SAMA
Osjecam se spremna na plac. Iscekujem toplu suzu na mekom obrazu. Kao nakon prve case dobrog vina u praznom dnevnom boravku. Kada osjecas vrucinu alkohola i slabu zamucenost u glavi.Kada jos jasnije shvacam da sam sama sa sobom. Ralog je nejasan. Direktan povod neznan. Samoca mi se uvukla pod kozu. Zelim susret, dodir i meko tijelo ispod svjeze posteljine. Cinjenica jest da imam toliko toga. I dugogodisnjeg decka, i stan , i posao , i neku karijeru. I mrzim se sto sam nezahvalna. Sto ne uzivam u onome sto milijuni na svijetu nikada nece imati. Na blogu dugo nisam izbacivala ovaj mrak i tugu na vidjelo, jer sam sebi vec dosadna. Cak u ovu anonimu usuljao se sarkazam i banalnost, kao izlaz iz mraka. Nakon prosle burne godine, nadala sam se da su ove faze otplovile u nepovrat. I iako znam da nisu i da je naivno ocekivati da cu odsada koracati po poljima posutim cvijecem, to je ono sto zelim. Biti dijete velikih ociju i cistog srca. Ne nositi u sebi tajne i oprati proslost sa koze. Skinuti odjecu one drustvene, nasmijane Mene na koju svi uvijek mogu racunati. One koja je spremna na sve i sve moze postici, rijestiti i prezivjeti. Potajno zelim imati cetri godine, oskudan rijecnik i losu artikulaciju. Biti slobodnog uma i svjezeg uzdisaja. Promatrati svijet, ali ga jos ne raspoznavati. Nasmijana i ocarana detaljima. Ne razumjeti svade i uvrede. Zaroniti duboko ispod povrsine i cuti sum tisine u usima i pokret morske trave. Nista vise. Nista manje. Umorna sam. Umorna sam od truda, od osvjescivanja, od straganja za sobom, od granica koje moram nauciti braniti, od udaraca koje ne trebam shvacati ozbiljno, od misljenja koje me ne trebaju dirati, od samostalnosti, od bavljenja sobom. Od svega sto trebam nauciti iznova prepoznati. Podsjecam se da sve sto drugi cine nije osobno. Osobno je ono sto dozvoljavas da to bude. Iscrpljuje me propitkivanje, a to je jedini nacin da nadem mir sa onim sto sam ostavila iza sebe. Danas sam slaba Puno se stvari u zadnjih godininu dvije otkako sam na terapiji izmijenilo na bolje.Rastem. Trudim se. Ucim. I ponekad nesto I osjecam sto nije usko vezano uz moju depresiju. Pitam samu sebe: Zasto bas Ja? Zasto moram sve tako komplicirano i osobno prozivljavati? Znam da je djetinjasto. i zato se sramim i bijesnim na sebe sto sam tako nedorasla da se uopce usudim pitati : zasto ne bi sve bilo jednostavno i polazilo samo od sebe? |