Danas me mama izvela u šetnju (i ne, nisam pas, to se samo tako kaže). Otišle smo u vinograd, sve je bilo puno cvijeća. Moj prvi doživljaj proljeća. Kako su samo cvrkutale ptice. Nakon takve duge zime već sam i zaboravila kako zvuči pjev malih djetlića. Rijeka je narasla… mislim da ju tako veliku nisam nikad vidjela. Mama mi je pokazala kako voda teče kroz, pazite, KROZ, zemlju i slijeva se prema rijeci velikom brzinom. Koji je to bio doživljaj. Mislim da takav kontakt s prirodom nisam imala baš često, makar živim u recimo-prirodnom okruženju. Uslikala sam nekoliko slika. A onda sam krenula u razgovor sa šafranima. Bilo ih je na tisuće. Obožavam to mjesto, odiše suncem i mirom, a tako je malo. Naprosto zrači.
Ona voda je izgledala mutno, ali me privlačila. Toliko je bila snažna da sam se odjednom našla sa rukama u vodi. Bila je hladna, svježa. Prekrasno.
U povratku je sunce zalazilo u velikoj vatri. Mama je otišla to slikati, a ja sam dugo šaputala riječi poput: si gwin baranaah, ei doul madalion. Jedini je problem što nemam pojma za značenje riječi, ali volim izmišljati jezike. I svjetove. I svemire.
Post je objavljen 16.03.2005. u 19:54 sati.