lanterna

27.03.2006., ponedjeljak

Crno bijeli svijet

CINJENICE:
grad se nalazi na Zapadu. Na zapadu zive bijelci. Njihova su djeca isto bijelci. Ti su zute kose, visokog stasa, bijelog tena i zdravih zubi. Ja sam pak (izmedu ostalog) uciteljica . Ali ja nikad ne vidim bijelu djecu. Do prije par mjeseci bili su skriveni od mijih ociju. Kako je to moguce?
POJASNJENJE:
Na zapad se tijekom sezdesetih naselilo puno gastarbajtera. Bas kao sto su moji susjedi iz T. sela krenuli trbuhom za kruhom u Munchen, tako se ovamo uputila horda ljudi iz siromasnijeg svijeta da popuni radna mjesta po tvornicama i plantazama tulipana i poriluka. Sa nekoliko prnja i spremni na borbu za opstanak, obitelji iz ruralnog Maroka, Alzira, Turske, zemalja Isocne Europe, Ghane i bivskih kolonija Surinama i Indonezije nasle su se prvi puta u velikom gradu. A sam se grad se suocio sa problemom standbenog kapaciteta. U tom desetljecu niklo je nekoliko predgrada u kojim su „stranci“ povoljnije mogli kupiti stanove. Na taj su nacin nastala GETTA.

Tipicno za predgrada je to sto su ona bila krcata mladim obiteljima i djecurlijom, parkiralistima i velikom kupovnim centrima. Ogromna kolicina ljudi koja na posao putuje satima zakrcenim cestama do centra grada, te se vraca u betonske spavaonice kuci. Medu zgrade bez ikakvog sadrzaja osim lokalnog kafica, igralista za kosarku i nekolicine klupica u parku. U nekoliko iducih godina razvilo se nesto sportskih sadrzaja kao sto su tecajevi borilackih vjestina ili treninzi nogometa. I na tome je gotovo ostalo i do danas.

Sada, cetrdeset godina kasnije, se sve cini logicno: roditelji rade da skrpaju kraj sa krajem (jer Zapad nije bajka i suprotno pricama koje su culi u svojim rodnim mjestima, ni ovdje ne raste novac na drvecu), djeca i mladi vise po javnim garazama, dosaduju se i zapadaju u zamke kriminaliteta. U trenu kada mladi zauzmu klupice po parkovima, zapale prvu travu i odluce mrziti okolnosti u kojima su se nasli, nastanu problemi. U sredini sirimasnijoj od one u cenralnom gradu, gubi se ambicioznost. Naravno da nepoznavanje jezika lose utjece na skolske ocjene i mogucnosti zaposljavanja. Naravno da boja koze i cudan naglasak stvara predrasude. Naravno da prva generacija doseljenika ostaje na dnu drustvene ljestvice. no kao sto postoje generalizacije (koje osobno mrzim i pokusavam brisati iz svijesti), postoje i iznimke onih koji ne nisu predali pasivnosti grupe. No te su , priznajmo, u manjini.Ova prica nije jedinstvena samo za grad u kojem ja zivim. Nju cete moci cuti po svim vecim gradovima zapadne Europe.

KAKOVE VEZE SVE OVO IMA SAMNOM,
DOSLJAKUSOM U BIJLOME SVIJETU?

Ja radim sa trecom generacijom doseljenika; djecom rodenom u raskoraku izmedu identiteta njihovih roditelja i njih samih. Potpomognuti gradom i provincijom, grade osnovne skole i organiziraju kuturna dogadanja za djecu, mlade i odrasle. Otvaraju se trznice i ljetni festivali. Poslijednih pet godina radim po predgradima u takozvanim Crnim Skolama. Koristeci dramski odgoj i umjetnost kao medij prosirujem vidike. (Ili se samo u to uvjeravam.) Okolnosti su nekad teske. Djeca znaju biti frusrirana jer ne razumiju jezik ili zive u nesredenim obiteljskom ili financijskim okolnostima pa su i sama agresivnaog nastupa. Kada izuju cipele i protrce po dvorani izbrijim u svakom razdredu desetak prljavih i rastrganih carapa, ciferslusa na hlacama koji se ne zatvaraju i glava masne kose.
Ali oni su tako veseli kada pocnema raditi na satu. Tako predani i puni volje i truda. Sa svojih cetiri do dvanaest godina i ogromnim entuzijazmom su ti i crni, zuti, bijeli i zeleni nova generacija sarenog i vedrijeg svijeta. Ne mogu vam opisat kao me znaju dirnuti u dusu koliko se jako trude i daju sve od sebe na satovima. (Prosle sam godine radila sa djecom sa problemima u odgoju, pa se sada „normalna „djeca cine kao pravi andeli.)

Uz to radim, od prije par mjeseci, prvi puta u zivotu i u jednoj Bijeloj Skoli . Pa napokon imam materijal za usporedbu.Primjecujem da su ta djeca naprednija u svemu. Ona se znaju bolje izrazavati, roditelji ih vise stimuliraju, drustvenija su i imaju deset puta bolju koncentraciju od one djece sa Crne Skole. Ostala sam zapanjena kad sam to uocila na satovima dramske koji su u principu relativno jednostavnoj sadrzaja i na kojima je vecina sudionika pravi pocetnik sto se kazalista tice. Ne zanimislivo je jak utjecaj okoline na razvoj djetata i na sanse u daljnem zivotu!

U petak, na kraju radnog tjedna, vozila sam se biciklom prema kuci i bila bas ispunjena. Jest da je naporan ovaj posao, ali cini mi se da je isplativ. Za njih, ali i za mene. U tim osmjesima i masti, igri i suradnji i ja ucim od njih. Mozda mi sutra vec svi dignu zivce, no odlucila sam sebi posvetii ovaj post. Malo vam reci sto ja to naporno, bitno i ispunjavajuce cinim u ovome svijetu. da se malo pohvalim. Obecavam vam zdravu dozu skromnosti u iducem javljanju.

PS: Sluzbeno sam ja u ovom svijetu Crna. Jest da je to slucajnost i velika prednost, da tako ne izgledam. Naglasak skrivam dobrom artikulacijom pa cesto prolazim za rodenu Zapadnjacu.

- 00:25 - javi se (35) - Isprintaj - #

21.03.2006., utorak

SAMA

Osjecam se spremna na plac.
Iscekujem toplu suzu na mekom obrazu.
Kao nakon prve case dobrog vina u praznom dnevnom boravku. Kada osjecas vrucinu alkohola i slabu zamucenost u glavi.Kada jos jasnije shvacam da sam sama sa sobom.
Ralog je nejasan. Direktan povod neznan.
Samoca mi se uvukla pod kozu.
Zelim susret, dodir i meko tijelo ispod svjeze posteljine.
Cinjenica jest da imam toliko toga. I dugogodisnjeg decka, i stan , i posao , i neku karijeru. I mrzim se sto sam nezahvalna. Sto ne uzivam u onome sto milijuni na svijetu nikada nece imati. Na blogu dugo nisam izbacivala ovaj mrak i tugu na vidjelo, jer sam sebi vec dosadna. Cak u ovu anonimu usuljao se sarkazam i banalnost, kao izlaz iz mraka. Nakon prosle burne godine, nadala sam se da su ove faze otplovile u nepovrat.

I iako znam da nisu i da je naivno ocekivati da cu odsada koracati po poljima posutim cvijecem, to je ono sto zelim. Biti dijete velikih ociju i cistog srca. Ne nositi u sebi tajne i oprati proslost sa koze. Skinuti odjecu one drustvene, nasmijane Mene na koju svi uvijek mogu racunati. One koja je spremna na sve i sve moze postici, rijestiti i prezivjeti. Potajno zelim imati cetri godine, oskudan rijecnik i losu artikulaciju. Biti slobodnog uma i svjezeg uzdisaja. Promatrati svijet, ali ga jos ne raspoznavati. Nasmijana i ocarana detaljima. Ne razumjeti svade i uvrede. Zaroniti duboko ispod povrsine i cuti sum tisine u usima i pokret morske trave. Nista vise. Nista manje.

Umorna sam.
Umorna sam od truda, od osvjescivanja, od straganja za sobom, od granica koje moram nauciti braniti, od udaraca koje ne trebam shvacati ozbiljno, od misljenja koje me ne trebaju dirati, od samostalnosti, od bavljenja sobom. Od svega sto trebam nauciti iznova prepoznati.
Podsjecam se da sve sto drugi cine nije osobno. Osobno je ono sto dozvoljavas da to bude. Iscrpljuje me propitkivanje, a to je jedini nacin da nadem mir sa onim sto sam ostavila iza sebe. Danas sam slaba

Puno se stvari u zadnjih godininu dvije otkako sam na terapiji izmijenilo na bolje.Rastem. Trudim se. Ucim. I ponekad nesto I osjecam sto nije usko vezano uz moju depresiju.
Pitam samu sebe: Zasto bas Ja? Zasto moram sve tako komplicirano i osobno prozivljavati?
Znam da je djetinjasto. i zato se sramim i bijesnim na sebe sto sam tako nedorasla da se uopce usudim pitati : zasto ne bi sve bilo jednostavno i polazilo samo od sebe?

- 23:52 - javi se (18) - Isprintaj - #

11.03.2006., subota

TWO BAD, MILOS DEAD

Njoj iskocise oci. Kao macki u snopu auto lampi. Nabujale bjeloocnice i rasirile se zjenice.. Neka grozna vijest je stigla preko sms-a i Ona je bez daha. Prvo sam pomislila na Twin Towers ili neku simbolicnu katastrofu te vrste. Tsunami ili globalni potres. Lavine. Nesto ne zamislivo tragicno i brojno. Ona niti zvuka da ispusti.

Proletjeo mi je kroz glavu Ajme, nije valjda smrtni slucaj u obitelji. Sjetih se tada izraza lica mog oca pri spustanju slusalice i recenici Zeno sjedni. Radi se o ocu. Bilo je tome 11 godina bas prije neki dan.
Zamolila sam nabrzaka Svevisnjeg neka cuva zdravlje Njenog tate. Ona je u meduvremenu prekrila rukom sirom rasjapljena usta. Ja duboko uzdahnula. Ona hiperventilirala. Ja duboko izdahnula i udahnula. Ako treba biti uz prijateljicu u teskim trenucima, tu sam. Polozila sam dlanove na stol. Podigla laktove. Spremna na sve. Mislim si Stay cool. Pribrana. Nadimak mi je Panikana no ovo nije trenutak za dramu sa tvoje strane. Promatram je kao golman sto ceka jedanaesterac. Kad ona vrisne, jaukne, padne ili skoci ja cu se bacit u pravu stranu i biti uz nju. Tu. Na mjestu dogadaja.

Ajme samo nemoj da se onesvijesti. Davno sam polazila sate prve pomoci. To bi mi bilo drugi put ovog tjedna. U srijedu mi je jedna djevojcica na satu pala u nesvjest.Samo sto me nisu optuzili za zlostavljanje maloljetnika koliko sam ju ispljuskala i zaljevala vodom. Gaziranom vodom jer druge nisam imala u torbi. Dosla je mala svijesti, niceg se nije sjecala (fala opet Svevisnjem) osim broja mame koja ju pak nije mogla doci pokupiti jer je danas red na tatu da pokupi malu. Odslusala ja telefonski zaposlenu mamu i problematiku rastave sa ocem. Rekla da cu nastavit sa citavim razredom mahat novinama oko glave njene kceri i nahranit je bombonima sto su ih djeca izvukla iz dubine dzepova ( a tih, fala i opet Svevisnjem, na desetine u ovo sezonskoj djecjoj modnoj kolekciji. i svi puni bombona i keksica). Curici se polako vracala boja u obraze te sam , na opce zadovoljstvo mog razreda, dopustila zatvaranje prozora. Ipak su vani 2 stupnja. Oko plave strunjace i polegnute djevojcice, solidarni i suosjecajni, cucali smo kao u sceni iz Vlaka u snijegu kada taj zaglavi u mecavi pa se sve narandze i sendvici skupe na jednu hrpu i onda se po pravdi jednakosti dijeli sve sto se ima i nema na jednake djelove.
Samo da vas podsjetim na taj djecji klasik te javno priznam tadasnju otvorenu simpatiju prema tak slatkom Slavku Stimcu. U prilom djetinjstvu sam se par godina dvoumila izmedu moje odanosti Stimcu, onom malom iz Bosko Buha ili samom Jelenku. Znajuci da Bosko umire na kraju i da ce Jelenko kad ostari izgubiti pjegice , odabrala sam Stanka za glavnog lika mojih prvih romanticnih mastaranja.

1976 Vlak u snijegu, dugometrazni igrani djecji film, snimljen je prema knjizi Mate Lovraka.
Osnovna skola u Velikom Selu je organizirana na principu zadruge. Djeca imaju slobodu da odlucuju o vecini stvari koje su u vezi s njihovim zivotom i poslom. Sloga i snalazljivost ucenika dolazi do posebnog izrazaja kad na povratku iz grada zapnu u snjeznoj oluji. Bez svoga ucitelja koji je ostao bolestan u gradu, vrijedni ucenici uspijevaju probiti bijelu zapreku svojim rukama stoga cto snazna lokomotiva ne uspijeva napraviti isto. Zajednistvo je jos jednom potvrdjeno.

Istovremeno sa ovim suludim vrtlogom asocijacija, mjenjale su se nejasne grimaze na licu moje Prijateljice. Zumor glazbe i gostiju u kaficu utihnuo. Zrak je otezao, a dim se zaledio u pokretu.Jos gleda u mobitel, ja u nju, nitko se ne mice, svi smo u stanju podnijeti prvi zvuk.
Prasak. Lom. Smijeh.Smrtno ozbiljna proucavam ovo sulodo ponasanje. Bit ce da je ovo panicna reakcija,hvatam se logicnog objasnjanja.Nema mi druge, nego opet samarat, mislim ja. Vidjela sam to na filmu. Nakon dobrog samara se zrtve sto su netom vristale potpuno smire i daju suvisle odgovore na pitanja. Smijeh traje. Predugo. Gutam slinu. Skidam prsten da ju ne ozlijedim ako dode do najgoreg. Nakasljem se i prozborim. U stahu od odgovora, ja pitam. Okrece se njena Nokija prema meni. Zeleno svjetlo i velika tipkana crna slova.UMRO JE MILOSEVIC. TWO BAD, MILOS DEAD.Nasli ga krevetu mrtvog., obajsnjava Ona sa preko puta stola.

I tu mi je tako laknulo. Pao mi je kamen sa srca. Pomladila se pet godina. Zahvalih iznova Svevisnjem na zdravlju rodbine, sto mi ne upropasti slobodan dan nekog svjetskom katastrofom, slomljenim srcima ili bilo cime sto ce utjecat na moj zivot. Ma dobro, neka ga. Ja mislila nesto grozno se tebi sprema, a ono Milos. Oporavljam se jos od uzbudenja. Raspusem se kao umorni konj nakon utrke. Cak se smijem na glas. Dobro je , svi smo na broju.
Nego sto joj to dode Two bad Milos dead? Ma to ti je engleski, veli Ona. Dva losa ubise Milosa. Aha, stara uzrecica i potencijalni hit neke novokomponovane zvijezde ili same Severine Ta voli rimu. I tada mi nastavimo piti kave, a ja zicati njene cigarete.
Nakon ovog napornog subotnjeg dana, odlucila sam kupiti baklave i kestenje. Pekaru /slasticaru objasnih kojim povodm ja kupijem slatkise. Cestitaam, veli on meni. Kada su uhapsili Saddama i ja sam sve svoje prijatelje castio. I tu mi nekako cudno bude toplo oko srca. Ovaj covjek iz Sjevernog Iraka i ja pogledasmo se duboko u oci. Skoro pa zaplakah nad ovom srecom i nepravdom sto nas veze. I onda sam otisla doma.

U glavi napravim natuknicu: pozabavi se tehnikama prve pomoci. U navedenim su primjerima moji nagoni bili samaranje ugrozene okoline. Cini mi se da bi tu trebalo poraditi na suptilnosti moje zastarjele obuke. Jos ce se procut kakva sa agresivka.Tko zna kad cu ponovno morat spasavat zivote?

- 23:31 - javi se (24) - Isprintaj - #

07.03.2006., utorak

ZLOCINAC SA PLOCNIKA

Joj , daj se molim vas sklulirajte, gospodine policajcu! Pa sto vam to pada na pamet. Imam ja pametnijeg posla nego provodit subotu popodne u policijskom uredu. Sada me na primjer ceka prijteljica na kavi s mlijekom. Velim ja.

Zakon je zakon, gospodo. I vi ga ne postujete. Vi ste ta koja sa sobom nema legitimaciju. Veli On meni.

Prije nego vam citiram ovaj jako zanimljiv razgovor, slijedi nekoliko kljucnih podataka.
1. Da dodem do dogovorene kave moram preci biciklom udaljenost od 3, 5 km (od cega 2,5 km gradevinskih radova na cesti).
2. Na kavu moram doc da obradim temu frendice i njenog decka, njihovih friskih tuznih nesporazuma, da budem rame za plakanje i udjelim koji dobar savijet.
3. Od nove 2006 moramo svi stariji od 12 godina pokazat ID kada nas uniformirano lice za tu karticu pita. Tom mjerom gradske zastite se borimo protiv terorizma, veli neki tikvan na televiziji. Ta mu je odlicna fora. Taj slavni politicar je misljenja da strani teroriti nemaju ID i nikad nisu culi za falsifikaciju, pa ces te odmah upecat u gradskoj guzvi i odvuc za usi do policijskog ureda.
4. Kako sam se ja danas posebno uredila za subotnju kavicu sa prijateljicom i veselo zabiciklirala na zimsko sunce u traper minici i novim cizmama, zracila sam fundamentalisticki na sve strane. Normalno da su me zaustavili kada sam na par metara provozala po pjesackoj stazi. Tko i nebi ovako veselu seksi vozacicu htio preispitivat na par minuta.

POZIV UPOMOC!
Jutros primih poziv moje Drage Dankinje. Trebamo sagledati situaciju, preispitati sebe i analizirati nase zivote u odnosu na broj godina , te pod povecalom izuciti Njegove postupke. Kao Charlie Angel skacem na mini bicikl. Ovo cudo tehnike na kojem se vozim je ono koje se moze u nekoliko sekundi sklopiti i raskopiti. (To barem uspjeva onima na reklami. Osobni rekord mi je 30 sekundi.) Danas ga vozim (umjesto mog obicnog bicikla) jer sada ne pada snijeg i nije sklisko. No ako padne, onda mogu sklopiti svoj bic do velicine 40 sa 40 cm i tezine 11 kg i dovesti se tramvajem do kuce. Prakticno, zar ne?
Jako zgodno zamisljeno. Sve dok nisam uocila zute lampe, metalne ograde i smrad sto se siri iz raskopanih ulica. Jedini prolaz je ostavljen pjesacima. Auti, tramvaji i mi bicklisti mogu se fuckat.Kako sam obukla nove cizme sa visokom petom, stopala su mi ubrzo pocela slati signale da im je mrsla ideja da jos kilometrima podnose ovu torturu brzog hoda. Buduci je mini bicikl velik kao i prosjecna djecja kolica, smatrala sam da polazem jednaka prava na voznju plocnikom kao mlade majke sto istim guraju svoj pomladak. Te se ja odvozila onih par metara na kojima nije bilo pjesaka.

SUSRET SA NJIME
Sa mnom se nije slozio pokret ruke koji me docekao iza prvog ugla.
Taj je pripadao paru razirenih nogu, plavom odijelu i remenu okicenim zastrasujucim napravama.Kud se to meni ima dogodit? Zakolutala ja ocima.
Gospodo, nije dopusteno voziti se po plocniku. Raskoraci se on jos sire i dominantnim tonom mi da do znanja da sam ucinila nesto stravicno kriminalno.
Ma tko je vidio razoriti pola grada? Kako da covjek stigne sa jednog mjesta na drugo. Bageri nicu na sve strane, ograde, prepreke, blato.
Naplatit cu vam kaznu.
Kaznu? Pa jest vi normalni? Za bicikliste?
Ne da mi je bilo smjesno da pet policajaca u subotu popodne lovi zalutale bicikliste. To je bilo suludo. Kaj ne idu lovit lopove, pomahnitale muzeve, spasavat samoubice i sprecavat pljacke? Pukim slucajem mu sve ovo nisam sasula u lice, no ocito je on nesto od toga uspio odgonetnuti iz mog pogleda i nearikuliranog gundanja.

Valjda vam je poznato da policajca mozes naljutit ako odmah ne odgovaras na pitanja. Ili ako slucajno imas komentar na postupak. Ili ne uzimas njegovu pojavu kao nesto smrtno ozbiljno.No najbolje im mozes dignu zivac ako osjete da ne cjenis njegov autoritet (kojeg bi kao ljudska jedinka trebao automatski postivati samo zato jer on tamo stoji u plavom, a ti ne). I tu je bila caka jer takovi uniformirani autoriteti u meni bude buntovnicu. Necu im se klanjat i bog. Ne dam se zastrasivat. Kad neko sa visine samnom prica osjetim se kao pubertetlija spremna na konfrontacije, nesuradnju i zabusavanje. Tko si ti da se tak postavljas prema meni?

TU JE POCELA PRVA RUNDA
(za koju sam znala da cu izgubit, ali ne bez borbe)

Kaznu? Pa sto nije red prvo dati usmeni ukor? Tko je vidio odmah naplacivat kazne?
To nema efekta, gospodo. Da se mi vratimo nasem poslu...
Odlicna ideja, i ja zurim na svoj posao.
Nisam to mislio, zakasljuca on. Trebate platit kaznu zato jer ste voziti po plocniku, a to se ne smije.
Tko kaze?
Pise tamo neki znak pored kojeg ste prosli da ste trebali sic sa bicikla. Zato jer se vi vozite mozete nekoga ozlijediti tko se seta.
Ozlijediti?Nisam nikad cula da se to nekome dogodilo
Je, je. Dogodilo se. Jedan put u jednom velikom gradu, Tu je biciklist pregazio bakici preko noge i morala je nositi gips. A znate da starim ljudima tesko zarastaju kosti.
Nemojte mi reci da sada zbog tog jednog slucaja svi biklisti moralu placat visoke kazne.
Moraju, gospodo. Nema Vam druge nego platit.Opet ja gundam i pusem.
Nego dajte vi meni vasu legitimaciju.
Kut!Tu sam znala da sam naje.... Jer nema sanse da netko povjeruje da za taj zakon nisi cula.
Nemam.
Pa sto?
Ostala mi drugoj jakni. Opalim ja bahato, i neistinito. Necu je nosit iz principa.
U unutrasnjem dzepu. No znam ja sve sto na tome pise.
To nije dovoljno.
Ma dajte gospon, nemojte me gnjavit zbog mog mini bicikla i par metara na plocniku gdje nikog nema i svi hodaju zivi, zdravi i neozlijedeni.
Akrobatiram ja zjenicama.
Sad je On skuzio da ja ne pokazujem nikakve znakove kajanja nad pocinjenim krivicnim djelom. Procijenio me kao opasnu kriminalku, mogucu teroristicu i biciklistu opasnu po citavo drustvo. Mozda se ponadao promociji ako sa ovakovim ulovom stigne u stanicu.
Te zaprijetio:
Ovo moramo rijestit u uredu?
Vrag je odnio salu
Kaj cete mi sada prijetit lisicama?
Bubnem.
Smjesno da ce me sada uhapsit zbog voznje na biciklu. Kad se ta policija time bavi, stvarno se pitam za koji k... ja placam porez.
Kad odemo tamo, ni tamo necu imati legitimaciju. Mozda je bolje da odemo do moje kuce i tamo ju potrazimo. Ili da ja odem doma i donesem ju vam pokazat?
Niti jedna ideja mu se nije svidala. On bi mene najrade potegnuo za uho, ubacio u auto i upalio sirene.
Sirene su mi bile primamljive. Lisice sam oduvijek htjela probati. Cak bi pristala na sve ali ovaj nije bio Covjek u Uniformi na kojeg se palim....Hvala lijepo.
Daj se molim vas sklulirajte, gospodine policajcu!
Zakon je zakon, gospodo. Kava i prijateljica mogu pricekati.
Otkud vi znate sto u mom zivotu moze pricekati? Ta kava je kljucna u njenom zivotu.
Ispricavam se na drskosti, ali ako nista nemate sa sobom onda moramo u ured.
I onda je nacinio kljucnu gresku. Pita on mene Da l ja uopce imam adresu u gradu kad mi ime zvuci tako stranjski? Usudio se pitat. Budala bahata, pola grada su stranci, a pola drzave bivse kolonije. Tko je vidio mene ovo pitat. To sam mu lijepo sasula u lice. Ol si mislio da sam pas lutalica,
Skuzio on da je malo prenaglio i da zaista je on u manjini, te se pokusao iskopat najgorim mogucim komentarom.
A bas lijepo ste naucili nas jezik! Lijepo.Njegov me pogled mazio po glavi. Stani covjece nisam pudlica. Dragi citatelji koji zive vani ce znati kako iritantno paternalisticki ovo zvuci nakon sto zivis godinama vani. Ko da je naucit jezik nesto sto mozak stranca ne bi mogao odgonetnut.

Tu sam izgubila prvu rundu. Bit ce zbog attitude.

U DRUGOJ RUNDI sam mu bankovnu karticu, odrecititala tko sam i sto.

On mi je sve to vratio. Najavio kaznu od 30 eura na kucnu adresu i onda prosaptao
Ja samo radim svoj posao, gospodo.
Tu Vam nemrem pomoc, rekla sam u prolazu i zaseljela im dobru zaradu sa ovim izmisljenim kaznama. Ovo je najgluplja kazna koju sam ikad dobila u zivotu. Nisam mogla vjerovat da su i tu izmislili. Danas sam provjeravala na situ policije grada: stvarno postoji.

- 08:28 - javi se (24) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>