ponedjeljak, 26.04.2010.

Skijanje na Petzenu i još jedna čestitka

Dakle, vratimo li se dva posta unatrag, naći ćemo se na skijanju. Smještaj smo pronašli u slikovitom Bleiburgu, a skijali smo na obližnjem Petzenu.

Da nam je netko prije rođenja prve nasljednice rekao da ćemo ikad skijati na takvom skijalištu i još k tome biti zadovoljni, nasmijala bih mu se u lice i odmahnula rukom u nevjerici. Međutim, nikad ne reci nikad - od prilično zahtjevnih skijaša koji su se zadovoljavali samo skijalištima s dvjestotinjak kilometara staza i dvoznamenkastim brojem liftova i gondola, pretvorismo se u polupenzionere kojima je dovoljno par staza i tek toliko liftova da nema gužve i dugog čekanja.

Petzen je, shvatili ste, vrlo malo i pitomo, ali i lijepo skijalište. Službeni podaci kažu da pruža skijanje na nešto manje od trideset kilometara staza, uglavnom srednje težine. Budući da su nasljednice ove godine prvi put bile na skijanju (zapravo, skijanje kad je starija imala nešto manje od dvije godine, a ja sam bila trudna s mlađom niti ne računam kao pravo), mužić i ja smo imali vremena za samostalno skijanje jedino u vrijeme njihove škole, a budući da nismo baš pretjerano u formi, tih dvadeset-trideset kilometara staza i četiri-pet sati dnevno bilo nam je i više nego dovoljno.


Ovo je pogled na početničku stazu i tanjure. Kod god je dizajnirao skijalište i odlučivao gdje da stavi koju vrstu liftova, prilično se zeznuo; na dnu su tanjuri, pa u totalnoj gužvi čekate da skijaši jedan po jedan, poput vrijednih mrava, krenu u visine. Budući da su na tom liftu i početnici, koji - naravno - cijelo vrijeme padaju, čekanje traje unedogled. Na sreću, taj vam je lift potreban samo pri prvoj jutarnjoj vožnji, jer njime dolazite do gondole, kojom stižete do staza na kojima ćete vjerojatno provesti dan. Dakle, ravna bijela crta koju vidite na najvećem brdu i koja djeluje kao da ide u nebo jest - pogađate - linija kojom se gondola penje uzbrdo.




Gondola će vas dovesti na nešto manje od dvije tisuće metara nadmorske visine. Slovenija je toliko blizu da će vaš mobitel većinu vremena hvatati signal nekog slovenskog operatera, a ovo je pogled s terase gondole na Bleiburg.




I pogled u dolinu sa sredine staze.




Na Petzenu se nalazi nekoliko skijaških koliba, tzv. Skihütte ili, u prijevodu, rustikalnih (onako, prekrasno kičastih, nešto u stilu križanca starinskih razglednica i filma Moje pjesme, moji snovi) gostionica u kojima se možete ugrijati i okrijepiti. Evo jedne na kojoj se iz nama nepoznatih razloga vijorila hrvatska zastava.




Moje je domoljublje (ili možda znatiželja?) bilo dovoljno veliko da bacim pogled na gostionicu, ali i dovoljno malo da u nju ni ne uđem, čim sam primijetila jedan vrlo prozaičan nedostatak - zahod se, naime, nalazio na desetak metara hoda od glavne zgrade. E, pa nema šanse da ću pristati na taj štrapac. N-e-m-a. Stoga smo odlučili naše svakodnevno kuhano vino popiti u ovoj simpatičnoj krčmici, u kojoj bismo usput pojeli i neku prefinu gustu juhu, a jednom smo prigodom na tu velebnu visinu dofurali i nasljednice (koje su bile oduševljene vožnjom gondolom) kako bismo se u pravoj brdskoj atmosferi počastili germknedlama.








Da ne duljim, nasljednice su proskijale, a mužić i ja protegnuli (i istegnuli) mišiće i, nakon par godina neskijanja, malo se vratili u formu. Bilo nam je odlično, a nasljednice su čvrsto odlučile da se i iduće godine moramo vratiti na isto mjesto. Zapravo nam je taj dio Koruške totalno otkriće, jer smo običavali skijati u sasvim drugom dijelu Alpa. Pa, evo, možda i vi dobijete ideju za iduću godinu; dodatni plus ove priče jest što cjelokupna trenerska postava skijaške škole priča slovenski, pa ako vam djeca ne znaju njemački, neće imati nikakvih problema sa sporazumijevanjem. A za koju godinu, ako Bog da, vraćamo se dužim i zahtjevnijim stazama.


I za kraj još nešto...

Rođendanska čestitka mojoj starijoj nasljednici!


Ljubavi moja velika, prelijepa i pametna, želim ti sretan šesti rođendan! Budi mi zdrava, sretna i vesela, uspješna u svemu i zadovoljna sobom i svijetom oko sebe!

Oznake: skijanje, Petzen, rođendan

nedjelja, 18.04.2010.

Sretan ti rođendan, srećice!

Moja mlađa ljubav danas puni četiri godine!

Srećice moje mala, lijepa i pametna, budi mi zauvijek zdrava, sretna, vesela!

nedjelja, 11.04.2010.

Bleiburg naš... skijaški

Kad sam se prošli put javila, obećala sam si da više neću dozvoliti da između dva posta prođu mjeseci. No da... Nisam ni skužila, a vrijeme je proletjelo. Kombinacija posla, obitelji i još nekih manje-više osobnih zanimacija svela je vrijeme provedeno na netu - ne samo na blogu - na minimum. Svako malo bi mi palo na pamet nešto o čemu bih mogla pisati, neka zgoda ili ideja, no, budući da uglavnom ne nosim sa sobom laptop i nemam mobilni internet, do dolaska kući zgoda bi prestala zvučati toliko zanimljivo, a ideja bi postala manje provokativna nego što mi se u prvi tren učinila. I tako su prolazili dani, pa tjedni i, konačno, mjeseci. Valjda to tako (ponekad) mora biti.

No, nije to nikakva tragedija. Malo smo se odmorili jedni od drugih, a ni to nije loše, zar ne?

Uglavnom, bijasmo nedavno (o da, vrijeme je postalo vrlo relativan pojam na ovom blogu - nedavno bi u ovom konkretnom slučaju bilo krajem veljače) na skijanju i to ni manje ni više nego u Bleiburgu, gradiću u austrijskom dijelu Koruške, na samoj granici sa Slovenijom. Vjerojatno vam je svima poznat po nemilim događajima neposredno po završetku Drugog svjetskog rata. O da, i meni je to (bila) prva asocijacija - zato mi je ideja da idemo na skijanje u Bleiburg (ili, na slovenskome, Pliberk), bila poprilično neobična.

No, ponuda na koju smo naletjeli bila je po višestrukim kriterijima vrlo privlačna i nije nam trebalo mnogo da se odlučimo. I tako smo se spakirali, sjeli u auto i pravac Koruška!

Vrijeme nas je zaista poslužilo - bilo je krasno, sunčano i ne prehladno. Snijega je bilo i više nego dovoljno, a jedino je pretposljednji dan bilo loše; uhvatila nas je, naime, prava snježna mećava, nije se vidio prst pred nosom.

O skijalištu i izletima u drugim postovima (ovaj put javno obećajem da neću odugovlačiti), a sad ću vas malo prošetati središtem ovog zgodnog i šarmantnog gradića.





















Ako se pitate jesmo li bili na spomen obilježju poginulim Hrvatima - nismo. Razmišljali o tome jesmo, ali na kraju ipak nismo otišli. Da vam budem iskrena, uopće ne znam što bih rekla djeci, kako bih im objasnila što se tu dogodilo. One nemaju pojma da postoji riječ rat i želim da što kasnije saznaju da su ljudi u stanju ubijati druge ljude - bez obzira na uzroke ili eventualne ideologije koje stoje iza tog ubijanja. Kad se samo sjetim da su nas u prvom osnovne - dakle, tek koji mjesec starije od moje starije nasljednice - sa školom vodili da gledamo "Boška Buhu" i slične partizanske filmove prepune krvi, brrrrr... Uostalom, bleiburško spomen područje posjetila sam prije petnaestak godina i kaj da vam velim... Tužno je to mjesto.

Na žalost, gradić zaista nismo dobro upoznali - u radno vrijeme svih zanimljivih institucija mi smo skijali, a kad bismo bili gotovi sa skijanjem, jedino što je imalo otvorena svoja vrata bili su lokalni dućani. Čak ni poštu nismo uspjeli uloviti, pa smo napisane razglednice na kraju poslali iz Beča. Kad smo već kod razglednica, starija nasljednica već godinama tečno piše i čita, a novost s ovog skijanja jest da je i mlađa samoinicijativno uzela olovku u ruke i bez greške se potpisala, iako je nikad nismo učili slova! O da, ponosna sam do neba i natrag, najte kaj zamerit. Inače, nasljednice su proskijale k'o velike, ali o tome u jednom od idućih postova.

Oznake: skijanje, Bleiburg (Pliberk), Koruška

<	travanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30