Napokon sam narucila karte za Spaniju. Ovaj put za mene i njega. A bilo je tako tesko. Prvo se nisam mogla odluciti da li zelim stvarno Madrid. Onda sam i njega napravila nesigurnim. Sav entuziazam sam izvukla iz dozivljaja.
Onda smo na kraju odlucili kupiti karte ali glupi Ryanair samo je dodavao nove troskove pa smo pozivcali i odustali. Nisam htjela da tako nervozni narucujemo. U medjuvremenu sam se premisljala ako ja stvarno to zelim. Jer Spanija je dotada bila samo moja. Mjesto gdje se preporodim, budem neka druga ja i bojala sam se da ce mi je on promijeniti. Mene promijeniti. Da cu izgubiti nesto time sto to podjelim sa njim.
Ali jutros mi je bilo dosta svega i dok je on spavao narucila sam napokon karte. I samo neki osjecaj olaksanja me je oblio. U redu je.
I sad mi je neka cudna paralela pala na pamet. Oduvjek imam strah od braka i djece. Iako to zelim jedan dan uvjek mi je ta slika negdje u dalekoj buducnosti. U stvari, strah je isti kao i ovaj pred put: bojim se izabrati jedan put jer to znaci da sam odustala od svih drugih. Isto bojim se izgubiti sebe. Toliko sam navikla da zivim u mnostvu mogucnosti da mi se svaki izbor cini kao neko suzavanje zivota. Isto sam navikla da zivim kao individualista, da brinem i ugadjam samo sebi. Skroz sam za licnu slobodu, ali mislim da sam pretjerala. I nesto se u meni prelama. Ali u jednu ruku osjecam da izdajem sebe, da se zadovoljavam.
U zadnje vrjeme me je zivot spustio na zemlju. Shvatam sve vise i vise da nece sve biti kao po loju. Gutam svoj ponos i pokusavam da se ne poredim sa vise uspjesnim ljudima nego sto sam ja sada. I pokusavam da zanemarim taj mali pisteci glasic iz utrobe sto me pita: sta ako nikada ne dodje tvoje vrjeme? Sta ako je ovo sve?
Umjesto toga rusim svom snagom sve zidove ponosa oko sebe, pokusavam da se vratim onoj veseloj djevojci sto u svemu nalazi smisao i radost. Jos tragam. U svim tako zvanim neuspjesima ja nalazim novu sigurnost u sebe. Novu snagu. Bila sam puno nesigurnija onda kad sam radila na GP ljetos, posao snova a ja nesretna. Sad sam neko drugi. Neko sa oziljcima razocarenja, sumnje u sebe, neko ko je bio na dnu i sada pliva ka povrsini. Vise to nije samo nesto sto izgovaram da bi se ohrabrila ali ne osjecam. Sad to jesam ja.
Kad se sjetim straha pred jesen. A onda je dosao Metro. Par dana mjesecno, pa sedmicu i sad zadnji mjesec radila sam puno radno vrjeme, cak sam bila i dnevni sef par dana. Toliko sam se osamostalila, naucila. Komadic po komadic zubima sam kidala ovo novo znanje, zvakala, dok mi nije uslo u srz. Sad znam neke stvari sto mi niko ne moze oduzeti.
Pocela sam raditi u prodavnici za ljudska prava, kao volunter, i naucila se da ljudi u stvari zele dobro. Razvijala sam se sa mojim prijateljima ovde, udaljivala, priblizavala. Isla sam iz jedne u drugu krajnost sebe. Sve te lude feste na kojima sam u jednom trenu posmatrac u drugom dogadjaj. Juce sam napokon ponovo otisla na salsu. I moje tjelo se sjetilo te srece. Pricala sam spanski. Sva moja ja su odjednom bila sinhronizovana. Mislim da je to sreca.
Moram da nastavim da biram licna ogranicenja. Jer bez njih, ja sam bez oblika i boje.
Post je objavljen 11.04.2008. u 00:08 sati.