kumfather

Prvi auto u koji sam (na)sjeo i provozao svoje prve metre bila je zastava 750, iliti tada vozilo pod nadimkom fićo. Isti taj fićo bio je i moje trening vozilo u auto školi, a sticajem okolnosti (kvara na fićeku) vozački sam polagao i položio u stojadinu.

Legendarni fićo iz 60-ih i 70-ih godina stoljeća 20-og dugo je slovio za najomiljenije vozilo na bivšim prostorima. Auto (nazovimo ga tako) u koji se zbog veličine (kako glasi deminutiv?) ulazilo teškom mukom, u kojem nisi mogao ubaciti u prvu dok u potpunosti ne stoji, kojemu je u gepek osim rezervne gume stala sportska torba i lonac graha/sarme ubrzo je zbog svoje dostupnosti preuzeo ulogu začetnika motorizacije u balkanoslaviji. Bio je to mali auto za velika putovanja.

Malo manje daleke 1981. pojavilo se vozilo pod nazivom koji odaje zemlju proizvodnje. Bio je to Yugo. Ubrzo nakon toga fićo lagano odumire, a "čudo" kragujevačke tvornice automobila preuzima primat na prometnicama. Dokaz je to bio da socijalistički dizajn i kapitalistički motor (fiat) daju dobitnu kombinaciju. Svega par godina kasnije, 1984. - svaka slučajnost sa životinjskom farmom je slučajna, Yugo je preplivao more i nekim čudom došao u auto salone u SAD-u. Cijenom nižom od 4.000 USD rušio je rekorde prodaje i dokazao da ameri imaju smisla za humor.

Pljugo, jugić, šajkača...postao je najprodavaniji šatro auto na bivšim ujedinjenim prostorima, a osim neupitne sigurnosti krasila ga je izuzetna brzina čak do očaravajućih 140 km/h, nizbrdo. Poznata je zgoda jednog kupca novog jugića, kojemu su prilikom otvaranja vrata, ista ostala u ruci. A u vratima ceduljica sa natpisom kakva plata, takva vrata.

Auto je to koji je ušao čak i u pjesmu i bio simbol, nekima, jednog boljeg i mirnijeg života. Janis Joplin opjevala je mercedes benz, a Zabranjeno pušenje Yugo 45.

Bilo je to dobro vrijeme, sve za raju, sve za jarane, u auto naspi čorbe pa u trst po farmerke/bilo je to dobro vrijeme, te na izlet, te malo na more, u kući puno smijeha, u bašći yugo 45. Eto tako...

U mačku piterinu, ma kuri me bolac, pili te bočka...psovke kao ispušni ventil ili manjak kulture? Recimo da se pod psovkom podrazumijeva svaka upotr(j)eba nepristojnih/prostih riječi upučenih nekome ili nečemu. Psovka se može ugnijezditi(ili ugnjezditi) i kao poštapalica u svakodnevnom govoru. Psovanje ne mora nužno uvijek biti odraz nekulture i primitivizma. Ovisno o karakteru psovača od kojeg psovka dolazi fenomen psovanja može se okarakterizirati i kao svojevrsna "umjetnost", a putem koje psovači izražavaju svoju kreativnost, maštovitost, rječitost, a ponekad i duhovitost.

Psovke mogu biti raznih karaktera, a ja bi klasifikaciju istih podijelio u par grana. Primjere neću navoditi (svatko ih može sam kreirati), a moja podjela je slijedeća:

ANATOMSKE - upotreba spolnih organa
RODBINSKE - spominjanje majke i oca
SPORTSKE - od spomena sporta do rekvizita
POLJOPRIVREDNE - traktori, alatke, nasadi...
VETERINARSKE - u glavnoj ulozi domaće životinje
RELIGIOZNE - te ne rabim i ne volim
AGRESIVNE - te su najopasnije
BLAGE/OD MILJA - koriste se uglavnom deminutivi

i uglavnom sve navedene koriste se u kombinaciji sa ljudotvornim glagolom jebati(valjda je glagol?!?).

Psiholozi i ini -ozi i -jatri kažu da je psovanje negativno emocionalno ponašanje i da ukazuje na nedostatak emocionalne inteligencije (jadan ja pun nedostataka). Psovka može služiti i kao oblik obrane i biti u svrsi zaplašivanja protivnika verbalnom agresijom. Samim time i strah/nesigurnost je ponekad uzrok upotr(j)ebe psovki. Muškarci psuju više od žena, ali zato žene psovačice to upražnjavaju sa više žara.

Fakat je da u svim narodima psovanje postoji, više ili manje, istok vs. zapad. Psovka ne poznaje naciju (osim u nekim ujfu varijantama), spol, rasu, vjeru, stručnu spremu i profesiju. Psovka se odavno uvriježila kao začin ležernim, neobaveznim razgovorima ili kao ispušni ventil kod bijesa ili nemoći.

Pročitao sam negdje(?) da psovka spada u slobodu govora i izražavanja, a opet vjerujem da se mnogi sa tom "prostom" slobodom ne bi složili. Upotr(j)ebu prostakluka čak uspoređuju sa režanjem i lavežom pasa!!! Hm...odoh ja lajat...av, av, vau, vau...Eto tako...

Stalno ponavljanje dobar je put za usvajanje novih znanja/vještina i uspješnu samoedukaciju u bilo kojem životnom segmentu, iliti ponavljanje je majka učenja/mudrosti.

Napokon se blog skocko pa brzo dok se nije opet dekockiro da nabacim neku, zadnjih dana, strogo geometrijski i bojom određenu crveno-bijelu kockastu misao.

Logično je da ovih dana svi putevi vode u Njemačku, a u skladu s time i svi džepovi imaju trend olakšavanja i pražnjenja na temelju nastupa "vatrenih" sljednika. Velika lova se okreće, sjajno se zarađuje na emocijama, a praktično da i nema nekog ozbiljnijeg proizvoda bez kockastog logotipa. Jogurti sa kockastim zatvaračima, lizalice u kockastim omotima, baby body-ji (obleka za male bebe) inspirirana kockastim dresovima mile nam repke, a vjerujem da se mogu nabaviti i gumeni nakurnjaci (trudnoća-eliminatori) prekriveni crveno-bijelim kockastim uzorkom. Svi su uključeni u kockomaniju i unovčavanje kockica, ali jedan je car.

Todorić (Agrokor) vjerojatno je jedini čovjek u RH koji je proslavio pobjedu Brazila i koji je ujedno tom pobjedom ostvario sjajnu zaradu. Utopio je masu televizora pod sloganom "svim kupcima TV-a vraćamo pare ako Hrvatska pobijedi Brazil". Čovjek je malo ušao u rizik, strepio 90-ak minuta i nakon zadnjeg sučevog zvižduka zadovoljno se prepustio prebrojavanju inkasiranih sredstava. Odličan tajming, ponuda koja se teško odbija (i sam sam bio na vagi kupiti ili ne kupiti), mamac savršen i na koncu priče rizik ode u profit. Brazil je, nezasluženo, dobio tekmu, Todorić novce nije morao vratiti, a sve zahvaljujući sranju odn. kaki koje nam je Kaka ukakao.

Agrokor-kupci 1:0, nema veze idemo dalje, valja još puno kockica unovčiti u ovih mjesec dana. Svi smo skockani, frizeri bilježe porast kockastog crveno-bijelog šišanja, ujedinili se BBB i Torcida, vratio nam se nacionalni ponos. Možda nam ponovo slijede dani ponosa i slave, samo da Cicini puleni ne prokockaju šansu. Još da se i blog malo skocka...Eto tako...

Statistika je nemilosrdna. U maloj anketi (vidi box dole lijevo), klik po klik, nakupilo se cca 800-injak glasova poštovanih blog kolega. Rezultat je koliko negativan, toliko očekivan i bojim se realan. Almost 60% kliktanja smatra da je trenutna situacija u hrvatskoj sjebana i da će sjebanost biti još izraženija. Zajebato. Svoj klikomiš pridružio sam omanjem 18%-tnom mišljenju naivaca/realista/optimista koji zajebatost svakako uočava, ali pritom se i potajno nada da ipak ide na bolje.
E sad, osim što sam ponovno u manjini (manji problem), ukazuje li to i na moju naivnost (veći problem), preveliku i za hlebinsku školu naive. Ili je ljudima jednostavnije, po nekom refleksnom defaultu, lakše biti negativan, a usput im je pun ku(m)f(ath)er svega.

Nažalost, sa suzom u oku i figom u džepu, priznajem da sam pogriješio. Ako sagledamo stvarne činjenice, akumulirana negativnost ima čvrste temelje. Neke od tih sumornih podataka slušamo i čitamo svakodnevno pa tako za početak servira nam se brojčana informacija da je vanjska zaduženost lijepe nam naše dosegla neboparajućih 23 mlrd ejura! Obiteljsko blago (srebro) sastavljeno od HT, INA, banke sve redom, osiguravajuća društva, snažne kompanije itd već odavno nisu u domaćem vlasništvu. Kriminalna privatizacija/tajkunizacija iz 90-ih god. 20 st. dobija svoju zakonsku potvrdu u prvom desetljeću 21. stoljeća. Priča o stvaranju 200 jakih obitelji kao jezgri za pokretanje razvoja domovine donijela je korist i razvoj samo tim obiteljima. Hrvatski lopovi postali su ugledni građani, društvena krema, elita. Sudstvo je ugušeno parnicama i idealno je tlo za rješavanje istih po principu zastare što sposobni odvjetnici uvelike koriste. Kriminal je u porastu, posebno oružani, a murja je nemoćna. Zdravstvo je bolesno. Pedofilska bagra je sve agresivnija i sveprisutna čak i u javnim institucijama kao što su domovi za nezbrinute, škole, crkve, a o slučaju Caritas sve je već rečeno. Cigaret maheri iz TDZ-a su na najboljem putu da popuše od pozdrava iz Rovinja, a aktivno ga pušimo svi zajedno.

Bježali smo od jednoumlja 90-ih i dotrčali u gladne ralje bezumlja i kriminala. Državna lova napušta državnu kasu ko probušeni kondom vodu, a zgodan primjer nalazimo u našim ministarstvima. Ministarstva zapošljavaju 1212 djelatnika na radnom mjestu savjetnika, a samo min. financija od toga ima potrebe za 360 savjetnika. Naravno da su savjetnici potrebni, ali 360...skoro jedan savjetnik po danu.

Ako usporedimo savjetnika sa babicom/primaljom nameće se stara narodna: puno babica, kilavo dijete...da kilavo...
Ma da mi nije ovo malo pozitive (malo, al je jaka) kliknuo bi i ja među onih gore 60%, ali neću iz inata. Eto tako...

Moje ime je kumfather i ja sam ljevak. Tako bi se vjerojatno morao predstaviti prije nekih pedesetak godina dok se uporaba krive ruke, lijeve, baš i nije gledala sa naklonošću. Prvi problem sa ljevičarstvom sustigao me je u školskoj klupi dok sam non stop vodio borbu laktovima sa desnorukim pisačem sa moje lijeve strane. Problem se očitovao i kod urednosti, jer kad se neki tekst piše kemijskom olovkom u smjeru pisanja s lijeva na desno, mi jadni ljevaci sve fino zapackamo. Služenje nalivperom je oduvijek bila nemoguća misija (ne vjerujete? Probajte!).

Općenito, svijet je prilagođen dešnjacima. U mnogim jezicima za desnu stranu koristi se naziv prava (right npr.), a lijeva je valjda kriva (wrong). Čak se koriste i izrazito antiljevičarski izrazi poput: lijevo smetalo, ustao na lijevu nogu, neuredno kao da je pisano lijevom rukom itd. Koji je slengovski naziv za mušku onaniju, šetanje kožice, drkicu, natezanje pitona?...desanka (od naravno desna) šakić (od šaka). Znači ako si ljevoruk ni drkat nemreš.

Desna ruka oduvijek je bila dominantna. U prometnim propisima postoji pravilo prednosti desne ruke, vojnici se uvijek ravnaju u vrsti na desno, ručni satovi nose se na lijevoj ruci, ali navijaju se desnom. Pokušajte svirati gitaru, ko što sam ja netalentiran + ljevak pokušao. Sve su žice opanačke (naopačke). Mjenjač u autu je sa desne strane (u velikoj većini). U restoranu mi uvijek "krivo" postave beštek, fotoaparat se okida desnom rukom, kamera je predviđena isključivo za desničare itd (i tako desno). Čista diskriminacija!

Statistički gledano 93% ljudi su dešnjaci, a mizernih 7% su nedešnjaci u koje spadaju izraziti ljevaci i tzv. ambidekstri, tj. ljudi koji se podjednako služe sa obje ruke.
My name is kumfather i ja sam ljevorukoholičar. Eto tako...