PRICA SA DRUGE STRANE
|
Nekad mi se cini da u mojoj domovini vlada misljenje da je zivjeti vani jednako zivotu u raju. I to onom Muhamedovom, sa djevicama sluskinjama. Kako li si to zamisljaju da na svakog muskarca dode sedam djevica? Otkud visak produkcije zenske djece i nekontrolirana smrtnost u poboznih maloljetnih Muslimanki? I po kojem se proracuno dosli do brojke sedam? No ocito da na Planeti postoje lakovjerniji od mene. Te se ti isti dobrovoljno rasprsuju u eksplozijama teroristickih akcija, sve u nadi da ce tada napokon dozivjeti svoje dugo ocekivano prvo seksualno iskustvo. Uopce mi nije bila namjera baviti se aktulnim dogadanjima na bliskom, sredisnjem ili bilo kojem istoku. Veceras sam bila na predpremijeri jednog amaterskog kazalisnog projekta. Ideja projekta je bila da se okupe glumci amateri iz cetvri South East. Znaci odrasli, bez profesionalnog kazalisnog obrazovanja, sa puno iskustva i mozda part-time poslom u ovoj struci ili barem brdom ambicioznosti u ovome smjeru. Projekt je nazvan multikulturalanim. To znaci da u njemu glume ljudi prijekom iz razlicitih kultura. Iako multikulturalizam nikako nebi trebao iskljucivati bjelce (citaj: domorodce ove zapadnjacke zemlje), ti isti nikako da se nadu u cuspajzu raznoilikih kultura. Uvijek su to egzoticni obojani, loseg jezika ili jasnog naglaska. Cak i kad se organizira Roots Festival niti jedan bend nije europski. Ponekad se cini da je multikulturalni party prostor u kojem se zatvori strance da se medusobno upoznavaju i druze. Dvorana mjesne zajednice South East bila je oskudno osvjetljena. Dvadesetak uzvanika posjedalo se na tvrde skolske stolice. Pozvani su, kao i ja na prvu predstavu kako bi dali povratne informacije glumcima, producetici i reziseru. Ovakove su priredbe najintimnije kazalisno iskustvo; prvo otvaranje osobnih umotvorima neiskusnih amatera u kombinaciji sa delikatna odgovornoscu odabrane publike da gleda kriticnim okom, ali ne posije nesigurnost u prile talente. Osim toga, dovukla sam se tamo i da usput odigram svoj netwerk. Postoje dvije opcije u ovoj vrsti kazalista. U svakoj je predtava radena iz vlasitih ideja glumaca. Cesto ti isti iniciraju project. Jedan verzija ce biti puna folklornih elemenata. U toj ce svaki Afrikanac biti gol do pasa i odjednom poceti plesati u ritmu napete kravlje koze. U drugoj verziji ce taj isti Afrikanac biti ljut, vikati na publiku, biti nezadovaljan pozicijom stranca u ovoj zemlji, bit ce mu nacinjena nepravda i na kraju ce sa pogledom uperenim u daljinu objaviti pouku svog energicnog nastupa. U ovoj bi verziji, taj Afrikanac, vjeran vlastitom nacionalnom folkloru, trebao barem znati par akrobatskih breakdance pokreta. U svakom od tih slucajeva on ce biti predvidiv, sto ce njegove sunarodnjake nasmijati, a onim drugima potvrditi koje mjesto Afrikancu treba udijeliti u drustvu. No veceras, sam gledala nesto drugo. 12 ljudi. 2 bijele en 10 sarolikih. Neki sto znaju jezik, neki sto razvlace na engleskom. 12 ljudi koji se nisu sakrili iza sigurnih kliseja i predrasuda. Koje nije zavela gorcina, te su vlastitu individualnost sakrili iza maske ilustracije onoga sto jesu kao pojedinac . Oni su jednostavno pobijedili na lutriji i odsjeli u hotelu. Nisu varali zene (jos jedna predrasuda o crncima), nisu jeli kukce, niti drmusali guzicama i pjevali nerazumne pjesme. Nisu cak ni objasnjavali da su iz 5 razlicitih africkih zemalja. Jednostavno su bili na sceni i glumili obicnu kazalisnu predstavu. I to je bilo dovoljno da u njihovoj opustenosti prepoznas ljuska bica. Da oglusis na akcente i mimiku lica. Da kroz kazalisni oblik i manirizam, vidis pojedinca. Da se zapitas zasto obicna predstava nije obicna. Sto je projkcija gledatelja , a sto svjesan izbor rezisera? Odgovornost za borbu protiv predrasuda treba preuzet na sebe i sam stranac. Par rijeci koje su svima poznate na surinamskom, garncija su da ce se dvorana nasmijati. Treba se prisiliti ostaviti taj joker u dzepu i pokazti sebe onakav kakav jesi. Time sto zapjevas nerazumnu pjesmu koja se od tebe ocekuje, dozvoljavas da se distanca odrzava. A udaljenost je sigurnost. A bliskost mozda samo strah da ce netko provaliti tvoju proslost i misli i onda ih oteti, zabraniti, pojednostaviti. Cesto stranci, u koje se i ja brojim, reagiraju na nacin "sto od mene ocekujes to ti dajem". umorni od tihe diskriminacije i borbe koju prva generacija vodi sa sistemom, dolazi do zatvaranja u vlastite krugove. Ne volim generalizacije. Mislim da su one krive za sve medunarodne sukobe. Za neosjecajnost prema citavim kontinentima. Svjesna sam da ne poznavanje kultura vodi ka tome da nekoliko pristupacnih informacija svedes na predrasudu. Da doneses zakljucke i budes zadovoljan jednim odgovorom umjesto istim u raznim nijansama. Veceras je, u dramaturski prejednostavnoj prici , na scenu stalo 12 ljudi. Od 18 do 55 godina. Iako nisu svoj nacionalni identitet igrali, oni su njime zracili. Jednostavno zato jer to jesu. On osto me dirnulo, je da se taj identitet nije vidio u glumljenju plemena iz dzungli i slicnih kliseja. On je, dok su glumci sjedili za sankom, bio dio njihove boje glasa, tempa reagiranja i nacina na koji stvljaju ruku na rame. do pustili su sebi da jednostavno budu. da se ne takmice, ne skrivaju, ne bune. tada shvatis iznova da je Biti covjek je najdivnija stvar na svijetu. Kada to ne glumimo, vec kada to jesmo. Prekrasno. Biti stranac znaci i nositi se sa krizama nacionalnog identiteta, gubljenja moci izrazavanja, nosenja imidza predsrasuda i izdajnickog naglaska. Znaci i zelju da se ne mjenjas, a stopis sa okolinom. Biti promatrac svijeta iz kojeg potices i onog u kojem trentno boravis. I dok u jednom polako gubis tlo pod nogama, u drugom jos nisi pustio korjenje. |
Ponekad zazelim da sam rodena u dobima sive proslosti. Udaju bi mi nekako organizirali. Neko musko bi me povelo i ja bih ga slusala i kuhala mu sve na sto ga je navikla njegova mat. Kvaliteta seksa se nikad ne bi preispitivala. Dvoumljenja o karijeri bila bi suvisna. Vec bi naradala brdo djecurije i onda se veselila njihovoj razigranoj slobodi. Postala bi jedna od onih majki koje zive kroz svoju djecu i nikad se ne bi pitala da li sam spremna pruzeti roditeljske odgovornosti. Vjerojatno bi dobro poznavala susjede jer bi mi komsiluk bio jedino mjesto izlaska. Ne bi se pitala sto da napravim za veceru. Jeli bi nesto sto raste u vrtu. Ako moj muskarac ne bi znao u svakom trenutku reci ono pravo ili duboko, ne bi niti pomislila da postoji netko drugi za kojeg sam trebala poci. Voljela bih ici na misu, ne zato jer je to moj svjesni izbor, vec zato sto to svi cine. A sto svi cine je normalno i to ne moze biti glupo. 
What’s my motivation? klasicno je pitanje svakog mladog glumca ambicioznog da bilo koju, ma koliko god sporednu ulogu, odigra sto iskonskije. Zasto moram uciniti tri koraka, kada moj lik osjeca da bi trebao stati kao ukopan? Cemu sapat kada moja uloga zeli vristati sa krova nebodera? Zasto se uvrijediti, to se mene uopce ne tice? Sve su ovo polemike koje zivot na daskama znace. Rasprave koje ubijaju rezisere u pojam, cine od glumaca egocentricne picajzle, a prolaznicima znace jednako koliko mlacenje prazne slame. 