petak, 29.04.2005.
HEROJ ULICE
Uvijek sam želio biti heroj Ne kao James Bond, prokleti tajni agent Želio sam biti heroj, heroj ulice Bar jedan dan, djevojko, bar jedan sat. Uvijek sam sanjao da sam ja heroj ulice Ja bih bio Romeo, a ti Juliet Uvijek sam sanjao da sam ja heroj ulice Koji će promijeniti bas čitavi svijet. Prisiljen da razmišljam, ja shvatio sam sve Nisam rođen da budem heroj O ne ne ne. Uvijek sam želio biti heroj Ne kao James Bond, prokleti tajni agent Želio sam biti heroj ulice Bar jedan dan, djevojko, bar jedan sat. Da je neko drugo vrijeme Ja bih bio Romeo, a ti Juliet Ja bih bio Romeo, a ti Juliet ... Na ovu se pjesmu skoro raspalčem... Danas su nam je pustili u školi. Došla je neka grupa i pjevali su sve one klasike... Poput Marine i Marije... |
srijeda, 27.04.2005.
Kids...
Danas sam u školi imala iznimno dosadan dan… Zastrašujuće je kada možete čuti kako vam uši pucaju od zijevanja. I oči vam se počinju sklapati…
No, malo sam gledala kroz prozor i vidjela kako dolaze klinci… Ona malena slatka dječica koja idu u vrtić ili u niže razrede osnovne. Obožavam to neodgovorno razdoblje u životu kada još ni ne znaš da je Djed Mraz zapravo komercijalizirana laž. Jer u njihovom svijetu nema razočaranja. Barem bi tako trebalo biti. U današnje vrijeme više ništa nije sigurno… No, jedan je klinac podmetnuo jednom drugom nogu. Ovaj je pao, ali se digao, a najviše me začudilo što je bio nasmiješen. Očekivala sam suze. Barem bih ja plakala na njegovom mjestu. No, još jedno iznenađenje bilo je što mu je ovaj koji ga je srušio pružio ruku i pomogao mu da se digne. Kasnije su se nastavili igrati. I nestali su iz vidokruga. |
nedjelja, 24.04.2005.
Which Fantasy/SciFi Character Are You?
|
Samwise Gamge
A brave and loyal associate full of optimism, you remain true to your friends and their efforts, to whatever end. But in the end, it's only a passing thing, this shadow. Even darkness must pass. A new day will come. And when the sun shines it will shine out the clearer. Vau! Ovo sam našla negdje na netu, čini mi se da sam link isto našla na nekom blogu dok sam čitala... Ja sam Sam, heh! Zakooon! On mi je najdraži lik iz Gospodara Prstenova. Uvijek je ostao uz Froda... |
InLove
Moji osječaji su vrlo zbrkani… Jeste li ikad bili zaljubljeni? Moja životna priča pamti nekoliko vrsta zaljubljenosti. Bila je samo jedna prava… ostale su se nekako raspršile. Bile su samo onako, afektne. Nestvarne. I daleke.
Jedina ljubav zbog koje sam osjećala leptiriće u želucu bila je u 8. razredu. Na maturlacu. Ne mogu to opisati, ali nekako smo si postali dobri. Zbližili smo se. Često smo kartali u njegovoj sobi. I pričali o svemu i svačemu. Zezali se. Ajme, kako je to davno bilo… Uglavnom, nisam mu rekla da mi se sviđa. Ali je bilo neizdrživo živjeti bez njega. Osjećala sam kao da moram znati svaki njegov pokret. Svaki odlazak i sretno vračanje natrag. Postao mi je prijatelj. No onda je počela škola. I promjenila sam se. Neki kažu da sam se napokon otkačila. Prije sam bila povućena i mirna, a sada su vidjeli novu Laru koja je djelila puse svima okolo. I pričala pod satom iako je još prije nekoliko mjeseci bila tako tiha… On mi je još uvijek bio drag… ali nakon nekog vremena je osjećaj nestao… kao da je ispario. I nisam se osjećala zaljubljeno. Voljela sam ga, da. Ali to je bilo više prijateljski. … Nakon par mjeseci kad sam se vratila u relativnu normalu, počela sam naslućivati da je on zaljubljen u mene. To je bilo na kraju školske godine. Isto smo se družili, ali ne tako… Nakon još par znakova koji su otkrili njegovu zaljubljenost bila sam sigurna. Ali opet nisam znala što da radim. Mislim da sam se uplašila. I pobjegla. |
Nema nade...
Hodam granicama divote
Punim bojazni i pustih dana Punim ispunjenosti i bogatstva Punim grijeha i siromaštva Punim praznine; mračne tamnine Pod mojim nogama svijet se ruši Jednostavno tone Ni trava odavno više ne raste Ni potok ni more više ne šapuću Otišli su; Nema nade za nas Otišli su; Sa sobom su je odnijeli Otišli su; Nikad se neće vratiti A svijet se i dalje ruši, nestaje… Jednostavno tone… |
subota, 23.04.2005.
San
Nočas sam te sanjala
U viziji raja Viziji prošlosti Koja je odavno izbljedila I nestala bez povratka Nočas sam te sanjala Bio si tako blizu Blizu pobjedi Blizu porazu Blizu granici gdje se svjet Ruši, nestaje svakim trenom Nočas sam te sanjala Ali bio si samo mutna prilika Prepoznatljiva samo po svjetlu u očima Po svjetlu koje nosiš u sebi Nočas sam te sanjala Ali san nije dovoljan San nije prilika San je samo san; Nikad ispunjen, nikad ostvaren Nikad stvarnost Samo san… |
petak, 15.04.2005.
Sranje...
Dragi čitatelju; jesi li ikada čuo da je tvoga pisca zasulo brdo govana?
Ili da seru po njemu? E, pa danas se dogodio jedan takav slučaj… I mogu samo reći: jadni umjetnici. Nego, da počnem od početka… Bio je lijep dan… u busu sam razmišljala kako je drveće prekrasnih boja, kako sve pupa, lista se i cvjeta. Obožavam ovo doba godine. Ponavlja se po tko zna koji put, ali ja sam ih doživjela samo desetke komada. I, tako sam cijelo vrijeme gledala kroz prozor i obećala samoj sebi da ću popodne kad stignem doma, najedem se i sve ostalo što se tu podrazumijeva, otići van u prirodu da se mogu nastaviti diviti majci prirodi. Na putu sam zatekla svog preslatkog mica-macana, koji nema specificirano ime, ali ga namjeravam uskoro nekako nazvati. Bijele je boje i ima šare oko sebe… da se rastopiš kad ga pogledaš… Doma sam zatekla ceduljicu od mame, da je kod zubara. I da mi je ručak u špajzi i da ga podgrijem. Zakooon! Obožavam samostalne radove, ali nikad mi ništa ne uspije… Uvijek ili zbrljam sve redom, ili ljudi oko mene postanu zbrljani. Ali najčešće sam ja zbrljana. No, kako bilo, bilo, ručak je bio solidan. Čitala sam svoju najnajnajdražu knjigu no.1 i zaključila da je vrijeme za izlazak iz kućice. I izašla sam. Vani me dočekala moja slatkica. Bila sam tako reći oduševljena. I uzela sam mačka u krilo i dragala ga. I gledala uokolo što se događa na cesti. Kad odjednom osjetim nešto od čega sam se skoro onesvijestila od muke… smrad… A ja u krilu držim mačku. Refleksi su vrlo brzi kada je vaš goli opstanak u pitanju. Mačak (koji btw. više nije nimalo sladak) je letio 5 metara koliko sam ga bacila. Fuuuuj! Odmah sam otrčala u kuću, panično skinula majicu i hlače i četkala ruke sapunom. I upravo je stvorena još jedna trauma iz djetinjstva… Yaaaack! Iju! Fuj! Kljiiii! Mhaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa! This is one horrible nightmare! I mogu samo reći: jadni umjetnici. |
srijeda, 13.04.2005.
Hempfljmnj
Čaj od kamilice i maramice na dohvat ruke… Moje stanje u koje sam zapala nekom srećom jednom će valjda proći. Nadam se što brže, jer ipak je nepodnošljivo. Glava puca bez ikakvog razloga. Ok, možda zato što već dosta dugo buljim u komp.
Da me netko pita kako sam danas, vjerojatno bih se nasmiješila od uha do uha i rekla: "Dobro sab. A bi?" Pa, zato svim onima koji lutaju izguljeni po siteovima želim reći da netko misli na njih… ovaj trenutak. I treutak poslije. I da nipošto niste izgubljeni u čovječanstvu. Jedinstveni ste. Kao što planine cijepaju nebo, i vi djelujete n svijet. Svojom mišlju. Jer, i najmanja riječ mijenja svijet, mijenja sredinu u kojoj živimo. Na dobro ili na loše. Ali promjene postoje. I uvijek za velike stvari nije zaslužan samo jedan čovjek. Nego svi… svi koji su davali potporu, uputili koju dobru riječ, pa čak i groznu kritiku. Uopće nemam pojma koji mi je vrag danas… Samo znajte, vi možete učiniti SVE! |
Nibelung
Opet sam gledala Kraljevstvo sumraka/Prsten Nibelunga. Ona pjesma na kraju mi je prekrasna. Ne znam kako ide, ali mislim da su ovo neke od riječi:
All it seems so far away When the world we come to know Began to fade with the night And we burned our wings And lost away in flight… Prekrasno… skoro se rasplačem kada čujem tako nešto… |
nedjelja, 03.04.2005.
Krist na žalu
Krist jednom stade na žalu,
tražeć ljude za velika djela, da love srca Božanskom riječi. O, Bože, zar si pozvao mene? Tvoje usne moje rekoše ime. Svoju lađu sad ostavljam žalu, odsad idem kamo šalješ me Ti. Ovo smo pjevali u crkvi u sjećanje na papu... Bio je velik čovjek... |
