četvrtak, 31.03.2005.
wild rose
|
They call me the wild rose but my name was Elisa Day Why they call me it I do not know For my name was Elisa Day From the first day I saw her I knew she was the one As she stared in my eyes and smiled For her lips were the colour of the roses That grew down the river, all bloody and wild When he knocked on my door and entered the room My trembling subsided in his sure embrace He would be my first man, and with a careful hand He wiped at the tears that ran down my face Chorus On the second day I brought her a flower She was more beautiful than any woman I'd seen I said, " Do you know where the wild roses grow So sweet and scarlet and free?" On the second day he came with a single red rose Said, "Will you give me your loss and you sorrow?" I nodded my head, as I lay on the bed He said, "if I show you the roses will you follow?" Chorus On the third day he took me to the river He showed me the roses and we kissed And the last thing I heard was a muttered word As he stood smiling above me with a rock in his fist On the last day I took her where the wild roses grow And she lay on the bank, the wind light as a thief As I kissed her goodbye, I said, "All beauty must die" And lent down and planted a rose between her teeth Chorus...... |
srijeda, 30.03.2005.
Dunavom brooode plodovi...
 Slušala neke pjesme s Dore, Borisa i Gorana. Ne znam zašto ali ono kad one ženske koje pjevaju u pratnji počnu vikati: "Dunavooooom, DUNAVOM!", baš me podsjećaju na Pheobe iz Prijatelja, kaj ne?  Slatko.. Gotovo sam se i ja počela derati, ali bi me mama iz susjedne sobe jaaako čudno pogledala.  I samo me nešto još muči; zakaj mi je tak zakon govoriti kaj, bum i sl? Prije sam bila protiv tih riječi, ipak sam Slavonka do koljena, ali opet.. nekako..  Ma šta ja znam, ionako bulaznim cijeli božji dan! jednostavno rečeno, osjećam se potpuno zvrckano  (izgleda da ova riječ ni ne postoji jer mi ju je word upravo podcrtao  ). I zašto samo želim puknuti od smijeha? Ajmeeee, ovo je neizdrživo!   |
Aarrrrrrrrrrrrrrrggghh!
 Digla sam se u 6:30. tata me probudio svojim uzvikom: Mala, buđenje! Zapravo, tako je uletio kroz vata da sam mislila da ću debelo zakasniti u školu. Ipak me je probudio na vrijeme. Baš mi se išlo na komp, pa sam rasklopila svoj mali stari laptop, stavila ga na stol i čekala da se upali. Zujao je baš slatko. Inače, treba mu pola sata da se upali. Nekad ga moram ponovno gasiti… ma, ipak je to moj slatki kompić. Obožavam ga. Nemam pojma može li se reći obrnuta stvar. No, kako bilo, bilo. Otišla sam na net tek toliko da provjerim poštu. I malo prošvrljam po svojoj ovisnosti. Nema ništa novog. Sklopila sam svoje srčeko i vratila ga u ormar. Spremila sam se za školu. Mrtva sam umorna.  Prvi sat je bila tako blizu (a tako daleko) od toga da me pita. Pitala je 9 ljudi od 30, a to je tako vraški puno. Ah, sva sreća što me nije otvorila. Drugi sat smo se divili svojim djelima iz likovnog. Ja sam bila tako ponosna na svoju tvorevinu. Nazvat ču ga: Bizon. Iako je bik. Ali bizon zvuči tako dobro… I gdje sam stala? Bizonu je otpala jedna kuglica sa uha… Aaaa!  Moje srce! Hehe, zapravo baš me bilo briga, bila sam zabrinutija za test koji smo pisali iz matiše. Ali nisam učila. Prolistala bilježnicu, ništa više od toga. I riješila sam 100% testa, iako sam sigurna da mi 1. zadatak nije točan. Za ostale ćemo vidjeti…  Nova opasnost: hrvatski. Pitao je nešto o stvarima o kojima nisam ni pojma imala. Ali, opet nisam došla na red. Zakoon! Eh, i bila sam oslobođena zadnjeg sata jer sam morala na zemljopis.  Još je ona zaboravila na nas. Što još? Pa, opet visim na kompu… to je već zastrašujuće s obzirom da sutra pišemo test iz informatike a ja nemam pojma. Baš me briga.  Mama je danas sređivala čitavu kuću.  Oprala je zavjese i prozore.  I upravo pjevuši onu svoju hmmm-hm-hmm-hmmmm u kupaoni.Sad idem malo na net, pa ču onda učiti. Yeah, right! Znam da neću. Idem onda u krpe. Odspavala sam več malo od 5-7, ali još sam pospanija nego prije! |
petak, 18.03.2005.
The Misa dostojna Zakona Rimskoga Dvora
S Mujich sam se dogovorila da u 5 odemo na misu. Križni put. Nisam nikad bila, a iskreno, nije mi se dalo ići ni ovaj put. Ali Mujich me nekako nagovorila pa sam se ipak našla kako u 4h odlazim k njoj. Nisam dugo čekala, baš je prala tenisice u lavabou. Istina, nikad nisam vidjela da netko radi tako nešto, ali dobro.
Krenule smo u 4:15. Do crkve nam inače treba 40 minuta laganog hoda. Za to vrijeme se lijepo ispričamo, ali nam nikada ne bude dosta. Negdje na prvoj četvrtini našeg puta susrele smo se sa zgaženom pticom. Ispočetka nisam ni skužila da mrlja na cesti u koju sam gledala ima perje. Nakon nekoliko sekundi sam skočila kao opaljena i samo se zgražala. Dobro sam se stresla. To uvijek radim kada vidim tako nešto. Fuuuj! Nakon što sam se oporavila, razgovor je nastavio teći uobičajenim tokom; škola, prijatelji, laganini-ogovaranje… Doduše nikada nismo blatile ljude, ali kada pričaš o nekome tko nije prisutan, to se zove ogovaranje. Nažalost. Zatim smo došle do the Mosta, a imale smo još 15 minuta do mise. Zato smo se zadržale u hladu drveća. Sunce je pržilo kao ludo, a ja sam si jaknu svezala oko struka. Pet minuta prije smo stigle. Sjele smo na klupu blizu ograde. Nakon nekog vremena stigao je i velečasni. Nakon tolikih dana provedenih u bolnici! Kako mi je bilo drago ponovno ga vidjeti! Izgledao je gotovo nepromijenjeno. Križni put su čitali pripravnici za prvu pričest. Ne bih imala ništa protiv toga da su čitali barem malo glasnije i razgovjetnije, ali oni su jednostavno mrmljali u bradu. I to su mi neki čitači! Nije bilo onako kako sam zamišljala. Od postaje do postaje samo smo se okretali prema slikama. Čudno iskustvo. Kad smo izašle iz crkve, nismo mogle gledati. Sunce je tako bliještilo! Krenule smo prema trgovini, ali ju nismo našle. Barem ne tamo gdje je trebala biti. Okrenule smo se i otišle. U povratku smo preklapali svakojake teme. Zapravo, sve je počelo onim neozbiljnim, onim na račun nas samih. Čak mi je jednom, na razmaku od 5 cm od mog jadnog uha vrisnula prije nego što sam stigla reagirati. Mujich je za nagradu dobila prijetnju da ču je udariti nogom. Nikad to nisam napravila, ali stvarno mi je došlo i bila sam sposobna udariti ju. Ne znam šta mi je bilo. Nekako smo došle do teme povijesti. I raspravljale o prošlosti i onome što čeka one poslije nas. I kako će izgledati budućnost. I njihova svakodnevnica. I kako je izgledao život u Rimu. I o haruspicima i augurima. I njihova vjerovanja usporedili s našim. I kako će nas vjerojatno oni što će doći poslije smatrati ludima i uvrnutima. Luckastima. Kako obožavam te teške filozofske teme. Nemaju nikakvog zaključka na kraju, ali uvijek nešto postignete. A sad bježim! |
srijeda, 16.03.2005.
Šafrani u the Vinogradu
Danas me mama izvela u šetnju (i ne, nisam pas, to se samo tako kaže). Otišle smo u vinograd, sve je bilo puno cvijeća. Moj prvi doživljaj proljeća. Kako su samo cvrkutale ptice. Nakon takve duge zime već sam i zaboravila kako zvuči pjev malih djetlića. Rijeka je narasla… mislim da ju tako veliku nisam nikad vidjela. Mama mi je pokazala kako voda teče kroz, pazite, KROZ, zemlju i slijeva se prema rijeci velikom brzinom. Koji je to bio doživljaj. Mislim da takav kontakt s prirodom nisam imala baš često, makar živim u recimo-prirodnom okruženju. Uslikala sam nekoliko slika. A onda sam krenula u razgovor sa šafranima. Bilo ih je na tisuće. Obožavam to mjesto, odiše suncem i mirom, a tako je malo. Naprosto zrači.
Ona voda je izgledala mutno, ali me privlačila. Toliko je bila snažna da sam se odjednom našla sa rukama u vodi. Bila je hladna, svježa. Prekrasno. U povratku je sunce zalazilo u velikoj vatri. Mama je otišla to slikati, a ja sam dugo šaputala riječi poput: si gwin baranaah, ei doul madalion. Jedini je problem što nemam pojma za značenje riječi, ali volim izmišljati jezike. I svjetove. I svemire. |
petak, 04.03.2005.
Weather
|
Vrijeme… tako promjenjivo a tako stalno… vjetar… bez imalo milosti… kiša… snaga… vode… samo vjetra… i sunce… najveće od svih… zaštita… toplina… misao… samo… asocijacija u travi… zelenoj travi… misli na paši… krave… konji… divlji konji… i miris slame… sela… slobode… vjetra… u kosi… bez peruti… bez veze… samo divlje asocijacije… divlje… neukroćene... bez reda… smjera i pravca… samo pustoš… tišina… mir…
Mir… |
srijeda, 02.03.2005.
To see something...
Nije da ne volim Hrvatsku, ali ona je stvarno us**** zemlja. Koju obožavam. Ima prekrasnu zemlju. Rijeke. Obožavam ih i divim se svakom pokretu u prirodi. Stvarno… ponekad ostajem bez daha. Iako možda i jesam pjesnička duša, ne uzbudim se tako lako zbog takvih stvari. Jednostavno… jedino što mogu reći je: Obožavam svoju zemlju. Usprkos svim nedostatcima, ja vidim samo dobro...
|
