Utucena sam do bola. Mogla bih i zaplakati, ali od silnog sam cudenja ostala u soku i nestalo mi slanih suza. Mislim samo na Njega u praznoj znojnoj svlacionici. Sam. Glava polozena u dlanove. Niti ne zeli gledati penale. Niti veselje protivnika. Niti ponavljanja snimke udarca glavom i izvlacenja crvenog kartona iz dzepa sudca. Kroz glavu mu prolazi misao kako se ovo dogodilo bas danas?
Nista ljudski nije meni strano.
Razumijem da je pod ogromnim pritiskom.
U Francuskoj glasi kao primjer Uspjesne Integracije.
Uzor svim malodobnim Doseljenicima kako se treba postaviti u zivotu.
Djecak iz siromasne obitelji, zloglasne cetvrti Marseilla, odlican sportas.
Portret su mu oslikali na l'Arc de Triomph, a onaj u rodnom mu gradu glavna je turisticka atrakcija. Zlatne tenisice za oprostajnu utakmicu. Svaki puta kada dotakne loptu od njega se ocekuju cuda. Ako ju samo doda, komentatori ga smatraju lijenim, starim, suvisnim. Nekim tko bi trebao pokupiti prnje. A kada zada gol, onda ga pak slavimo.
Ali kud bas on? Bas on koji se ulagao u borbu protiv rasizma, protiv okrutnih rijeci i uvreda koje peku. Mora da ga je taj Talijan pogodio tocno u zivac, kada se nije mogao odmaknuti. Duboko udahnuti. Tu se nije radilo o dovicima na koje je igrac sa dvadesetogodisnjim iskustvom oglusio: jebac kojekakvih pustinjskih zivotinja, terorist, ubojica, fundamentalist, stari...zapravo i nemam neki ogroman talent i mastu na ovakove teme. No poticem iz obitelji igraca i trenera, pa znam kojim se bogatim rijecnikom razbacuje po travi. Navlacenja majci, nisu nista prema uvredama i provokacijama, pozivanjima na majke i djevojke, velicine spolovila i manjak mozga, na manje ili vise (ne) istinite clanke po trac-novinama. Ma zapravo me boli kurac, da se izrazim u skladu sa sektorom o kojem pisem. Samo mi je njega zao. Sto mu je to bila zadnja utakmica i sto ce jos dugo vremena osjecati gorcinu nad necim sto je mogla biti kruna karijere. Sto je sada sam u svlacionici i sto ne moze reci da mu je ucinjena nepravda, jer nakon tok udarca niti sudac nije imao drugog izbora. (osim sto je i Talijana trebao vratit na klupu).
Bio je mi je poseban. Igrac sa karizmom na terenu. Sa mirnim pogledom u daljinu, isklesanim licem grckih kipova i kapljicama znoja na vrhu nosa. Trk, lopta koja se lijepi uz njegova stopala, okretnost i klizanje po terenu. Pratila sam ga vec godinama,pa se cak i zaljubila. Slomio mi srce kad se ozenio. Nogometas koji zraci onim necim sto ga cini vecim od same igre. Cega je negdje u kutku ozbiljnih usana i sam svjestan. Vidim to kada se onako pametno nasmije.
Nije mi zao Legende. Vec covjeka. Jer znam da se grize. Lupa glavom u zid i meditira se iz vrtloga vlastite impulsivnosti. Sjedila sam bas kao milijuni drugih pred televizorom i nisam mogla doci k sebi od cudenja. Najrade bi htjela reci mu da ga razumijem i da je samo njegov timing ono sto ovaj cin cini toliko znacajnim. Ali ja sam , kao sto vec rekoh, jedna od milijuna odanih obozavatelja, nitko cije mu misli ista mogu znacit u ovom trenutku. Vise me nije zanimao rezultat. Nista vise nije bilo vazno. Ostala sam u tupom zaprepastenju.
Na stranu sve politicke korektnosti, nista ljusdki nije meni strano.
Za mene ce on uvijek biti jedini i pravi Zinadine Zidane.
Zizou.
|
Tek nocu se budim. 
Nisam sigurna, ali cini mi se da se plutam u praznom prostoru.