la vida termina

Volim te izgubljene snove. Taj idealizam. Mozda je to jedna prazna i velika laz ali kako ne voljeti ljude vodjene samo zeljom za dobrobit svjeta. Pa mozda je neuspjeh bilo to sve, mozda smo isuvise razliciti, isuvise opsjednuti materializmom, nasim plazmaekranima i autima, nasom udobnoscu. Ali sto onda nismo sretni? Rutine svakodnevnice nas cine pasivnim, tu smo da primamo informaciju upakiranu kako nam odgovara, da nas zabavljaju, da zivimo po receptima. Da nas goni kao zivotinje zavist. Jer zelimo imati auto sto komsija ima, posao sto stari prijatelj iz razreda ima, love. I ni sami ne primjetimo koliko smo manipulisani da konzumiramo, da kupujemo sve novije i bolje masine. Jer to se zove razvoj. Kobajage, to se zove zaradjivanje para na budalama. Od silne borbe da ispunimo izmisljene ideale srece zasljepili smo. Mozda je to razvoj u tehnickom smislu rjeci, ali ako se razvijaju samo stvari na kojima neki guzonja moze zaraditi, kakvi su nam to ideali? Sto se ne ulozi sva ta inteligencija i kreativnost u razvijanje medicine protiv aids? Jer vecina aids bolesnih su u Africi, i na njima se nece moci zaraditi. Jer nama na zapadu, i u cjeloj Evropi, je vaznije da se mozemo zavaliti pred nas televizor sa savrsenom slikom poslije 8 sati na poslu, koji nas vise zamara nego ispunjava, i zaboraviti na drugu stranu svjeta. I zato mi je ovaj zivot tako fake, tako plastican i prazan. Jer u njemu nema nista moje i stvarno. Sve mi je nametnuto. I dok se krvnicki borim da izvucem neke moje izvorne potrebe, da saperem sa njih slojeve i slojeve tudjih ideala nametnutim sa televizora i kompjutera i reklama i sistema, gledam kako me svi gledaju cudno. Jer biti idealista je biti nerealan. I umislili smo da je to gubljenje vremena. Zaboravili smo da smo na ovoj planeti svi zajedno. I da nam je ljudskost jedini pravi izvor srece. I zato sam radije promaseni idealista nego uspjesna u svjetu pogresnih ideala.