Ne da se čitati!
utorak, 17.09.2013.
Sjećanje na propalicu
Sjećaš li se,
kako su padale ožujske kiše,
konjaka iz mojih usta,
spavanja po kolodvorima?
Tražili smo Boga,
na istim kolosijecima,
bolnih prepona.
Istrošeni, ispijeni.
Nemam dinara,
da ti kupim laki san,
topli san.
Umrli san.
Sjećaš li se jutra u kom tek idemo na spavanje?
Ili zaboravljaš
kao onaj starac što žica cigarete?
Pokojniku ( dani 97. )
Putovat ćemo
imam magično odijelo i možemo gdje želimo.
Eto, eto ti cigareta,
samo razmišljaj kako će lijepo biti, već danas.
Ipak, nema te satima, danima, tjednima.
Svaka sekunda je godina,
a ti spokojno spavaš.. I ne dolaziš već sedam stotina dana.
Gledam kako u naručju držiš nasmijano djetešce.
Kom se smiješite tako?
Palim cigaretu i odlazim sa tvog počivališta.
Tebe nema, ti spavaš odveć predugo.
Etično
Etično bi bilo
zaboraviti na Vaš čin, lažem.
Na pregršt nedjela koja su odvojila dušu od tijela
i postala robovlasničko znamenje,
plemenito bi bilo.
Rekli ste: " Ovo je zadnje "
Onaj pretprošli put je bio najveći nemar.
Sad gledam Vaše ruke u modricama.
Rekli ste: " Ovo je zadnji put. "
Etično bi bilo
samo odahnuti. I, kao krišom
zavarati svoja sjećanja,
praviti se da nisam čula
kako jecaji lome besanu noć -
zaborav zlata vrijedi,
kao sva ona šutnja,
kao sva ona prokleta, uplakana šutnja.
Sjećanje na mladost
Nekad sam bila malena. I jako, jako kovrcave kose. Malena pametnica koja se pretvara da telefonira i dogovara sastanke. Majka me ponosno drzala za ruku i vodila me u trgovinu. Nikad nisam nista trazila. Otac, on me ostavljao u ondasnjem trgovackom centru da satima biram igracke koje cu ponjeti kuci. Sestra je dopustila da joj na svadbi drzim vjencanicu. Svi su me bacali u oblake, visoko, najvise, tamo gdje mjesec baca lagani, njezni sjaj, a vile plesu ples zivota i ugode.
Bila sam leptir na sarenom karnevalu prepunom konfeta. Jela sam kestenje i gledala porculanske lutke u izlogu, pa bih se pokatkad i uplasila. Ipak, drzali su me cvrsto za ruku.
Nekad sam bila malena. Jako kovrcave kose i jako, bucmastih obraza. Plakala sam kad su me pokusali pocesljati, a te suze bi postale poneka ukosnica ili neka nova lutka.
Kako li su snjezne zime bile lijepe. Jela sam pahuljice, u podsvijesti svjesna da cu se razboliti i nece me slati u vrtic. Ljeti su mi citali Andersena, zimi Bracu Grimm.
Misli mi lete, kroz glavu mi prolazi bezbroj malenih slicica. Neke su toliko lijepe da me tjeraju da pomislim da su samo dio prestvarnih snova. Sekunde na zidnom satu sudaraju se sa vriskovima u sitnim satima, a udaranje kazaljki podudara se sa groznicom i bunilom. Sve je nejasno, drhte mi ruke, mokro lice nagrizaju odvratne, prljave, gresne suze, a kozu s ruku i nogu sam poderala da ju razbacam po svim uspomenama. Nek sraste u trulez. Vristim u bezdan, nema povratka u ono sto je bilo.
Nekad sam bila malena. I jako, jako kovrcave kose. I pjevali su mi: " Spavaj mi djetesce ti. "
