Dragi čitatelju; jesi li ikada čuo da je tvoga pisca zasulo brdo govana?
Ili da seru po njemu?
E, pa danas se dogodio jedan takav slučaj… I mogu samo reći: jadni umjetnici.
Nego, da počnem od početka…
Bio je lijep dan… u busu sam razmišljala kako je drveće prekrasnih boja, kako sve pupa, lista se i cvjeta. Obožavam ovo doba godine. Ponavlja se po tko zna koji put, ali ja sam ih doživjela samo desetke komada. I, tako sam cijelo vrijeme gledala kroz prozor i obećala samoj sebi da ću popodne kad stignem doma, najedem se i sve ostalo što se tu podrazumijeva, otići van u prirodu da se mogu nastaviti diviti majci prirodi.
Na putu sam zatekla svog preslatkog mica-macana, koji nema specificirano ime, ali ga namjeravam uskoro nekako nazvati. Bijele je boje i ima šare oko sebe… da se rastopiš kad ga pogledaš…
Doma sam zatekla ceduljicu od mame, da je kod zubara. I da mi je ručak u špajzi i da ga podgrijem. Zakooon! Obožavam samostalne radove, ali nikad mi ništa ne uspije… Uvijek ili zbrljam sve redom, ili ljudi oko mene postanu zbrljani. Ali najčešće sam ja zbrljana.
No, kako bilo, bilo, ručak je bio solidan. Čitala sam svoju najnajnajdražu knjigu no.1 i zaključila da je vrijeme za izlazak iz kućice. I izašla sam.
Vani me dočekala moja slatkica. Bila sam tako reći oduševljena. I uzela sam mačka u krilo i dragala ga. I gledala uokolo što se događa na cesti.
Kad odjednom osjetim nešto od čega sam se skoro onesvijestila od muke… smrad…
A ja u krilu držim mačku.
Refleksi su vrlo brzi kada je vaš goli opstanak u pitanju. Mačak (koji btw. više nije nimalo sladak) je letio 5 metara koliko sam ga bacila. Fuuuuj!
Odmah sam otrčala u kuću, panično skinula majicu i hlače i četkala ruke sapunom. I upravo je stvorena još jedna trauma iz djetinjstva…
Yaaaack! Iju! Fuj! Kljiiii! Mhaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!
This is one horrible nightmare!
I mogu samo reći: jadni umjetnici.
Post je objavljen 15.04.2005. u 23:33 sati.