i reklama i sistema, gledam kako me svi gledaju cudno. Jer biti idealista je biti nerealan. I umislili smo da je to gubljenje vremena. Zaboravili smo da smo na ovoj planeti svi zajedno. I da nam je ljudskost jedini pravi izvor srece. I zato sam radije promaseni idealista nego uspjesna u svjetu pogresnih ideala.

Osjecam se kao djete. Interesantno kako se neko moze pretvoriti od heroja u obicnog gada. Mozda imam previsoka ocekivanja na ljude, Na sebe. Bila sam vani sa poslom. Nas desetoro u restauranu. Tu je bio i sef, covjek od nekih 35-ak godina, simpatija svih nas mladjih novinarki. Inteligentan, uzasno intuitivan, zabavan i izgleda dobro. Vec godinu dana sam mu se divila, i ucila od njega. Normalno, neke male fantazijice sam gajila, i za to se krivim. Uvjek, svjesno ili nesvjesno, pokusam da zainteresujem muskarce, da me vide kao zenu ne samo kao suradnicu. Valjda mi to daje neki osjecaj moci kad se osjecam slaba ili nesigurna. U zadnjih sedmicu dana na poslu sve je bilo cudno sa njim. Nije mi se obracao. I ja, eto kako sam ga idealizirala, mislila sam da sam ja nesto zgrjesila. Na veceri izbjegavao je da prica sa mnom. Zabolilo mi je prvo ali onda sam se odlucila da ga spustim na zemlju i nekako mi je postao nevazan i on i njegovo misljenje. Ali kako se on sve vise napijao sve vise je trazio moj pogled. Rekao je pred sokiranim kolegama, kojima je kao bog, da sam ljepa. Valjda mi je zagolicalo ego. Isli smo dalje u klub. Nastavili piti. Onda osjetim kako u plesu njegove ruke sve cesce dodirnu moj struk. Sve vise mi prilazi. Jos uvjek mi nije toliko smetalo. Pricao mi je o nostalgiji: Spasi me od nostalgije. Rekla sam mu da je nostalgija vise kao skloniste, kad ti se ne da da se suocis sa sadasnjicom. I da ne valja zaglaviti. Sve ovo mozda ne bi bilo toliko lose da on nema zenu i djecu. Sa svakim trenom mi se cinilo da mi postaje sve jadniji i jadniji. I kao da sam htjela da vidim dokle ce to odvesti ili da mu dam sansu da se izvuce, ja umjesto da pobjegnem odatle pristadoh na setnju kroz grad do tramvajske stanice. Pricali smo, hvalio me je kao novinarku, pricao kako je on htio da mi se da posao, kako ja imam pravu onu motivaciju, da smo slicni. I tako dalje. Sve one tipicne price, a ja nasjela ko prava. Napuhala se puna sebe. Naivno mu uzvracala komplimente. Sjedili smo na nekoj klupi. On mi uzeo ruku. Dozvolila sam mu da je drzi. Pijanstvo ili neki glupi strah da ga ne uvrjedim. Jer tad sam vec znala da ne bih mogla nista sa njim. Onda sam izvukla ruku a on je stavio svoju na moje koljeno. Trebala sam tad reagovati. Mogla sam misliti da ce nesto pogresno protumaiciti, ko ne bi. Samo sto to meni nije velika stvar... Onda smo otisli na tramvajsku i onda je rekao: Zelim da te poljubim. I tad mi je nekako umro. Sve te moralne price, sve je to teorija. U praksi je govno ko mnogi muskarci. Hocu reci "svi" ali znam da nije politcki korektno. Mozda je zbunjen, sta ja znam. I onda sve sto mi je rekao odjednom je izgubilo vrjednost. I pitam se sto ja pravim toliko veliku stvar od toga. Nije se nista desilo, rekla sam mu ne. Mozda jesam djetinjasta. Ali samo zamisljam kako ce to sve biti kad se vidimo ponovo. Bit ce ga sramota, a i mene zbog njega. Hvala bogu necemo radti zajedno. Mislim da jesam naivna. Moram da se naucim jednom za sva vremena da nema savrsenih ljudi, da su svi i dobri i losi. Moram da mu oprostim. i sebi.