Osjecam se kao djete. Interesantno kako se neko moze pretvoriti od heroja u obicnog gada. Mozda imam previsoka ocekivanja na ljude, Na sebe. Bila sam vani sa poslom. Nas desetoro u restauranu. Tu je bio i sef, covjek od nekih 35-ak godina, simpatija svih nas mladjih novinarki. Inteligentan, uzasno intuitivan, zabavan i izgleda dobro. Vec godinu dana sam mu se divila, i ucila od njega. Normalno, neke male fantazijice sam gajila, i za to se krivim. Uvjek, svjesno ili nesvjesno, pokusam da zainteresujem muskarce, da me vide kao zenu ne samo kao suradnicu. Valjda mi to daje neki osjecaj moci kad se osjecam slaba ili nesigurna. U zadnjih sedmicu dana na poslu sve je bilo cudno sa njim. Nije mi se obracao. I ja, eto kako sam ga idealizirala, mislila sam da sam ja nesto zgrjesila. Na veceri izbjegavao je da prica sa mnom. Zabolilo mi je prvo ali onda sam se odlucila da ga spustim na zemlju i nekako mi je postao nevazan i on i njegovo misljenje. Ali kako se on sve vise napijao sve vise je trazio moj pogled. Rekao je pred sokiranim kolegama, kojima je kao bog, da sam ljepa. Valjda mi je zagolicalo ego. Isli smo dalje u klub. Nastavili piti. Onda osjetim kako u plesu njegove ruke sve cesce dodirnu moj struk. Sve vise mi prilazi. Jos uvjek mi nije toliko smetalo. Pricao mi je o nostalgiji: Spasi me od nostalgije. Rekla sam mu da je nostalgija vise kao skloniste, kad ti se ne da da se suocis sa sadasnjicom. I da ne valja zaglaviti. Sve ovo mozda ne bi bilo toliko lose da on nema zenu i djecu. Sa svakim trenom mi se cinilo da mi postaje sve jadniji i jadniji. I kao da sam htjela da vidim dokle ce to odvesti ili da mu dam sansu da se izvuce, ja umjesto da pobjegnem odatle pristadoh na setnju kroz grad do tramvajske stanice. Pricali smo, hvalio me je kao novinarku, pricao kako je on htio da mi se da posao, kako ja imam pravu onu motivaciju, da smo slicni. I tako dalje. Sve one tipicne price, a ja nasjela ko prava. Napuhala se puna sebe. Naivno mu uzvracala komplimente. Sjedili smo na nekoj klupi. On mi uzeo ruku. Dozvolila sam mu da je drzi. Pijanstvo ili neki glupi strah da ga ne uvrjedim. Jer tad sam vec znala da ne bih mogla nista sa njim. Onda sam izvukla ruku a on je stavio svoju na moje koljeno. Trebala sam tad reagovati. Mogla sam misliti da ce nesto pogresno protumaiciti, ko ne bi. Samo sto to meni nije velika stvar... Onda smo otisli na tramvajsku i onda je rekao: Zelim da te poljubim. I tad mi je nekako umro. Sve te moralne price, sve je to teorija. U praksi je govno ko mnogi muskarci. Hocu reci "svi" ali znam da nije politcki korektno. Mozda je zbunjen, sta ja znam. I onda sve sto mi je rekao odjednom je izgubilo vrjednost. I pitam se sto ja pravim toliko veliku stvar od toga. Nije se nista desilo, rekla sam mu ne. Mozda jesam djetinjasta. Ali samo zamisljam kako ce to sve biti kad se vidimo ponovo. Bit ce ga sramota, a i mene zbog njega. Hvala bogu necemo radti zajedno. Mislim da jesam naivna. Moram da se naucim jednom za sva vremena da nema savrsenih ljudi, da su svi i dobri i losi. Moram da mu oprostim. i sebi.
Post je objavljen 16.03.2008. u 02:14 sati.