CINJENICE:
grad se nalazi na Zapadu. Na zapadu zive bijelci. Njihova su djeca isto bijelci. Ti su zute kose, visokog stasa, bijelog tena i zdravih zubi. Ja sam pak (izmedu ostalog) uciteljica . Ali ja nikad ne vidim bijelu djecu. Do prije par mjeseci bili su skriveni od mijih ociju. Kako je to moguce?
POJASNJENJE:
Na zapad se tijekom sezdesetih naselilo puno gastarbajtera. Bas kao sto su moji susjedi iz T. sela krenuli trbuhom za kruhom u Munchen, tako se ovamo uputila horda ljudi iz siromasnijeg svijeta da popuni radna mjesta po tvornicama i plantazama tulipana i poriluka. Sa nekoliko prnja i spremni na borbu za opstanak, obitelji iz ruralnog Maroka, Alzira, Turske, zemalja Isocne Europe, Ghane i bivskih kolonija Surinama i Indonezije nasle su se prvi puta u velikom gradu. A sam se grad se suocio sa problemom standbenog kapaciteta. U tom desetljecu niklo je nekoliko predgrada u kojim su „stranci“ povoljnije mogli kupiti stanove. Na taj su nacin nastala GETTA.
Tipicno za predgrada je to sto su ona bila krcata mladim obiteljima i djecurlijom, parkiralistima i velikom kupovnim centrima. Ogromna kolicina ljudi koja na posao putuje satima zakrcenim cestama do centra grada, te se vraca u betonske spavaonice kuci. Medu zgrade bez ikakvog sadrzaja osim lokalnog kafica, igralista za kosarku i nekolicine klupica u parku. U nekoliko iducih godina razvilo se nesto sportskih sadrzaja kao sto su tecajevi borilackih vjestina ili treninzi nogometa. I na tome je gotovo ostalo i do danas.
Sada, cetrdeset godina kasnije, se sve cini logicno: roditelji rade da skrpaju kraj sa krajem (jer Zapad nije bajka i suprotno pricama koje su culi u svojim rodnim mjestima, ni ovdje ne raste novac na drvecu), djeca i mladi vise po javnim garazama, dosaduju se i zapadaju u zamke kriminaliteta. U trenu kada mladi zauzmu klupice po parkovima, zapale prvu travu i odluce mrziti okolnosti u kojima su se nasli, nastanu problemi. U sredini sirimasnijoj od one u cenralnom gradu, gubi se ambicioznost. Naravno da nepoznavanje jezika lose utjece na skolske ocjene i mogucnosti zaposljavanja. Naravno da boja koze i cudan naglasak stvara predrasude. Naravno da prva generacija doseljenika ostaje na dnu drustvene ljestvice. no kao sto postoje generalizacije (koje osobno mrzim i pokusavam brisati iz svijesti), postoje i iznimke onih koji ne nisu predali pasivnosti grupe. No te su , priznajmo, u manjini.Ova prica nije jedinstvena samo za grad u kojem ja zivim. Nju cete moci cuti po svim vecim gradovima zapadne Europe.
KAKOVE VEZE SVE OVO IMA SAMNOM,
DOSLJAKUSOM U BIJLOME SVIJETU?
Ja radim sa trecom generacijom doseljenika; djecom rodenom u raskoraku izmedu identiteta njihovih roditelja i njih samih. Potpomognuti gradom i provincijom, grade osnovne skole i organiziraju kuturna dogadanja za djecu, mlade i odrasle. Otvaraju se trznice i ljetni festivali. Poslijednih pet godina radim po predgradima u takozvanim Crnim Skolama. Koristeci dramski odgoj i umjetnost kao medij prosirujem vidike. (Ili se samo u to uvjeravam.) Okolnosti su nekad teske. Djeca znaju biti frusrirana jer ne razumiju jezik ili zive u nesredenim obiteljskom ili financijskim okolnostima pa su i sama agresivnaog nastupa. Kada izuju cipele i protrce po dvorani izbrijim u svakom razdredu desetak prljavih i rastrganih carapa, ciferslusa na hlacama koji se ne zatvaraju i glava masne kose.
Ali oni su tako veseli kada pocnema raditi na satu. Tako predani i puni volje i truda. Sa svojih cetiri do dvanaest godina i ogromnim entuzijazmom su ti i crni, zuti, bijeli i zeleni nova generacija sarenog i vedrijeg svijeta. Ne mogu vam opisat kao me znaju dirnuti u dusu koliko se jako trude i daju sve od sebe na satovima. (Prosle sam godine radila sa djecom sa problemima u odgoju, pa se sada „normalna „djeca cine kao pravi andeli.)
Uz to radim, od prije par mjeseci, prvi puta u zivotu i u jednoj Bijeloj Skoli . Pa napokon imam materijal za usporedbu.Primjecujem da su ta djeca naprednija u svemu. Ona se znaju bolje izrazavati, roditelji ih vise stimuliraju, drustvenija su i imaju deset puta bolju koncentraciju od one djece sa Crne Skole. Ostala sam zapanjena kad sam to uocila na satovima dramske koji su u principu relativno jednostavnoj sadrzaja i na kojima je vecina sudionika pravi pocetnik sto se kazalista tice. Ne zanimislivo je jak utjecaj okoline na razvoj djetata i na sanse u daljnem zivotu!
U petak, na kraju radnog tjedna, vozila sam se biciklom prema kuci i bila bas ispunjena. Jest da je naporan ovaj posao, ali cini mi se da je isplativ. Za njih, ali i za mene. U tim osmjesima i masti, igri i suradnji i ja ucim od njih. Mozda mi sutra vec svi dignu zivce, no odlucila sam sebi posvetii ovaj post. Malo vam reci sto ja to naporno, bitno i ispunjavajuce cinim u ovome svijetu. da se malo pohvalim. Obecavam vam zdravu dozu skromnosti u iducem javljanju.
PS: Sluzbeno sam ja u ovom svijetu Crna. Jest da je to slucajnost i velika prednost, da tako ne izgledam. Naglasak skrivam dobrom artikulacijom pa cesto prolazim za rodenu Zapadnjacu.
Post je objavljen 27.03.2006. u 00:25 sati.