petak, 24.06.2005.

Spremne? Krećemo!

Drage ženice i pokoji muškarac (znam, znam, pravilno bi bilo muškarče, ali kaj mogu kad ne volim vokativ), ja baš i nisam žena od časopisa, jer za laganini listanje jednostavno nemam vremena, a i malo mi je muka kad vidim da za hrpu nebrojeno puta prožvakanih tekstova i savjeta koje neću poslušati moram iskrcati lovu kojom mogu platiti rundu kavice s frendicom. Međutim, naravno da nemrem odoljet' sličnim tekstovima u drugom mediju, ovom našem elektronskom. Svako malo se na naslovnici svih mogućih, domaćih i stranih, portala nađu tekstovi tipa Kako se pripremiti za ljeto, a dugi su otprilike kao hibrid Ane Karenjine i Moby Dicka. O temeljitosti neću ni početi pričati. Od tabana do vrhova kose ili obrnuto, vrlo sustavno nam daju često i međusobno kontradiktorne savjete o tome što sve moramo srediti, popraviti ili skroz zamijeniti (da, da, dobro ste pročitali, zamijeniti, a ne promijeniti) na sebi kako bismo izgledale barem iole pristojno. Ono, da slučajne prolaznike ne zabole oči kad nas vide u gradu, a njihova dječica ne dobiju noćne more upotpunjene trajnim traumama koje će u odraslim godinama zahtijevati dugogodišnje psihoterapijsko liječenje.

Kad sve to čitam čini mi se k'o da se spremamo u rat ili barem na višemjesečnu ekspediciju u neke krajeve u koje ljudska noga još kročila nije, a ne za ljeto. Izgleda da je to ljeto nešto silno opako. I zahtjevno. Jerbo, s ljetom nema zezancije. Pete vam moraju biti ostrugane, a koža na stopalima nježna i ružičasta. Na noktima lak koji udovoljava višestrukim kriterijima; mora biti usklađen s bojom vašeg tena, s oblekom koju nosite i sezonskom modom. Naravno, podrazumijeva se da pratite modu, pa se posljednja dva kriterija zapravo preklapaju.

Noge su vam, naravno, glatke, uredno izdepilirane, pažljivo potamnjele, a ispod takve divne, baršunaste kože nalaze se vretenasti mišići bez imalo sala ili, božemiprosti, celulita. Ako vam se kojim slučajem dogodi takva nezamisliva tragedija, svakako ćete se, preplavljeni snažnim i iskrenim grizodušjem, jedva susprežući poriv za samospaljivanjem, zatvoriti u tamu svog stana, a ako ipak odlučite proviriti nosom van, pa čak i na plažu, preporuča vam se nošenje parea dugog barem do gležnjeva. Na lice ćete obavezno montirati izraz kojeg imaju učenici-ponavljači, a koji jasno i nedvosmisleno govori da ste ignorirali dobronamjerne savjete o pravovremenim anticelulitnim tretmanima kojima su vas zasipali cijelo proljeće. E, pa sad će vam lijepo reći da takvi ne smijete na sunce i pravo vam budi. Bili ste upozoreni.

Između završetka nogu i početka leđa nalazi se, naravno, guza. Ona će ove sezone biti malo veća, jerbo je ipak J.Lo tu nekakav idol. Ako ona ima pozamašnu guzu, ne da je smijete imati i vi, nego vam je to sveta dužnost. Međutim, guza mora biti čvrsta, a ako se na njoj nađe i miligram celulita kao pokoru ćete cijelo ljeto kupovati tzv. ženske časopise, pobožno čitajući dijete i prepisujući ih u posebnu tekicu, uz svakodnevno nizanje pokajničkog vapaja iduće ljeto neću imati celulit, iduće ljeto neću imati celulit, iduće ljeto neću imati celulit... krasopisom, u istu tekicu, koju stranicu dalje. Pedeset puta ujutro i pedeset navečer i vjerojatno ćete naučiti gradivo.

Zatim dolazimo do trbuha. Ako vam se na njemu ne vidi sixpack, bolje da izvedete ritualni harakiri nego i pomislite na vizualno zagađivanje plaže. Isto vrijedi i za premale, prevelike ili preobješene grudi. I lice na kojem se vidi da ste stariji od osamnaest. I kosu koja je suha ili su joj, što je krajnji estetski zločin, ispucali vrhovi.

Niste savršene? Preostaje vam nekoliko rješenja. Očajavajte. Plačite. Žalite se frendicama. Ridajte mužu na ramenu.

Ili, kao ja, ignorirajte sve gore navedeno.

ponedjeljak, 20.06.2005.

Malo mirisa mora, malo zvukova valova, malo sunčevih zraka

Prije dva tjedna proveli smo tjedan dana u Crikvenici. Možda nismo prvi koji su ove godine otišli na more, no otvorili smo našu obiteljsku sezonu ljetovanja, iako sam ja išla zbog posla i uglavnom bila cijele dane on and off zauzeta. Na sreću, Crikvenica je mali grad, a mobiteli odličan izum (hihi, ne mislim baš uvijek tako), pa sam pauze vrlo lako iskoristila da se na brzaka nađem sa svojima, koji su dali sve od sebe da potroše i moj dio gušta. Šteta da propadne, je l'.

Crikvenica u predsezoni već je puna turista, uglavnom pripadnika krajnjih grupa životnih dobi: tu su starčeki kojima bi izlaganje jarkom ljetnom suncu i visokim temperaturama vjerojatno vrlo uspješno smanjilo broj godinica koje bi željeli proživjeti, a tu su i roditelji s malim bebama, koji moraju biti krajnje okrutni da svoj podmladak odvedu na more u sedmom ili osmom mjesecu, osim ako se ne namjeravaju zatvoriti u klimatiziranu viksu (jerbo se najveći dio dana ionako ne bi smjelo biti na suncu, to smo već naučili), što opet dovodi do pitanja čemu u to doba godine ići negdje drugdje. Ne računam one koji na moru žive, se razme. A ne računam ni one kojima je more, recimo, Baltik. I ne računam one koji imaju djecu koja više nisu bebe (ovo posljednje sam dodala samo zbog demjanice).

Grad je, naravno, sređen k'o bombončić, odnosno, kao i uvijek. Promenada je sva u bujnoj vegetaciji, trava pošišana do zadnjeg listića, kraj stazica su postavljene nove klupe i kante za smeće, vrlo lijepo usklađene međusobno i s okolišem.




U središtu Crikvenice nalazi se marina, a u marini su, osim na Crnom molu, naj in kafići (to su vam na prvoj slici ovi čije su terase skrivene krošnjama) u kojima ranojutarnju kavicu pijuckaju domaći, Zagrepčani i turisti upućeni u lokalne prilike. Ostali piju gdje stignu. Mislim, nije da ćete bilo gdje dobiti lošu kavu ili uslugu, ali možda ćete se začuditi što su neke terase sablasno prazne, dok se na nekima ne može dobiti slobodan stol.






Plaža, plaža... Crikvenica je vjerojatno naš prvi grad koji je naplaćivao ulaz na plažu - tako je otkad sam prvi put bila u Crikvenici (a bila sam mlađa od svoje nasljednice), tako je i danas. Naravno, postoji i dio plaže koji se ne plaća i nije mnogo lošije uređen od ograđenog dijela. Međutim, crikvenička plaža je legendarna. Na njoj jednostavno nema što nema i osobno mislim da je pravi pravcati raj za klince. Svakih par metara nalaze se penjalice i ostala čuda prilagođena različitim uzrastima, od onih koji jedva hodaju do onih koji se suvereno pentraju po najkompliciranijim konstrukcijama. Tu su i tereni za odbojku na pijesku, raznorazne sandoline, kajaci i pedaline, kafići, zahodi, tuševi i sve drugo što poželite.

I, recimo, nešto što me dodatno fasciniralo jest krajnja samokritičnost Crikvenčana kad je u pitanju izgled njihova grada, uređenost plaže i pripremljenost za sezonu. Iako je sve k'o po špagi, oni uglavnom smatraju da to nije dovoljno dobro i da uvijek može i mora bolje. Onda se sjetim nekih drugih krajeva u kojima je premija ako se na plaži uopće nađe tuš, ali čiji stanovnici cvatu od ponosa kako je sve super i najozbiljnije vam naplate sokić četrdeset kuna, jerbo vam mora biti čast popiti ga na njihovom dijelu kamenjara. Zanimljiv mi je taj odnos samokritičnosti koja je proporcionalna s uloženim trudom i apsolutnog nedostatka spomenute osobine, koji je također proporcionalan s nedostatkom bilo kakvog truda, ali zato također proporcionalan želji za zaradom. No dobro, to je već druga tema.








Odavde, ako je potrebno, skaču Mitch i tete u crvenim kostimima.




Jedna od rijetkih plaža na našem dijelu Jadrana s rampom za invalide. Naravno, postoje i zahodi prilagođeni osobama s posebnim potrebama. Nema veze s invalidima, no ima s odnosom prema okolišu: svako malo nalaze se ogromne kante za sortiranje smeća, s molbom gostima da paze kamo bacaju svoj otpad i tako daju svoj doprinos očuvanju prirode.




Odlično su uredili mediteranski vrt: posadili su hrpe bilja koje raste na prostoru Sredozemlja i označili ga natpisima na latinskom.






Da ne mislite da je sve lijepo, e pa nije. Iako su Crikvenčani nedavno proslavili 110 godina organiziranog turizma u svom gradu, iako je sjeverni Jadran jedna od prvih turističkih destinacija uopće, iako se ovdje svojedobno odmarala svjetska elita, danas se u središtu grada mogu pronaći napušteni i poluraspadnuti hoteli, jer se, izgleda, nikome ne isplati obnoviti ih, otvoriti nova radna mjesta i, na kraju krajeva, dobro zaraditi. Hotel Therapia navodno se preuređuje, iako trenutačno izgleda i više nego depresivno, a pogledajte samo kako je tužan pogled na Miramare, hotel koji je u svojim najboljim danima ugostio brojna svjetski poznata imena.








I za kraj, evo par sličica bez kojih nema albuma s mora: galeb i obavezni zalazak sunca. Kič, pravi primorski ugođaj ili romantika, prosudite sami.

Oznake: Crikvenica

petak, 17.06.2005.

Diplomacija na djelu

Istinita priča: Mirko je imao odlično radno mjesto, fantastično plaćeno za relativno malo posla, savršen imidž uvijek zaposlenog čovjeka koji ni za što nema vremena i reputaciju pametnog i zanimljivog sugovornika, ali bio je dozlaboga lijen. Malo-pomalo otkrilo se da osim akutnog besposličarenja i cjelodnevnog ispijanja kavica sa svakim tko navrati u kantinu ima i nezgodan karakter te sklonost tračanju i vanbračnim avanturama s kolegicama nižeg statusa, što bi zlobnici mogli protumačiti kao svojevrsno seksualno zlostavljanje istih, jelte, podređenih. Njegov je šef, Slavko, najprije bio, poput većine, oduševljen Mirkom. Međutim, kad ovaj nije uspijevao izvršiti ni neke od osnovnih radnih zadataka, unoseći pritom u svoju okolinu loše međuljudske odnose u svim njihovim šarolikim oblicima, Slavko je shvatio da Mirkov karakter već odavno nije Mirkova osobna stvar i da je vrijeme za akciju. E, sad, tu je bio problem. Budući da je bila riječ o državnoj službi, Mirko je bio zaštićen poput jedinog preživjelog pripadnika neke vrste tropske ptice, a Slavko mu nije mogao doslovce ništa: ni dati otkaz, ni smanjiti plaću, ni lupiti ga po prstima na neki drugi način. Mogao je eventualno svakodnevno urlati na njega, ali to nije bio Slavkov stil.

Stoga mu je našao još bolji posao s većom plaćom i velikodušnijim povlasticama, maksimalno ga nahvalio potencijalnim poslodavcima i zapravo mu osobno omogućio da ode dalje i napreduje, a Mirko, dodatno uvjeren u svoju svekoliku genijalnost te neuobičajeno raskošan talent, objeručke je prihvatio ponuđeno i odlepršao u bolju budućnost.

I sad se vi pitate je li Slavko, suočen s dugogodišnjim neradom, spletkarenjem i svekolikom pomutnjom koju je u njegov život unio Mirko, sasvim izgubio razum? To sam se, ako ćemo iskreno, ja zapitala. Slavko se samo smješkao, praveći se da ne primjećuje zgražanje okoline. Ispalo je da je nagradio najvećeg neradnika, tipa koji mu je stalno radio probleme svih vrsta, gotovo nepovratno uništio međusobno povjerenje zaposlenih, i tako dalje.

Međutim, kao što se kasnije počelo razabirati, Slavko je postupio i te kako mudro. Najprije, konkurenciji je uvaljao mućak. Zatim, ne manje važno, tog istog mućka se zauvijek riješio. Jednako važno, u svom bivšem neradniku dobio je vječno zahvalnog potencijalnog suradnika koji će zauvijek pamtiti da ga je bivši šef izdvojio iz gomile i pogurao na radno mjesto o kojem je, realno govoreći, mogao samo sanjati.

Zapravo, Slavko je potegao izuzetno mudar diplomatski potez. Njemu, naime, uopće nije bitno da kazni Mirka niti da Mirko od sad pa do vječnosti vodi tužan te pokajnički život. Jedino što je želio jest biti okružen vrijednim i pouzdanim suradnicima među kojima vlada koliko-toliko dobra atmosfera, što je, maknuvši Mirka, i postigao. A Mirko neka slobodno uživa, ali negdje daleko, gdje ne smeta Slavku i društvu.

Mudro, nije li?

I sad se ja pitam, da bilo tko od nas dobije mogućnost otvoriti ili zatvoriti vrata boljeg radnog mjesta nekom tko ne mora biti baš tip poput Mirka, već nam jednostavno nije najdraža osoba na planeti, da nas mogući budući poslodavac nekog našeg privatnog Mirka pita što konkretno mislimo o njemu i možemo li ga preporučiti, kako bismo postupili?

Mislim da postoje ljudi koji su jednostavno brzopleti. Ne iz neke zlobe, nego iz pukog kratkoročnog i naglog sagledavanja situacije, oni odmah požure reći da Mirko niš ne valja i zatim se potiho vesele činjenici da Mirko nije dobio novi posao, ne shvaćajući da su tom nepromišljenom izjavom zapravo sami sebe zauvijek osudili na Mirka. Ili možda ne zauvijek, ali najvjerojatnije barem do penzije.

Zatim postoje diplomati poput Slavka. Uopće nema veze što će malo popraviti istinu, bitno je samo da se riješe Mirka i skroz im je svejedno što je Mirko zapravo napredovao - što se njih tiče, Mirko može postati predsjednik države ili najsretniji čovjek na svijetu, samo da je što dalje od njih samih i da više s njim nemaju posla.

Postoje pravdoljupci, koji će radije doživotno trpit' Mirka, odrađivati njegov dio posla i biti na meti njegovih spletki, nego mu pružiti šansu da napreduje, čak ako bi to značilo i da bi oni (konačno) dobili malo svog mira.

Ima i onih koji će za svakog, a ne samo za negativca poput našeg prijatelja Mirka, ispričati samo najgore, jer se grizu što netko drugi upravo dobiva šansu, a ne oni sami. Takvi se pak hrane mržnjom prema cijelom svijetu, a prvenstveno prema svom životu i sebi samima, no budući da nisam psiholog ne bi se štela mešat' u (a pogotovo ne među) časne pojedince patološkog poremećaja ličnosti.

ponedjeljak, 13.06.2005.

Gluposti

Kako se ponašate kad objektivno napravite glupost?

Meni se, barem u teoriji, najviše sviđa nešto čemu bih dala radni naslov George Michael reakcija ili, u prijevodu, skužiš da si napravio nešto što nisi trebao, ispričaš se, ako je potrebno i objasniš o čemu se radilo, naučiš lekciju i kreneš dalje. Baš onako kako je Đorđe učinio kad su ga uhvatili u hm-hm pozi s dečkićem u nekom losangeleskom javnom zahodu prije koju godinicu. Postoji, recimo, i Milan Bandić reakcija, koja se sastoji od pretjerane drame, posipanja pepelom, razbacivanja biblijskim citatima i glasnog kajanja uz istovremene napade na one koji se uopće usude primijetiti da ste složili sranjce. Baš kao što je to naš gradonačelnik učinio kad je, veseo i prpošan, udario tuđi auto i zbrisao s mjesta nesreće. Pa onda postoji i Anto Kovačević reakcija, koja kaže ispričat ću se ako sam kriv, ali to je nemoguće, jerbo sam uvijek u pravu i već klasičan primjer njegovih riječi upućenih jednoj dami u Saboru i dovođenje iste u direktnu vezu s ležajevima, prostirkama i madracima. Ili, recimo, Anto Đapić reakcija za one koji su uhvaćeni u nedjelu, no tvrdokorno ga odbijaju priznati pod parolom tko prizna, pola mu se doda, uz insinuacije da je Njegovo Savršenstvo bezgriješno, a da njegove eventualne, možebitne i mikroskopski sitne greškice uviđaju tek zločesti ljubomornici željni blaćenja Savršenog lika i djela. Morate priznati da je u tom kontekstu prepisivanje magisterija zaista minoran prekršaj. Ako mislite drugačije, propitajte svoje osjećaje prema Anti. Bit će da su bezrazložno opaki. Posebno je dražesna Hugh Grant reakcija, koja kaže ne reci ni bu ni ba, nego u prvi plan gurni svoje najbliže, koji će ti sve javno oprostiti. Sjetite se samo kako ga je njegova bivša dugogodišnja ljubav nježno grlila pred novinarima nakon što su ga pronašli u sličnoj pozi kao i Georgea Michaela, no ne u zahodu, već u autu i ne s dečkićem, nego s damom koja je naplaćivala svoje usluge. Da ne mislite da je to sve, postoji i Milas reakcija, čije je polazište toliko sam glup da ne kužim da sam glup, nego sam ponosan na svoje gluposti i naravno da se neću ispričati, kad nemam zbog čega. Recimo, mi jadnici koji smo bili dovoljno glupi da završimo faks nikad nismo dobili naknadno očitovanje o legendarnoj izjavi da nam mozak vrijedi dvije marke po kili, osim što bi se spomenuti gospodin ipak mogao ponovno obratiti javnosti i preračunati nam cijenu alata u eure, budući da smo mi preglupi da to učinimo sami.

E, sad. Kao što rekoh, najviše mi se sviđa varijanta ispričaj se, ne ponovi i nastavi svoj život, trudeći se ne ponoviti grešku ali ipak mi se ponekad dogodi da me još danima muči ako nešto zeznem, čak i ako svima koji s tim imaju veze sve na vrijeme objasnim i ako objektivno ne dođe ni do kakvih problema. Nešto slično dogodilo mi se relativno nedavno. Znate onaj feeling kad izgovorite neku ultrasupermegaekstra neprimjerenu rečenicu i pikosekundu nakon što posljednje slovce izleti iz vaših brzopletih usta poželite da se otvori zemlja, da vas odnese neki brzinski uragan ili barem da vladate sposobnošću hipnoze kako biste treptajem oka uvjerili sugovornike da su sve samo sanjali? Eh, da. Tako je i yours truly uspjela izreći glupost, ali joj to, naravno, nije bilo dovoljno, nego ju je i ponovila, pa i dodatno pojasnila, da slučajno ne bi bilo zabune. A kad je skužila, nakon dobrih par minuta, odvrtila si je u glavi sve zemljo-otvori-se scenarije, zasukala rukave, došla do onih dvoje ljudi koji su je vjerojatno promatrali u čudu, objasnila grešku, ispričala se i ispravila propust. Što je najbitnije, ljudi su bili toliko velikodušni da su joj istog trena odgovorili ma, ne brini, sve je u redu i još k tome toliko pristojni da zvuče sasvim uvjerljivo, a što su zaista mislili nećemo nikad saznati - barem se nadam. Međutim, yours truly je još neko vrijeme intenzivno razmišljala o cijeloj situaciji, pa i dan-danas, kad je već prošlo neko vrijeme, malo je štrecne ispod rebara kad je se sjeti.

Je l' se to stručno zove opsesija or what?

A da sve ne ostane na razini apstraktno-anonimne gluposti, podijelit ću s vama jednu omanju, skroz frišku. Bili smo prošli tjedan u Crikvenici, ja službeno, a nasljednica i mužić u misiji uživanje prije svega. I tako, vraćamo se kući starom cestom - uvijek se vozimo starom cestom jer je puno ljepša od autoputa, nikad nema prometa i imamo gdje stati, što nam je izuzetno važno - i stanemo u Severinu. Ono, da popijemo kavicu i promijenimo pelenu. I tako, mužić uzme bebin ruksak i svoj bubreg, ja uzmem nasljednicu i svoju torbicu, lijepo zatvorim, dapače, zaključam vrata (pogađate, nemamo centralno zaključavanje) i, ničim izazvana, uputim pogled na onu dasku iznad stražnjeg sjedala na kojoj vidim, koga ili što, ključeve. Zaključane unutra. A duplikati su nam u Zagrebu, lijepo i uredno složeni sa svim drugim ključevima.

I kaj sad? Zovem ja svog tatu, objasnim mu situaciju i pitam je l' da provaljujemo u auto ili ćeš nam dofurat' ključeve, na što on zgroženo odgovara da će nam, naravno, dofurat' ključeve i da se vidimo za sat i pol. Ne moram vam ni reći da smo u nekad popularnoj birtiji ovaj put bili jedini gosti, osim jednog lokalnog alkosa koji je ionako došao s nogu popiti nekaj žestokoga, što je na brzaka i obavio, pa smo pijuckali kavice, šetuckali kafićem, mijenjali pelene, išli u parkić, razgledavali centar mjesta (no comment, no comment, no comment) i ponovno se vraćali za naš stol, a sve na neizrečeno ali vidljivo čuđenje konobara i čistačice.

Kad su moji konačno stigli - jer, naravno, baka nije mogla izdržati da ne dođe vidjeti unučicu, pa se pridružila didi - umjesto da popijemo piće i brisnemo u Zagreb, moja mama je konobaru i čistačici odmah ispričala što se dogodilo, a oni su uložili velik napor da nas pri odlasku pozdrave bez vidljivog smijuljenja.

Mislim da me pri pomisli na ovu Glupost (molim da obratite pažnju na veliko početno slovo) neće ništa previše štrecnuti kad je se sjetim, ali da ću je pamtiti, hoću. Ziher.

petak, 03.06.2005.

Beograd, 2. dio

Evo i drugog dijela! Prije no što krenem s putopisom, rekla bih riječ-dvije potaknuta pojedinim komentarima na prošli post. Svjesna sam (i te kako svjesna) kakve sve konotacije Beograd u mnogima budi i žao mi je čitati da su neki od vas bili povrijeđeni ovim putopisom. Nekoliko sam puta boravila u Skandinaviji, u kojoj se svi međusobno odlično slažu i surađuju, a vodili su ratove koji su bili, usudila bih se reći, dugotrajniji i krvoločniji od ovih naših. Isto tako, vidim da se ljudi na spomen Beča raznježe, a međusobni nam povijesni odnosi nisu uvijek bili puka idila. O tome kako nam je bilo pod Mađarima neću ni početi pričati, no danas većina Hrvata ne vidi problem u posjeti Budimpešti, dapače, rado odlaze u nju i vraćaju se zadivljeni šarmom tog lijepog grada i Cigana koji vam sviraju na uho dok jedete lovački gulaš. Države koje se smatraju tradicionalnim neprijateljicama, Njemačka i Francuska, već su tri-četiri godine nakon završetka Drugog svjetskog rata počele zajedno raditi na projektu koji je danas poznat pod nazivom EU, a vjerojatno vas ne moram podsjećati da su nedavno bile čvrste saveznice u pružanju otpora američkom ratovanju u Zemljama Gdje Je Nafta. I tako dalje, i tako dalje.

Ono što zapravo želim reći jest sljedeće: dobro pamtim što se dogodilo devedesetih. Mislim, tko bi to zaboravio? Međutim, škole postoje da iz njih nešto naučimo i nadajmo se pametniji krenemo dalje. Posljednje što želim jest nametati ikome od vas brzinu kojom bi trebao prijeći preko stvari koje su vas povrijedile ili tražiti od vas da ne osjećate to što osjećate. Ovaj putopis, kao uostalom i moje putovanje, nema nikakve političke ni bilo kakve druge konotacije. U Beograd sam putovala kao u bilo koji drugi grad i lagala bih kad bih rekla da mi nije bilo lijepo - a pogotovo bih nanijela veliku nepravdu svojim kolegama i njihovim obiteljima, koji su nas primili i više nego gostoljubivo.

Sad idemo dalje i no hard feelings, please.


Kuća cvijeća

Budući da nismo posjetili Kuću cvijeća prije devedesete, kad su to obavili svi poslušni mali pioniri, omladinci, sindikalni izletnici ili samo znatiželjnici, iskoristili smo priliku da je posjetimo sad. Kao i na većini građevina u Beogradu, i na Kući cvijeća vidi se davno uložen novac i duge godine neodržavanja i skromnih, ako ikakvih, ulaganja. Iako je sve čisto i uredno, opći dojam je: oronulo. Ulaz u Kuću cvijeća i pripadajuće muzeje besplatan je, cijeli kompleks smatra se vojnim objektom, a ni posjetitelja ne nedostaje. Istodobno s nama bilo je nekoliko grupa iz Slovenije, toliko da smo morali prilično dugo čekati da se raziđu kako bismo mogli u miru pofotkati, a budući da smo došli tek par dana nakon Dana mladosti, uza zidove su još uvijek bili poredani svježi vijenci sa zaista raznolikim natpisima: Titu su izrazili počast mnogi, od boračkih udruženja do auto-moto saveza i sličnih neobičnih udruga iz cijele bivše Jugoslavije (mislim, nisu auto-moto savezi neobične udruge, nego mi je neobično što se sjetili Tita).






U Kući cvijeća možete pogledati i nekoliko Titovih soba, kao i izložbu štafeta, no najzanimljiviji je muzej koji se nalazi par koraka iznad Kuće cvijeća, u kojem se nalaze darovi koje su Titu slali pojedinci, udruge i strani političari. Sigurno se jako razveselio kad je vidio da su vrijedne vrapčanske ženice za njega sitan vezak vezle, a torbu iz Livna je vjerojatno svakodnevno nosio na ramenu, a u njoj rakijicu, kruheka i špekeca.






Šetnja središtem grada

I, konačno, evo i neobavezne šetnje središtem grada. Ovo je crkva Sv. Marka.




Poznati hotel Moskva.




Trg Nikole Pašića.




Ovu zgradu rijetki pamte po dobrome: vjerojatno prepoznajete bivšu Skupštinu SFRJ, danas Skupštinu Srbije i Crne Gore.




Lijeno rano nedjeljno poslijepodne na Knez Mihajlovoj: ulica je poluprazna, ali zato u kafićima nema slobodnih stolova.




Hrvatski kapital u Srbiji nekad...




...i danas.



A propos gornje slike, nisam mogla vjerovati u kojoj su mjeri naši gospodarstvenici kolonizirali Beograd, a vjerojatno i ostatak zemlje. U trgovinama se pod normalno prodaju Kraševe čokse i keksi, Cedevita, Vegeta i drugi poznati hrvatski proizvodi, na uličnim štandovima s novinama gotovo polovicu zauzima tisak iz Hrvatske, a doslovce je lakše naći hrvatsko nego srpsko izdanje Cosma. Meni to već lagano spada u kategoriju vjerovali ili ne.


Beograd je spreman za turiste! Na gotovo svakom raskršću stoje putokazi usmjereni prema važnim mjestima u gradu, a natpisi su s jedne strane na srpskom, a s druge na engleskom. Osobno mislim da bi i Zagrebu dobro došlo nešto slično.

Oznake: Beograd

<	lipanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30