Pogled u...

nedjelja, 19.11.2017.

On

Pojavio mi se u snu. Odjednom. Banuo. Nije se najavio. Došao je da me podsjeti na prošla vremena. U snu je čak bio i dobar. Otvorio mi je vrata svoga doma, upoznao me sa svojom obitelji. Pomogao mi je. Nije pravio problem oko ničega. Bio je osoba koju sam u javi priželjkivala. Bio je čovjek, topao, suosjećajan. Konačno, u snu, osjetila sam da pripadam, da imam mjesto, da sam sigurna. Imala sam osjećaj da je san paralelni svijet koji mi je pokazao kako je moglo biti. Ali nije. Nije bilo tako. On je bio sve, samo ne topao i suosjećajan.
Napatili smo se. Napatili jedno drugo. U dugim godinama ovisnosti jedno o drugome, mučili smo svoje duše i svoja tijela. Ranjavali se. Te rane lizala sam godinama kako bi zacijelile. Ne izgledaju više svježe, ali ožiljci su tu. Ožiljci koji me podsjećaju na duge izgubljene godine. Godine traženja ljubavi, nadanja da će se stvari promijeniti. No, nisu. Iako su izgubljene, upisale su u moju knjigu života veliko i bitno poglavlje. Kad god posegnem za tom knjigom (svjesno ili me drugi na to "natjeraju"), podsjetim samu sebe što više ne smijem činiti. Danas odmah mogu dešifrirati poruku koja mi se jasno nametnula na našem samom početku. Tada nisam imala snage, ni volje čuti što mi poruka želi reći. Crvene zastave koje su se tako očito vijorile ispred mojih očiju, ja bih pretvarala u bijele. Predavala sam se njemu, jer sam vjerovala u bajke. Jedna godina, pretvorila se u dvije, tri, četiri, pet. Dozvolila sam si biti emocionalno zlostavljana. Bila sam mazohist koji se naviknuo na patnju, udarce, bol. To mi je bilo poznato. To mi je bilo poznato od malih nogu. Poznato mi bude i dan danas, ali brže zacijelim. Naučila sam izdržati. Ne uvijek, ali daleko bolje od prije.
Bila sam mišljenja da ga i volim. To sam mu čak i rekla. Nije uzvratio. Nije ni otišao. I dalje smo se primali u svoje tada izvrnute svjetove. Želudac mi se okreće kada danas na to pomislim. To je jedan od onih dubokih ožiljaka, koji ne voli da ga se dira. No, kada ga se dirne, pojave se slike iz nekog prošlog života, iz nekih davnih dana u kojima se ne prepoznajem. Očito je svatko imao svoj motiv zbog kojeg se tako jadno prodavao. Zbog kojeg je tako dugo ostajao u nečemu što nije vodilo nigdje. Skriveni od drugih, okruženi zidovima smrdljivog prostora. Prostor u kojem smo oboje nanosili sebi novu ranu kao da želimo imati odvratnu kolekciju patnje i boli. Da, bila sam mišljenja da ga volim. Danas znam da to nije bila ljubav, čak ni mrvica ljubavi. Bilo je to parazitstvo, osjećaj da nisam sama. Hm, da, osjećaj da nisam sama, a bila sam usamljenija nego ikada. Osim što sam emocionalno propadala (a možda je to bio početak moga rasta za dalje), propadala sam i intelektualno. Naše misli i shvaćanja o životu nisu se podudarala. Njegove spoznaje, njegove ideje, njegove misli nisu bile hranjive. Bila sam gladna za shvaćanjem, razmjenom bilo kakvih mudrosti. To je izostalo. Nakon određenog vremena, zašutjela sam. Pristala sam i na to. Taj nedostatak kompenzirala bih sa svima drugima, samo ne s njim. Odbacila sam svoju vrijednost. Apsurd za apsurdom u potrazi za ljubavi. U potrazi za onim što mi je cijelog života nedostajalo. Željela sam da me muško konačno voli. Bila sam odrasla osoba odjevena u pretijesnu dječju odjeću. Sve je na meni bilo pretijesno, a ja sam mislila kako će doći vrijeme kada će odjeća biti udobna i ugodna. Trebala sam skinuti sa sebe te male krpice, riješiti se stare kože, odjenuti novo i po mjeri, ali nisam. Ostajala sam i ostajala. Lažući sebi i drugima, ali najviše sebi. Analizirajući događaje, na tako pogrešan način. Bile su to moje fantazije. Za mrvu ljubavi. Sranje! Čisto sranje!



Zašto je on bio takav, mislim da on to nikada neće znati, jer ne zna si priznati. Njegov duhovni svijet nikada nisam doživjela. Mislim da ga je stavio negdje na čekanje. Ono malo informacija koje posjedujem o njegovim životnim početcima daju mu tek djelić onoga što bi moglo biti njegova priča.
Nekoć mi je njegov svijet bio toliko bitan. Htjela sam ga znati. Maštala o tome stotinama puta. Danas, ne želim ga ni sresti. Da ga i sretnem, ne bi se pozdravili. Jadno, ali istinito. Danas više nisam ljuta, ni na njega, ni na sebe. Ali, eto, san mi ga je dovukao u misli, pa mi se sve nekako vratilo. Čovjek sam.
Stoga, danas kada mi netko govori o ljubavi, kada se preserava u postavljanju i davanju svojih definicija, ne pušim to. Ne govori mi da me voliš, ne govori mi da je ljubav najbitnija, ako to ne znaš i pokazati. Od riječi se ne živi. One se tako lako prevale preko usta, puste u zrak. Drugi pak očajnički hvata te riječi, guta ih, misleći da se nahranio čudesnim eliksirom. Nije. Ostat će gladan. Onaj tko o ljubavi samo govori, a ne pokazuje ju, čisti je prevarant. Više me ne zanima "ljubavna elokventnost". Zanima me volja, odluka, čin. Sve ostalo je samo šuplja priča. Takve rane i ožiljci mi se više ne skupljaju.
Dišem. Rastem. Živim. Volim. Tu sam.

Oznake: ljubav, loša veza, on, rast

subota, 04.11.2017.

Konačište umirućih

Prije nekoliko dana otišla sam kod obiteljskog liječnika, jer sam trebala podići uputnicu. Došavši, ugledala sam tužan prizor. Gospođa, otprilike svojih sedemdestak godina, sjedila je na stolcu. Medicinska sestra i liječnica su joj pružale zdravstvenu pomoć, jer joj je pozlilo. Liječnica ju je upitala živi li s nekim, može li netko nakon pružanja pomoći doći po nju. Gospođa odgovori kako živi sama. Gledam to krhko i nemoćno biće, kako pokušava doći k sebi. Sestra je preuzela brigu oko gospođe, a ja sam s liječnicom ušla u njezin dio ordinacije. Tada je liječnica rekla nešto što je tako odzvonilo u meni. Rekla je kako ljudi govore da očuvamo običaje, a ne znamo se brinuti za stare osobe kojima je potrebna pomoć. O moj Bože, kako je bila u pravu. Toliki se žestoko trude očuvati folklor, običaje, tradiciju. Ono što zaboravljamo, jer očuvati i čuvati ono najdragocjenije, a to je ljudski život.
Ponukana tom izjavom, a i Dušnim danom kojeg smo ostavili iza sebe, odlučila sam svom blogu od prije nekoliko mjeseci "Kultura života vs. kultura smrti" dati nastavak. Kako je naslov mog diplomskog rada bio "Eutanazija", jedno poglavlje odnosilo se i na hospicijski pokret.



Hospicij je konačno utočište umirućih svih životnih dobi.
Poznato je da u zemljama visokog standarda postoje različiti pokreti koji traže pravo na smrt po vlastitom izboru, narudžbi ili zahtjevu. Bolestan čovjek zaboravljen je u pokretu za ljudska prava. Iako je napredak u znanstvenim aspektima zdravstva bio spektakularan, pogotovo u 20.-tom i 21. stoljeću, to se ne može reći i za napredak u razvoju bolesnika. U biti, ta prava još nisu jasno niti definirana. Ono što je potrebno shvatiti je da je pojedinac taj koji je temelj, polazište kako bi se postigla pravedna i društvena ravnoteža. Pojedinac je svrha sam po sebi, te ne smije biti korišten za postizavanje socijalnih ciljeva. Čovjeka se ne smije žrtvovati da bi se postigli društveni ciljevi. Cilj ne opravdava sredstvo. Možda ne razmišljamo na ovaj način, jer smo zdravi. Dok god je čovjeku dobro, dok je zdrav i život mu teče standardnim tokom, ne razmišlja toliko o kulturi života. Vjerojatno odmah, bez imalo razmišljanja izbaci iz sebe izjavu poput one da bi eutanaziju trebalo legalizirati, kako se osoba ne bi više patila. Pitam se koliko uistinu je prisutna sućut za čovjeka i njegovu patnju, a koliko letargija i lijenost oko brige za one koji umiru. Lako je izgovarati takve rečenice, dok se sami ne borimo uhvatiti posljednji dah ili dok ne promatramo našu voljenu djecu, roditelje, partnere koji pokušavaju živjeti svaki dan u punini.
Postoje razni oblici ugrožavanja života, a kriju se iza ostvarivanja vlastitih interesa i profita. Koliko god se činilo da je svijet jedinstveniji na društveno-političkom i znanstveno-tehnološkom polju, mnogo je toga u suprotnosti. Potrošačko društvo u kojem živimo na prvo mjesto stavlja dobitak i užitak. Život je tako malo cijenjen. Ono što je potrebno je promicati dobro pojedinca i opće dobro. A što je opće dobro? Opće dobro je skup onih uvjeta društvenog života koji grupama i pojedincima omogućavaju da potpunije i lakše dođu do vlastitog savršenstva. Zato svaka skupina MORA voditi brigu o potrebama i težnjama drugih skupina. Voditi brigu o dobru čitave ljudske obitelji. Nije li to prirodno?
Potrebno je sačuvati dostojanstvo ljudske osobe. To je nešto nutarnje, bitno i neotuđivo. To je početno i temeljno. To je ono što čovjeka čini dragocjenim. Upravo pobornici kulture života u drugoj polovici 20. stoljeća, su došli na ideju osnivanja hospicijskog pokreta i na taj način sačuvati ljudsko dostojanstvo bolesnih osoba. Davne 1905. godine hospiciji se otvaraju po Velikoj Britaniji. U Engleskoj je hospicijski pokret zaživio 1967. godine, s osnivanjem Hospicija sv. Kristofa u Londonu. Pokret se raširio na cijelu Englesku. Kasnije, širi se u Irskoj, Kanadi, SAD-u, skandinavskim zemljama, Španjolskoj, itd. U Hrvatskoj hospicijski pokret započinje 1994. godine, simpozijem o hospiciju i palijativnoj skrbi. Nakon toga uslijedili su mnogobrojni simpoziji diljem Hrvatske (Zagreb, Karlovac, Varaždin, Kprivnica, Virovitica), sa sve većim brojem stranih gostiju.
U vrijeme kada sam pisala diplomsku radnju, nije bio otvoren hospicijski centar u Hrvatskoj. Na sreću, stvari su se promijenile. Istraživanjem, naišla sam na sljedeći popis: Regionalni hospicijski centar u Zagrebu, hospicij u Splitu, Ustanova za palijativnu skrb u Rijeci, Ustrojstvene jedinice palijativne skrbi i kreveti za palijativnu skrb stacionarima u okvirima domova zdravlja (ustrojstvene jedinice za palijativnu skrb u zajednici) - Otočac, Našice, Supetar, Imotski, Makarska, Hvar, Sinj, Labin, Pazin, Umag, Metković, Ustanove i kreveti za palijativnu skrb u okvirima Općih županijskih bolnica - Zabok, Sisak, Karlovac, Varaždin, Koprivnica, Bjelovar, Virovitica, Požega, Nova Gradiška, Slavonski Brod, Đakovo, Šibenik, Knin, Vinkovci, Vukovar, Pula, Dubrovnik, Čakovec, Klinika za dječje bolesti, Klinika za tumore, Klinika za plućne bolesti.
Važnost hosicijskog pokreta je ta da posljednji tjedni ili dani u životu se ocjenjuju kao najvažniji u životu pojedinca. I kaže se da dostojanstvo nekog društva se mjeri time kako ono postupa sa svojim najranjivijim članovima, a takvi su umirući. Osnovnu ideju za osnivanje hospicijskog centra oblikovala je Cicley Saunders. Cilj je sačuvati dostojanstvo bolesnih i umirućih. Financiranje hospicija nekoć je ovisio o javnoj milostinji. No, danas, nacionalni zdravstveni sustavi, prešli su na službeno preuzimanje, brigu i financiranje hospicija, određujući postelje i za oboljele od drugih bolesti. Kako navodi i Leo Pessini u svom djelu "Distanzija – Do kada produžavati život", hospiciji koji su povijesno privilegirali skrb o pacijentima s karcionomom, danas prihvaćaju u rastućem broju pacijente s AIDS-om, srčane i bubrežne bolesnike, a o sredine dekade 1980. godine, počinju se javljati i razni programi hospicija isključivo za djecu u finalnoj fazi života.
Hospicijski pokret bori se protiv ugrožavanja života. No, pobornici eutanazije smatraju manje važnim zauzimati se za SVAKI konkretni, pojedini ljudski život. Posebnu važnost treba dati kvaliteti života i shvatiti da SVAKI čovjek ima posebno dostojanstvo i vrijednost. On nije stvar, objekt ili predmet. Njegov, naš život je svet. I tu svetost života treba štititi. Ipak, ovdje bih napomenula da štititi život nikako ne smije biti agresivno, kao što neki nažalost čine. Štititi život bacanjem kamenja na one koji se još uvijek nisu probudili, dovodi do nove agresivnosti. Ne možemo biti na strani života, a agresivno osuđivati one koji još uvijek nisu shvatili ni vrijednost vlastitog života. Potrebno je djelovanje. Nježno djelovanje koje će mijenjati svijest društva i polako mu otvoriti oči. Nestat će sljepilo. Ljudi će progledati i shvatiti veličinu najdragocjenijeg bića, veličinu njih samih i društva u kojem žive.
Upravo zbog toga hospicijski pokret se neprestano treba širiti. Potrebno je mijenjati eutanazijski mentalitet, unaprijediti kulturu života i svojim primjerom pokazati da još uvijek postoje ljudi dobre volje koji uistinu i bez imalo pretvaranja žele pomoći. Na taj način učinit će zadnje trenutke života lakšim i dostojanstvenijim.



Literatura koju toplo preporučam:
Ivan Koprek: " Ljudska prava - čovjekovo dostojanstvo"
Dimitrije Milanović: "Medicinska etika"
Valentin Pozaić: "Čuvari života"
Valentin Pozaić: "Život dostojan života"
Elisabeth Kubler-Ross: "Razgovori s umirućima"

Oznake: hospicijski pokret, CicleySaunders, dostojanstvo ljudskog života, kultura života, hospicij

<	studeni, 2017					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Siječanj 2018 (1)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (6)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (9)
Siječanj 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv