la vida termina

Drzala sam kompjuter na stolici kraj kreveta i onda sam ga premjestila na sto. Sjela na stolicu, a ono toplo od pregrijanog kompjutera. Pomislih: Eto, ako baka, stara uciteljica gleda odozgo, nek zna da ima razlicitih nacina da se zagrije stolica.

Ipak bila bi ona ponosna na svoju odlikasicu, usadila je ona nesto u mene, neku upornost i striknost prema samoj sebi. Iako promasim koji cas, zbog nje nikada ne mogu da si dopustim ikakvo prepisivanje ili prosjecnost. Ona je bila ta koja me je prvi put uhvatila u lazi i nikad nisam zaboravila taj stid koji mi je njen prekorni pogled stvorio.

Zbog nje ja trazim pravdu u svemu mada moja mjerila su dosta fleksibilnija od njenih. Ona nije prastala dok cjeli moj zivot je pokusaj da oprostim ljudima povodljivog uma i da ih volim kad me mrze. Ona je bila jasno definirana u svakom aspektu i ako bi joj nko na pijaci prodao trule jabuke ona bi mu se vratila i ocitala bukvicu. Jer je morala da izbalansira dobro i lose, da pokaze da zna gdje se djavo skriva i da ga se ne boji.

Voljela je i mrzila jednostavno i snazno. Ali bilo je u njoj puno njeznosti. Kad smo bili mali okupljala bi nas i pricala o Plavom Majmunu i Sivoj Vjeverici. Izmisljala bi price dok nam je mazala parcad kruha eurocremom i davala nam jednom po jednom. Bila je isto ona ta sto nam je griz na tanjiru oblikovala u kornjace, da bi bolje jeli. Umrla je tri dana poslije tetke.

Krivo mi je sto je nisam bolje zalila. Ali ona je mozda i htjela da njena smrt padne u sjenku neke druge vece smrti, da je skoro i ne primjetimo.

Ponovo sam utonila u sivi svjet. Dani su prazni i dugi. Nema u njima energije za zivot a crpim rezerve od izgubljenih dozivljaja sto mi se cine sve dalje i dalje. Ne razumijem ovaj svjet oko mene, ove ljude sto su mi prijatelji sto postaju sve vise nepoznati. Ti razgovori u kojima ne mogu glumiti interes, te sale u kojima ne mogu prodati smjeh, ti pogledi koji u meni traze nesto sto sam odbacila. Glumu. Prevelik dio zivota sam provela u nekoj lazi u poznanstvima iz potrebe i sada kada uvidjam svoju samostalnost mozda idem u drugu krajnost. Mozda sam se previse odcjepila od njih. Znala sam da ce me moja putovanja promijeniti, da cu se razviti i to mi je bio izazov. Ali nisam znala da cu to ciniti sama a da oni sto sam ostavila ce ostati kakvi su bili. Da ce me vuci nazad da budem ona stara sa njima. Da ce me natjerati da se preispitujem i da ce mi se stare sjene vratiti u oci. Ne radi se o potrazi o sreci. Ja ne trazim tacku gdje cu stati i biti zadovoljna. Ja trazim put i moram da se suocim sa cinjenicom da svakim novim korakom ja nesto ostavljam. Ima ipak jedna crvena nit u ovom sivilu. Moja ljubav prema S. On, od kojeg sam to najmanje ocekivala, postao je moj saputnik. Iako nije sa mnom on putuje u istom pravcu. On nalazi sebe i radja se ponovo, svaki put meni sve blizi. On kamen, ja more. Zajedno nalazimo nas tempo. Jer znamo, svaki put kada smo stali izgubili smo zar. Ne, ni on vise ne zeli sigurnost mirovanja, on je nasao svoj nemir i djeli ga sa mnom. Ne plasi ga vise moja promjenljivost, nasao me je medju svim tim licima i zavolio me. Uz njega ja nalazim neki novi ritam, potpuno vodjena intuicijom i vjerom u to sto je sila a ne potreba. Moram sad opet da idem na put. Boli me jer znam da nam se putevi ponovo odvajaju i sebicno zelim da ga zadrzim uz sebe. Ali nije jos vrjeme, jos ne znamo kako jedno uz drugu da koracamo bez da se stopimo. Bez da zaboravimo sta nas ispunjava i zadovoljimo se onim sto nas ogranicava. Da bi nam ljubav trajalu u pravom smislu rjeci, ja moram znati kako ostati ja a on kako ostati on.

Pokrila nas noc istinom. Dok se farovi prolazecih auta ocrtavaju na zidu nase spavace sobe mi sutimo tjelima. Ni dah da se cuje. Ti sjedis na ivici kreveta okrenutih ledja.
"I ona je rekla: ne reci nikad nikad", kazes.
Ja nista ne osjecam. Dio mene se pita ko je ovaj stranac na nasem krevetu. Ko su ovo dvoje ljudi. Djeca spavaju u istoj sobi.
Povela sam ih danas u setnju sve troje. Dovela sam ih u Stari grad, gledala ih dok bezbrizno trce ispred mene. Znala sam gdje da te trazim. Seljanka sto prodaje mljeko na pijaci mi je ispricala to sto su svi znali. Onako sa osmjehom, podrugljivo.
Zeleni pezejac tu, nespretno parkiran kao uvjek. Nikad nisi bio neki sofer. Nove tablice. Kuca bjela, oronula. Ti si me gledao kroz bjele cipkaste zavjese. Nisam te vidjela ali sam znala. Mora da sam izgledala jadno.
I u tom trenutku ti je ona rekla: "Ne reci nikad nikad."
Okrenula sam se i otisla kuci. Ti si sacekao mrak pa da dodjes. Malo si pokusao da se opravdavas, cisto reda radi. Onda si ispricao sve. Kako ste se upoznali kad si mjenjao tablice na pezejcu. Kako ima sina i razvedena je. Ne znas sta osjecas vise. Ne zelis da lazes.
Sad cutis. U meni nema placa. Samo se nadam da djeca spavaju. Ali mislim da cujem cerku kako jeca.

Mokro lisce se razljepilo po trotoaru. Tek na ovim niskim suncevim zrakama se vidi da je to lisce a ne blato. Neko je na sivom krovu autobusne stanice napisao: ”Zasto ne narandzasto?” I to narandzastim slovima. Nasmjesilo me. Ali ubrzo sam se uozbiljila. Previse gledam oko sebe, gubim fokus. A nocu ne spavam. Malo jer previse volim igrati se umornim mislima u kasne sate a malo jer sam primorana da slusam stenjanje komsinice dok se jebe sa momkom. Ona to bas pronografski, ma to je vise igra za njega nego za nju. Kad ona najglasnije zastenje znam da je vec davno svrsila skriveno od njega, da orgazam bude samo njen bez da je njegov ego ometa. A poslije odigra jedan za njega, da bude pun sebe sto je jebac. To u biti znaci: aj zavrsi vise, ne da mi se. Jesam zla, ali u stvari sam ljubomorna jer mi fali moj ljubavnik. Ipak, iako i ja uzivam u imitaciji pornografije (life imitating art?) nista nije kao oni trenutci kad mu uhvatim pogled sto se divi ovom cudu sto sam ja. Takvi trenutci su vise nego orgazam. Jedino tada ne zna kako da suzdrzi svoju ljubav. Pitam se da li bismo uopste opstali i zavolili se da nam jebanje od pocetka nije bilo tako iskreno. Mogla bih odoliti i najsladjim rjecima, ali nikad nisam mogla istini.

Ne budi ono sto jesi

Najvece otkrice sto covjek moze napraviti je da shvati da ne mora biti ono sto jeste, procitala sam u jednim novinama. Prvo mi je zvucalo glupo ali sad kad malo razmislim mislim da je jedno od najjednostavnijih istina koje sam odavno cula. Tako oslobadjajuce ne morati biti Marina cjelo vrjeme. Jer u biti sta je "biti ono sto jesi" drugo nego suma svih ocekivanja koji svjet i ti sam imas na sebe. A sto bi to morala ispunjavati? Ne treba biti ono sto jesi, jer sta je to? To je nesto preveliko i previse promjenjivo da bi se moglo biti u svakom trenutku. Cini mi se da se bojimo te promjenjivosti i trudimo se da je ogranicimo, da bi postali nesto konstanto. Ali to je glupo. Nista u zivotu nije konstantno, rastemo, starimo, mjenjamo se fizicki. A mislim da sam ja svakim danom nova, povezana sa prosloscu isto kao sto je je biser na lancicu povezan sa biserima oko njega. Ja sam druga nego ona kod kuce, i druga nego ona sto je zivjela u Holandiji ili Spaniji ili ona sto dodje u Split u julu. Ali isto sam druga nego juce, mada razlika je gotovo neprimjetna. Ona se uljeva u ovu od danas. Necu biti ono sto jesam, samo cu biti. Konstantna i neobuzdana u mojoj promjenjljvosti.

Dilema

Ko si ti sto me gledas tako promjenjivog pogleda? Ne mogu da te uhvatim ni iz jednog ugla, ne mogu da te sastavim. Ostavljas dio sebe gdje god ti igrom slucaja noga zaluta i zrtvujes suze i za duboke i za plitke boli. Znam te odnekle, iz nekog doba sunca i igara u zbunju sto susti na vjetru. Tu smo se jednom sreli na raskuscu dva prolaza medju liscem, ti si se nasmijala i otrcala a ja ostala u istom zbunju i cekam. Ponekad za trenutak pomislim da sam ti, da ipak ja sam ta koja se smjesi i leti kroz zivot trceci na prstima i pravi oko sebe virove. Ali gdje bih imala hrabrosti za to. Ja sam tu da poslazem sve sto porusis rubom suknje u prolazu, da te pokupim gdje god bezbrizna klones od umora i da se pogledam u ogledalu poslije tvog posljednjeg leta. Ne mogu da te sastavim.

Ona

Krov od lima pece po koljenima
Popela sam se na vrh svjeta
Sunce me gleda sa osmjehom sa visine
Pazi da ne sletis
Zbori i majcinski i podrugljivo
A ja ne gledam dole
Svjet je i suvise mal
Za jedan moj pad