Pokrila nas noc istinom. Dok se farovi prolazecih auta ocrtavaju na zidu nase spavace sobe mi sutimo tjelima. Ni dah da se cuje. Ti sjedis na ivici kreveta okrenutih ledja.
"I ona je rekla: ne reci nikad nikad", kazes.
Ja nista ne osjecam. Dio mene se pita ko je ovaj stranac na nasem krevetu. Ko su ovo dvoje ljudi. Djeca spavaju u istoj sobi.
Povela sam ih danas u setnju sve troje. Dovela sam ih u Stari grad, gledala ih dok bezbrizno trce ispred mene. Znala sam gdje da te trazim. Seljanka sto prodaje mljeko na pijaci mi je ispricala to sto su svi znali. Onako sa osmjehom, podrugljivo.
Zeleni pezejac tu, nespretno parkiran kao uvjek. Nikad nisi bio neki sofer. Nove tablice. Kuca bjela, oronula. Ti si me gledao kroz bjele cipkaste zavjese. Nisam te vidjela ali sam znala. Mora da sam izgledala jadno.
I u tom trenutku ti je ona rekla: "Ne reci nikad nikad."
Okrenula sam se i otisla kuci. Ti si sacekao mrak pa da dodjes. Malo si pokusao da se opravdavas, cisto reda radi. Onda si ispricao sve. Kako ste se upoznali kad si mjenjao tablice na pezejcu. Kako ima sina i razvedena je. Ne znas sta osjecas vise. Ne zelis da lazes.
Sad cutis. U meni nema placa. Samo se nadam da djeca spavaju. Ali mislim da cujem cerku kako jeca.
Post je objavljen 15.02.2007. u 14:44 sati.