In medias res

S Mujich sam se dogovorila da u 5 odemo na misu. Križni put. Nisam nikad bila, a iskreno, nije mi se dalo ići ni ovaj put. Ali Mujich me nekako nagovorila pa sam se ipak našla kako u 4h odlazim k njoj. Nisam dugo čekala, baš je prala tenisice u lavabou. Istina, nikad nisam vidjela da netko radi tako nešto, ali dobro.
Krenule smo u 4:15. Do crkve nam inače treba 40 minuta laganog hoda. Za to vrijeme se lijepo ispričamo, ali nam nikada ne bude dosta. Negdje na prvoj četvrtini našeg puta susrele smo se sa zgaženom pticom. Ispočetka nisam ni skužila da mrlja na cesti u koju sam gledala ima perje. Nakon nekoliko sekundi sam skočila kao opaljena i samo se zgražala. Dobro sam se stresla. To uvijek radim kada vidim tako nešto. Fuuuj!
Nakon što sam se oporavila, razgovor je nastavio teći uobičajenim tokom; škola, prijatelji, laganini-ogovaranje… Doduše nikada nismo blatile ljude, ali kada pričaš o nekome tko nije prisutan, to se zove ogovaranje. Nažalost.
Zatim smo došle do the Mosta, a imale smo još 15 minuta do mise. Zato smo se zadržale u hladu drveća. Sunce je pržilo kao ludo, a ja sam si jaknu svezala oko struka.
Pet minuta prije smo stigle. Sjele smo na klupu blizu ograde. Nakon nekog vremena stigao je i velečasni. Nakon tolikih dana provedenih u bolnici! Kako mi je bilo drago ponovno ga vidjeti! Izgledao je gotovo nepromijenjeno.
Križni put su čitali pripravnici za prvu pričest. Ne bih imala ništa protiv toga da su čitali barem malo glasnije i razgovjetnije, ali oni su jednostavno mrmljali u bradu. I to su mi neki čitači!
Nije bilo onako kako sam zamišljala. Od postaje do postaje samo smo se okretali prema slikama. Čudno iskustvo.
Kad smo izašle iz crkve, nismo mogle gledati. Sunce je tako bliještilo! Krenule smo prema trgovini, ali ju nismo našle. Barem ne tamo gdje je trebala biti. Okrenule smo se i otišle.

U povratku smo preklapali svakojake teme. Zapravo, sve je počelo onim neozbiljnim, onim na račun nas samih. Čak mi je jednom, na razmaku od 5 cm od mog jadnog uha vrisnula prije nego što sam stigla reagirati. Mujich je za nagradu dobila prijetnju da ču je udariti nogom. Nikad to nisam napravila, ali stvarno mi je došlo i bila sam sposobna udariti ju. Ne znam šta mi je bilo.
Nekako smo došle do teme povijesti. I raspravljale o prošlosti i onome što čeka one poslije nas. I kako će izgledati budućnost. I njihova svakodnevnica. I kako je izgledao život u Rimu. I o haruspicima i augurima. I njihova vjerovanja usporedili s našim. I kako će nas vjerojatno oni što će doći poslije smatrati ludima i uvrnutima. Luckastima.
Kako obožavam te teške filozofske teme. Nemaju nikakvog zaključka na kraju, ali uvijek nešto postignete. A sad bježim!