nedjelja, 29.01.2006.

Perete, ne perete ili samo namočite?

Perete li redovno ruke? I kako to radite?

Ne znam jeste li ikad bacili pogled na ljude oko sebe u predprostorima javnih zahoda - recimo, na aerodromima, u kafićima, restoranima ili velikim robnim kućama. Ja jesam i pozlilo mi je.

Već se godinama čudim, zgražavam i rezignirano odmahujem rukom nad škvadrom koja se popiški, izađe iz kabine, priđe umivaoniku, lakonski namoči ruke u hladnoj vodi (iako im odmah s lijeve strane stoji tekući sapun, a s desne su papirnati ručnici ili sušilo za ruke), malo ih otrese i odsutnoga se pogleda zaputi prema izlazu. No to je još super. Ima škvadre koja zastane pred ogledalom, prstima prođe kroz frizuru i popravi šminku, a da vodu ni ne dodirne. A ima i onih koji direktno iz kabine izlaze van, ni ne obraćajući pažnju na umivaonike. Ok, njih još i razumijem - možda je tajna njihovog izlaska što nikad nisu bacili pogled malo ulijevo i uopće vidjeli da im se nudi mogućnost pranja ruku. Uvjerena sam da pripadnici ove posljednje vrste zapravo duboko i intenzivno pate što im ručice nisu oprane, ali još nisu došli na ideju kako ih i gdje oprati. Glava im jednostavno nije programirana za gledanje ulijevo, nikad im nitko nije dao ideju da bi u javnom zahodu mogao biti i koji umivaonik, a oni jadni pate od nedostatka mašte i dosjetljivosti kako da do te spoznaje dođu sami.

Kao što besposlen pop krsti i jariće, tako i ja ponekad nakon izlaska iz zahoda pogledom potražim spomenute čistunice. I nalazim ih kako, recimo, grle dečka zbog čijeg su olfaktivnog doživljaja u predprostoru tog istog, gorevišeputaspomenutog zahoda, našpricale novi sloj parfema. Tada obično pomislim e, da samo znaš što je sve na tim prljavim rukama koje je ova raznosačica boleština upravo prebacila oko tvog vrata i bude mi žao jadnika koji vjerojatno nikad - ili puno prekasno - neće saznati istinu o higijenskim navikama svoje pretjerano ušminkane bolje polovice. Ponekad spomenute osobe bedinaju dijete koje ih zove mama. Znači, ne čuvaju tuđe dijete za lovu, nego sa svojim čedom, najbližom im osobom na svijetu, dijele sve, baš sve, pa čak i floru i faunu vlastitih im reproduktivnih organa. E, to ja zovem nesebičnim roditeljima, a ne one čudake koji djeci sitničavo određuju svaku kunu džeparca. Ako imam sreće, osoba koju sam vidjela kako je izjurila iz zahoda bila je u uniformi konobarice i užurbanim se korakom vratila za šank, gdje marljivo kuha kave i toči sokiće. U tom slučaju s posebnim guštom naručim barem još jednu rundu cuge, naravno, i pazim da što češće navraćam u spomenutu ugostiteljsku instituciju, koju usput i preporučim svim dragim mi i nedragim osobama.

Obratite li pažnju, vidjet ćete da su osobe koje nemaju tako sitničav odnos prema higijeni poput mene opuštene i kad je riječ o drugim stvarima. Primjerice, neoprani prstić neoprane ručice često će im se naći u nikadnećemosaznatikolikoopranom uhu ili nosiću. A onda će, imate li posebnu čast te sreću, ta ista ruka biti pružena u vašem smjeru, uz ljubazni smiješak i izgovoreno ime. Vaši će se zajednički prijatelji možda začuditi grču na licu koji se spontano stvorio kad ste bili prisiljeni pružiti ruku u to leglo mikro i makro organizama, a vaša će nova prijateljica još danima komentirati vašu hladnoću i sveopću suzdržanost koju ste joj, ni krivoj ni dužnoj, pokazali prilikom upoznavanja.

Nepranje ruku vrlo je demokratična pojava, prisutna u svim slojevima stanovništva, svim dobnim skupinama, među pripadnicima svih razina obrazovanja. Primijetit ćete ga u zahodu kazališta na svečanoj premijeri nove drame, krcate takozvanim uglednicima, u zahodnima institucija u kojima rade gotovo isključivo ljudi s diplomama, u trendovskim restoranima, klubovima i kafićima koje posjećuje škvadra čiji jedan komad odjeće košta kao mjesečna plaća boljestojeće istočnoafričke obitelji zajedno sa svom njezinom pokretnom i nepokretnom imovinom, jednako kao i u zahodima trgovačkih lanaca jeftine robe koje posjećuju stričeki s fudbalerkama i tete sa zlatnim zubima.

Recimo, jučer smo igrom slučaja, tražeći poslovnicu Toys'r'us do koje se može doći javnim prijevozom, završili u jednom opskurnom dijelu grada i pripadajućem mu trgovačkom centru. Nakon što smo manje-više kupili ono po što smo krenuli, ja sam, kao i svaka poštena trudnica, morala na piš-pauzu. Dvaput. I dok sam tako čekala na red za zahod i zatim prala ruke, popravljala šminku (aha, i ja to radim, a kaj ste mislili?) i frizuru, kraj mene se izredala hrpa ženskog svijeta svih dobi i nekoliko rasa od kojih nitko, ponavljam, nitko nije oprao ruke. Nekoliko tinejdžerica. Dvije mlade mame s djecom. Nekoliko žena srednjih godina. Dvije-tri starije dame, što bi se reklo, seniorke. I nijedna od njih nije čak ni otvorila vodu. Pristala bih i na površno ovlaživanje ruku i otresanje kapljica u zrak i okolne ljude, takozvane innocent bystanders. Moram li napomenuti da sam nekolicinu dama prepoznala u restoranu, gdje su veselo pojele svoje obroke, uživajući u razuzdanom veselju svojih obitelji? Shiny happy people.

Budući da nemam pristup u muški zahod (a niti ga ne želim - da ne pomislite da se nekaj žalim), mužić me izvješava o tome da spada pod rijetku, gotovo izumiruću vrstu perača ruku nakon kraće nužde. Kaj je to, frajeri valjda misle da je skroz ok držati pimpača i onda tim istim neopranim prstićima dirati sve oko sebe. Nama, ostatku svijeta, tj. freudovski ljubomornim stvorenjima rođenima bez tog visuljka valjda bi trebalo biti svekoliko zadovoljstvo stupiti u barem posredan kontakt s mališanima muškaraca koje srećemo u životu. A znate kuda, kamo i gdje mi ide takav stav? Na muško spolovilo!

I sad, znajući da čak i službene statistike govore da ogroman broj ljudi ne pere ruke nakon odlaska na zahod, kihanja, kašljanja (za neke je dobro da tu istu ruku uopće stave pred usta i ne otuširaju vas prilikom spontanog aaaaa-pciha!) ili mijenjanja dječje pelene, zapitate li se ikad tko iz vaše okoline ne pere ruke? Hoću reći, ako barem polovica pripadnika bogatog zapadnog društva ljubomorno čuva zmazanoću svojih prstića, postoji poprilična statistička šansa da su neki od tih ljudi vama bliski. Ili da ste to čak i vi sami.

ponedjeljak, 23.01.2006.

Božićna zvona odzvonila, povratak u hladnu stvarnost!

Ok, obećavam da je ovo posljednji nastavak božićne sage. Obećajem da ću uskoro napisati pravi post. Obećavam, obećavam.. Ali ne mogu izostaviti božićni sajam pred Vijećnicom, a kad i ako pročitate tekst, skužit ćete i zašto. Jer je neizostavan. Mislim, sajam, a ne tekst.


Taj je sajam, naime, često nazivan i sajmom svih sajmova, najrazvikaniji je, najpoznatiji, najposjećeniji, ali i najkičastiji i najozloglašeniji. Naravno, sajmovi kojima sam vas prošetala nisu jedini u gradu, daleko od toga, no neki su od njih izvrsni, neki slove kao izuzetno kvalitetni, a neki su mom malom srdašcu mili. Ovaj, konkretno, nije ništa previše od toga, ali posjetite li Beč tijekom Adventa, a propustite šetnju kroz šarene štandove uredno složene pred Vijećnicom, većina će vam škvadre reći da je to kao da i niste bili u Beču.



Budući da je ovaj sajam smješten u najstrožem središtu grada, već je sam pogled na okolne zgrade i više nego atraktivan: preko puta Vijećnice nalazi se Burgtheater, odnosno kazalište koje bi se, uvjetno rečeno, moglo usporediti s Dramom Hrvatskog narodnog kazališta (ono što je kod nas Balet i Opera u Beču se nalazi u zasebnoj zgradi Državne opere, odnosno Staatsoper), s jedne je strane zgrada Sveučilišta, a s druge Parlament. Ispred Vijećnice se, osim ogromnog asfaltiranog platoa na kojemu se redovito održavaju različite manifestacije, prostire i lijepo uređen park koji u predbožićno doba postaje raj za djecu svih dobi.





Dakle, dođete li na spomenuti sajam opremljeni kvalitetnim fotićem ili kamerom, vjerojatno nećete ostati bez slika kojima ćete moći zadiviti ili zadaviti, ovisno o vlastitim vještinama prezentacije, svoje bližnje, a dođete li sa željom da kupite neki od suvenira ili sitnica koje se ovdje nude, pripremite se na to da morate biti prilično podfutrani. Osim već hrpu puta spomenute cuge, kobasa i slastica, šećernih vata, licitara i kestena, ovdje se nudi najveće prazničko šarenilo ever.







Tu su vunene kape, staklene i plastične kuglice, sjajni ukrasi za bor, raspjevani anđeli i djedamrazovi, zapravo, nema što nema, no daju se naći i fine stvari poput sireva od alpskog mlijeka, domaćih čajeva najrazličitijih okusa, šunkica i ostalih blagodati relativno tradicijskog blagovanja.

Dječica će posebno doći na svoje u parku koji okružuje štandove. Od vrtuljaka svih veličina do simpatičnih ponija, zimskih pejzaža složenih od plišanih igračaka, sve je stvoreno kako bi patuljcima izmamilo osmijeh, a roditeljima nofčeke. Tek su rijetke stvari besplatne, poput lutkarskih predstava za najmanje. Vlakiće i ostala čuda ne moram ni spominjati. U samoj Vijećnici za djecu se organizira pečenje kolačića, slikanje, modeliranje i slične kreativne aktivnosti.





I, za kraj, nemojte samo gledati oko sebe - podignite pogled! Ogoljele krošnje drveća ukrašene su brojnim lampionima u svim bojama, prizor koji je noću dopadljiv čak i odraslima - pod uvjetom da su konzumirali štogod od vrućih alkoholnih užitaka s nekog od štandova.




* * *

Ne smijem ostati dužna odgovoriti na pitanja iz komentara prethodnog posta. Vještice jedne, naravno da ste skužile zbog čega pijem vruće čokolade umjesto punča ili barem kuhanog vina. Naravno, vaša draga i mila (i nadasve skromna) blogerica, autorica ovih dirljivih redaka, čeka bebu, ponovno curicu! Starija nasljednica barem zasad pokazuje zadovoljstvo činjenicom da ćemo dobiti bebu, a mlađa nasljednica se redovito javlja preciznim šutevima uperenima uglavnom u mjehur, ali i ostale unutarnje organe svoje voljene mame. Očekujemo malu ovčicu ili bikicu, vidjet ćemo. Nasljednica je, naime, trebala biti ovčica, pa je odlučila malo pričekati i time promijenila svoj horoskopski znak, a koji će se znak svidjeti mlađoj nasljednici ne možemo znati. Primam čestitke, izlijeve oduševljenja, izjave tipa znala sam i sve drugo što vam padne na pamet, no ne odgovaram na pitanja o imenu (hihihi).

I da ne kažete da na mom blogu ne vlada demokracija, otvaram malu anketu o tome što želite u idućem postu: tekst ili putopis. Vratili smo se, naime, sa zimovanja na prekrasnim alpskim vrhovima u okolici Salzburga. Bilo je super, a naravno da je nasljednica najviše uživala. Sanjkala se k'o velika, probala se i skijati, sagradila je ako ne najvećeg, onda barem najljepšeg snjegovića na svijetu, sprijateljila se s hotelskom mačkom i, sve u svemu, nije joj bilo loše. Tata je skijao, a mama ove godine nije smjela. Jedine sportske aktivnosti koje su joj bile dozvoljene bilo je koturanje niz brijeg, što je ujedno i jedini način da u svojim trenutnim dimenzijama savlada nizbrdicu.

Na kraju vam moram objasniti i naslov posta. Meteorolozi su nam ovaj tjedan obećali sibirsku klimu. Noću -25, a danju će se temperatura velikodušno popesti do -16 (ili, prema jednom drugom izvoru, čak -11) i time prouzročiti neopisive žege. Mole se srčani bolesnici da ne izlaze bez potrebe iz svojih stanova te da uvijek nose sa sobom bocu negazirane vode i šeširić.

Eto.

Oznake: Beč, Advent, Božić, Vijećnica, Rathausplatz

petak, 13.01.2006.

Studentarija slavi Božić

Jedan od sajmova na koje vjerojatno nećete naletjeti dođete li kao turist, pogotovo na jednodnevni izlet, jest onaj u sveučilišnom Kampusu, poznatijem pod nazivom Altes AKH, odnosno Stara Opća bolnica. U bivšem su se kompleksu Opće bolnice, naime, tijekom vremena izredale javne institucije ove ili one prirode, da bi se posljednjih par godina u njemu udobno smjestio divno uređen Kampus Sveučilišta u Beču, jednog od brojnih bečkih sveučilišta koje se ovdje radi lakšeg raspoznavanja još naziva i Hauptuni. Naravno, ako ne ulijećete u cijelu priču kao naivni turist, nego čitate moje tekstove znat ćete di je tulum te ćete upućeno i sigurnim korakom zakoračiti prema Devetom Bezirku, odlično se provesti, a možda i mene počastiti kuhanim vinom ili punčem. :-)))




Studentarija k'o studentarija, važno je da se dobro jede i pije te da spomenute aktivnosti ne koštaju previše nofčeka. Na žalost, ovaj se sajam ne razlikuje od ostalih po ne znam kako niskim cijenama, kao što bi se na prvi pogled možda moglo pretpostaviti, no razlikuje se opuštenom atmosferom, glasnim jazzom u izvedbi uživo, brojnim mladim ljudima i nikad prestajućim žamorom.




U Kampusu se, uz brojne sveučilišne institute i razne studentske organizacije, nalaze i uredi nekolicine tvrtki, nekoliko pivnica i restorana, turistička agencija, poslovnica banke, samoposluživanje, park uređen za bebe i djecu svih dobi, te štošta drugo što ovaj kompleks čini zanimljivim i privlačnim ne samo studentima i njihovim profesorima. Zanimljivo je da Bečani, suprotno općem mišljenju, ne hodaju svijetom sputani uštogljenim odijelima s kravatama ili sivo-tamnoplavo-bezličnim kostimićima kakve vani obično nose nevažne činovnice, a kod nas žene koje se žele predstaviti kao uspješne i poslovne, nego se trude živjeti, izgledati i odijevati opušteno i udobno. To, naravno, ne znači da će u kazalište doći u trapericama, jerbo se do bontona i te kako drži, no u svakodnevnom će životu odabrati ugodnu odjeću, a za provođenje slobodnog vremena s prijateljima radije će izabrati sveučilišnu pivnicu s drvenim klupama nego ušminkanu kavanu s velebnim lusterima. Stoga u ovom opuštenom prostoru nije teško naići na poznate sveučilišne profesore, znanstvenike, umjetnike, političare, kulturnjake i druge koji, kako se to običava reći, tvore društveni ili javni život.




A sajam k'o sajam - ima svega. Od nostalgičnih vrtuljaka do kobasa sušenih na svježem alpskom zraku, s naglaskom na tričarije vrlo slične onima koji se nude na Spittelbergu.








I dok mi na asfaltu pod prozorom nastaje užasna mješavina otopljenog snijega i prastarog prljavog leda, a sve zbog jednako užasne mješavine kiše i snijega koja nas cijeli dan časti svojim padanjem, s nostalgijom se sjećam prefine vruće čokolade sa šlagom popijene u mojoj omiljenoj Sveučilišnoj pivnici u kojoj se, između ostalih, nude vrste piva iz vlastite proizvodnje pod maštovitim nazivima docent ili profesor. I zapravo me ništa ne sprečava da se ovih dana ponovno prošetam do Kampusa i popijem vruću čoksu, zar ne?

Oznake: Beč, Advent, Božić, Campus, Altes AKH

subota, 07.01.2006.

Koja ulica dalje - uživanje za nas polubankrotirane obične smrtnike

Najprije, sretna vam svima nova godina - nadam se da će vas u njoj pratiti ne samo sreća, nego i dobro zdravlje, puno ljubavi, uspjeha, nofčeka i uživanja na svim poljima.


Iako smo službeno skinuli ukrase s bora i svi uzdišemo za brzinski proteklim blagdanima te na velika vrata ulazimo u filozofske rasprave o protoku vremena, kratkoći života i sličnim teškim temama, potpomognuta izrekom it ain't over till the fat lady sings samoinicijativno odlučih produžiti blagdanski ugođaj i još vam malo pisati o Božiću u Beču.

Što bi bio Božić bez kupovine za nas moderne homo shopiensise koji osjećaju laganu nervozu ako nekoliko tjedana, a određeni primjerci vrste i dana ili čak sati, zaredom ne uspiju potrošiti svoj teško stečeni novac? Pa ništa, samo neki od običnih blagdana; utopio bi se u moru anonimnih neradnih dana koje rado slavimo, obilježavamo i štujemo, ali nikad nismo točno sigurni što oni zaista znače i kome su zapravo posvećeni.


Ako niste obdareni natprosječno visokom plaćom, opasno bogatim mužem ili neočekivanim nasljedstvom nakon smrti nepoznatog ujaka koji je živio negdje u bespućima južnoameričkog kontinenta i obogatio se sumnjivim uzgojem goveda u uskoj suradnji s preprodajom droge, bolje vam je da se klonite mjesta iz prethodnog teksta i vratite u realnost, odnosno u poznatu bečku Mariahilferstraße, ulicu koja je zakon za kupovinu.




Naravno, i u njoj postoje brojne trgovine u kojima nije problem pronaći suknjicu za šestotinjak eura ili torbicu za trostruko viši iznos, no većina je tamošnjih trgovina ipak sasvim prihvatljiva za nas obične smrtnike.


U borbi za kupca, koju središte grada iz godine u godinu vodi s velikim kupovinim centrima smještenima po rubovima grada ili izvan njega, popularna se Hilferica uključila ne samo idiličnom blagdanskom rasvjetom i prigodno uređenim trgovinama u kojima nježni zvuci Zvončića miluju vaše uši kako ne biste primjećivali zvukove novčanica koje vam nestaju iz novčanika ili kartice koja se svakim provlačenjem kroz onu napravu na blagajni sve više stanjuje, nego i proglašavanjem pješačke zone tijekom adventskih subota te produživanjem radnog vremena.




Osim trgovina i brojnih kafića, putniku-namjerniku nudi se i mali slatki adventski sajmić ispred crkve po kojoj je ulica i jedan od na nju naslonjenih gradskih okruga dobila ime. Na njemu je tek nekoliko štandova, no nude odlično piće i još bolju hranu, a vjerojatno je i jedino mjesto u gradu (točnije: jedino koje sam ja, usprkos upornoj i požrtvovnoj potrazi uspjela locirati) na kojem možete kupiti prefini crni kruh s orasima. Nije bitno što jedna štruca košta 16 eura, Božić je jednom godišnje, a taj kruh je najbolji kojeg sam ikad probala. A inače baš i ne jedem puno kruha, tek toliko da znate.






I za kraj, evo jedne istinite priče sa spomenutog sajma.

Na štand s kobasama i pićima dolazi Austrijanac koji naručuje kranjsku kobasicu sa sirom, ali bez kruha. Prodavačica ga ne razumije dobro, pa ga ponovno pita što želi.
- Kranjsku sa sirom i bez kruha - ponavlja on nestrpljivo.
- Šta ovaj oće? - glasno viče jedna prodavačica drugoj.
- Oće kezekrajner bez brota - jednako joj glasno odgovara druga.

Oznake: Beč, Advent, Božić, Mariahilfer Straße

<	siječanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31